*Slijedi nastavak intervjua Ante Kuštre s redateljem Lordanom Zafranovićem, a prethodne tekstove možete pronaći klikom na ovu poveznicu:
piše: Ante Kuštre
…
– S druge strane, ja kao ( bivši ) filmski kritičar moram zastupati stav da svi filmovi ne mogu biti dobri jer, ako bi se usvojio tvoj stav kao dobronamjernog redatelja da su svi dobri, došlo bi do potpunog gubljenja kriterija ocjene kvalitete filmova. Ti kriteriji su vertikalni, a ne isključivo horizontalni ( broj prodanih kino-ulaznica i sl. ). Znamo obojica da je došlo do prevlasti horizontale u suvremenom svijetu i kod nas, gdje je to počelo se postepenim isključivanjem svih rubrika književne, kazališne, muzičke i likovne kritike u main-stream medijima tj. novinama. Pre/ostala je samo filmska „kritika“ koja se više bavi fenomenima uspješnosti i zvjezdanosti nekog filma nego kritičkom analizom njegove strukture. Dakle, autorska kritika je na samrti, da li je prati i predsmrtna agonija filmskih autora, u onom klasično, francuskom smislu autorske politike tj. politike autora?
Lordan Zafranović u razgovoru s Antom Kuštrom (foto Ante Kuštre)
-Kad sam bio mali dječak, bio sam s ocem na morskoj obali i kad sam vidio to kamenje na plaži, taj me prizor bolno pogodio: taj će kamen trajati i biti tu i kad nas ne bude! Bio je to pre/rani šok od spoznaje naše vremenitosti i prolaznosti tj. smrtnosti. Od tada, valjda, negdje duboko u meni, u mojoj podsvijesti, pokrenuo se filmski mehanizam kao medij trajnog bilježenja naših tragova u vremenu/prostoru. U tom je smislu svaki film dobar jer se opire zaboravu, suprostavlja se toj neumitnoj prolaznosti. Naši filmovi su to kamenje koje će ostati i trajati poslije nas. Naravno, da je došlo do pada kriterija, da se filmovi više mjere brojkama a manje riječima kritike i struke; takva su vremena. Samo se umjetnička kvaliteta filma suprostavlja tom trendu jer oni filmovi koji izdrže test vremena, oni će se pamtiti i oni će trajati u kolektivnoj memoriji, zauzimajući svoja mjesta na vrijednosnoj vertikali. Dobro je i korisno kad se vertikalni i horizontalni kriteriji ukrste, to je onda veliki plus za sve; za filmske autore, kritiku i publiku, producente i distributere.
– Pod nekim uglom gledanja, ovisno o mome emocionalnom i mentalnom, stanju, ambijentu u kojem se nalazimo i tvome raspoloženju, izgledaš mi ponekad kao Bertolluci, nekad kao Pasolini a tu i tamo kao Godard. Sklon sam zaključku da si ti taj četvrti, koji u sebi objedinjuje njihove talente i vizure, plus ono nešto specifično tvoje, što te razlikuje od te trojice mrtvih. Ti si still alive i doimaš mi se, kadkad, nikad življim. Osjećaš li se i sam takvim i, ako da, što još možemo ili trebamo od tebe očekivati?
-Ha-ha, dobro si to rekao, živ sam i filmski živahan pa se od mene može očekivati još neki film, možda baš onaj najbolji i najzreliji. Da li će to biti ovaj „Zlatni rez 42“ ili sljedeći, vrijeme će pokazati. Neki umjetnici daju SVOJA najbolja djela u mladosti, neki u zrelim godinama a neki u zlatnoj životnoj dobi, pred starost. Sam si mi naveo primjer Michelangela koji je u svojoj 73. godini oslikao Sikstinsku kapelu. Spomenut ću i Andrzeya Waydu koji je, mislim, doživio 93, a do kraja je ostao filmski plodan. Neki pak, kao Fassbinder, brzo gore pa brzo i izgore. Kod njega je to bilo doslovce; pušio je 3-4 kutije „Camela“ na dan. Ja pak pušim jednu kutiju „Davidofa“ dnevno, ha-ha! Na koncu konca, moja je majka doživjela 100 godina, zamisli, čitavo je jedno stoljeće živjela! A moj omiljeni profesor na Praškoj akademiji, Otokar Vavra, kojemu sam bio omiljeni student, umro je u 101. godini. U dobrim sam, dakle zagradama…
Lordan Zafranović u razgovoru s Antom Kuštrom (foto Ante Kuštre)
– U Pragu sam, na prvoj večeri tvoje retrospektive, rekao publici da si ti ( pa i ja, dakle, mi ) iz kategorije „Rolling Stonesa“ pa se od nas tek može očekivati World Tour. Umjetnici i kad su u mirovini ne mogu mirovati već i dalje stvarati – do posljednjeg daha, ako su pravi. A ti si pravi filmadžija, koji riječi koje čuje i prizore koje vidi spontano, u sebi i na glas, pretvara u pokretne filmske slike. To se ne da naučiti, to imaš ili nemaš. Nemam pitanja.
– S određenim se darom, ili više njih, rađamo. Ako zatim radimo na svojim darovima, najviše na najvećem, dobri rezultati se pokazuju, prije ili poslije, neizbježno. To je krivudav put, nije pravocrtan, naročito ne kod nas, gdje ima mnogo zavoja i prepreka. Zato valja biti ne samo darovit i radišan već i ustrajan! To je nalik maratonu, nije trka na kratke staze. Ja tu trku trčim već 60 godina i namjeravam je trčati barem još 10 pa da ih bude 70! Film je ionako sedma umjetnost, zar ne?!
(nastavlja se)
Lordan Zafranović u razgovoru s Antom Kuštrom (foto Ante Kuštre)
