Evo na našim stranicama i Ante Kuštre, svestranog umjetnika, likovnog i filmskog radnika, novinara, putopisca, scenarista, kritičara… i još mnogo čega (pogledajte ovdje njegov životopis, a onda i djelomični popis umjetničkog djelovanja). Objavit će na Trisu intervju s filmskim redateljem Lordanom Zafranovićem u nekoliko dijelova. Ovo što slijedi je uvodni tekst, a razgovor dvojice Splićana očekujte sljedećih dana…
Piše: Ante Kuštre
Lordan Zafranović je na 51. FEST-u dobio vrijedno priznanje za doprinos razvoju kinematografije, u vidu nagrade „Beogradski pobjednik“, mini bronzanog odljeva poznate Meštrovićeve skulpture. Iste večeri istu nagradu je primio i Den Tana/Dobrivoje Tanasijević, kao producent. I time je otvoren ovogodišnji FEST. No, time nije zatvorena odsadašnja Lordanova filmska karijera nego dosadašnja; on je upravo u završnim pripremama za svoj novi film „Zlatni rez 42“, kojim cilja na neku od zlatnih nagrada: Palmu, Lava ili Medvjeda. Već je bio u sretnoj prilici da dobije Oscara za „Okupaciju u 26 slika“, po cijenu kraćenja epizode iz autobusa, na koju nije – takav kakav je – pristao. Beskompromisnost ima visoku cijenu, a on – iako srednje visine – nije podoban za člana žirija za izbor Miss svijeta kompromisa, Splićanin je par excellence („uvik kontra“ ).
Kao takav nosi u sebi i sa sobom ( ma gdje bio ) svoj unutarnji split ( vidi englesko značenje te riječi ), kao stanovitu podvojenost, kontradiktornost tj. Kontroverznost pa ga je oznaka/etiketa „kontroverznog autora“ pratila, kao sjenka njegovo filmsko tijelo/djelo, tijekom čitave karijere, made in Yu. Onda je došao rat i njegov art više nije bio prihvatljiv u Hrvatskoj. Lordan tada odlazi u pečalbu, u Pariz ( kao francuski Prag ) a potom u Prag ( kao češki i slavenski Pariz ). Tu snima igrani film film „Lacrimosa ili – Osveta je moja“, a uemđuvremenu dokumentarac o Šangaju. I tu bi se mogla staviti točka/zarez na razvoj njegove karijere. Od tada mu je propalo par velikih igranih projekata ( „Ostrvo Balkan“ i „Caruso“ ) ali on nije; filmska je životinja, kako sam za sebe kaže, pa ustrajno i žilavo pokušava raznim scenarijima vratiti se u hrvatsku kinematografiju. Treba li uopće reći: bezuspješno.
Lordan Zafranović u razgovoru s Antom Kuptrom (foto Ante Kuštre)
No, to mu nije umanjilo duhovitost niti smanjilo zdravu dozu zajebancije u komunikaciji s bližinjima; takva mu je dalmatinsko-splitska narav, bez koje ne bi bio autentičan ni kao čovjek ni kao umjetnik ( „Oprosti mi, Bože, što sam Dalmatinac“ – Sv. Jere ). A nije ni volju za filmom, kao najprirodnijem medijem za izražavanjem njegove autorske moći, pa mu se uskoro novi film ima poroditi ( možda baš za 9 mjeseci ). Svako rađanje, prirodno i umjetničko, prati muka, napor i bol pa tko nije spreman da „piša krv“ ( kako kaže ) neka se ne upušta u filmsku režiju kod nas. On jest, a kako i ne bi kad izgleda, ponaša se, govori, odijeva se i hoda kao filmski režiser. Za jednim ručkom sam ga zamolio/pitao može li barem na pet minuta prestati biti režiserom. Pitanje je, naravno, bilo retoričko.)
Elegancija je vid inteligencije, a Lordan je uvijek bio najelegantnije odjeveni naš filmski redatelj. To spada u njegovu splitsko-dalmatinsku genetsku popudbinu; mi držimo do sebe, iznutra i izvanka. Zato kao autori težimo jedinstvu sadržaja i forme, kao idealu kojemu se približavamo, ko brže, ko sporije ali nikada ne odustajući. I njegovi filmovi se elegantno kreću, a kamera mu pliva muški, ženski i leđno kroz prostor, pokretana mediteranskim temperamentom. I kao što Lordana ne mogu zamisliti s kraavatom, kako ukočeno pozira pred fotografima, tako mi je nezamisliv neki njegov film na bazi plan-kontraplan statike. I s puno opširnih dijaloga ( „Ujed anđela“ je tu iznimka koja potvrđuje pravilo ). Inteligencija je povezana s brzinom kretanja misli, a kod njega se one brzo kreću, uzlijeću, lete i slijeću. Tako da vrijeme s njim brzo leti prema bezvremenosti, kojoj stremi kao čovjek, a svojim filmom svevremenosti, kao umjetnik.
Lordan Zafranović u razgovoru s Antom Kuptrom (foto Ante Kuštre)
Ukratko, kad je netko iz kategorije „Rolling Stonesa“ ( što sam javno rekao na njegovoj retrospektivi u Pragu, u siječnju o/g ), onda se osjeća forever young i želi da njegovo ( naredno ) djelo bude evergreen.
Taj je lik već „60 godina u svome filmu“, a to mu je i bio slogan praške retrospektive. Naglasak je na „SVOME“! Treba za to imati sve tri pa i četvrtu dimenziju. Nije on samo praški već i splitski, zagrebački i beogradski đak. Budući da je iz Splita, koji je 4D grad, nije mu bilo to biti osobito teško, a ostalima je nemoguće, mission impossible. Zbog tog viška dara i viška školovanja nisu ga mogli staviti u jednu ladicu i fijoku niti svrstati samo na jednu stranu, a i kako bi kad je višestran/ičan. Stoga je bio svrstan, s obje strane, izvan vladajućih kategorija pa su mu prišili etiketu „kontroverznog autora“, koju svako može interpretirati kako mu odgovara.
Drugačije nije ni moglo biti na ovim prostorima na kojima ne vladaju racionalne geometrijske strane i stranice već – stranke!
Ante Kuštre (foto isječak s youtubea)
