*Kako smo najavili u uvodnom tekstu otprije dva dana, evo prvog dijela intervjua Ante Kuštre s redateljem Lordanom Zafranovićem:
Razgovarao i piše: Ante Kuštre
Oprosti nam, Bože, što smo Dalmatinci! Tako bismo obojica mogli parafrazirati sv. Jeronima, koji je je tri dana kasnio na vatikansku sinodu ( proćakulaj usput s ovim, popij bevandu s onim, baci pismu s ovima, zaigraj na balote s onima i kako ne bi zakasnio ). Tako je jedan od nas redovno kasnio, manje ili više, na zakazanu seansu razgovora u hotelu ali bismo ubrzo, temperamentnim intenzitetom govora, nadoknadili to kašnjenje. Razgovor nam se montirao na split cuts, s kratkim pauzama za zapalit španjulet. Našem nikotinsko- kofeinskom zajedničkom nazivniku je stajala s druge strane jedna plodna diferentia specifica: on je redatelj igranih filmova, a ja dokumentarnih. Što znači da je Lordan taj koji vodi priču svoga filma, a ja do/puštam da priča mene vodi. Ta se dva različita pristupa dodiruju na vrhu, stapajući se u jedinstvernu točku kvalitete: vrhunski igrani film djeluje kao dokumentarni, a vrhunski dokumentarni kao igrani. Dva su to brata blizanca, spojena leđno: dok jedan gleda bratov dokumentarac, drugi gleda njegov igrani. I dvije su sestre blizanke, na stolu dvije čaše vina: u mojoj crno, a u njegovoj bijelo. In vino veritas, kao temeljni, dalmatinski zajednički nazivnik.
I sluša! „Muzika je duša filma“ – Lordanova je krilatica, koju mi je više puta ponovio. I zato njegove filmove valja i pažljivo slušati da bi ih se zaista vidjelo. Soundtrack njegovih filmova je zvučna slika koja se gleda ušima – dok se ne progleda očima. Melodioznost i elegancija, dva su izraza Zafranovićeva filmskog stila, a do kraja našeg razgovora – koji još nije ni započeo – pokazat će se još dva, vidjet ćete.
Lordan Zafranović u razgovoru s Antom Kuštrom (foto Ante Kuštre)
Počnimo od početka; od onog nedefiniranoga trenutka kada započinje film u nečijoj glavi – od njegova naslova! Tako nas je učio na filmologiji dr. Ante Peterlić i ja sam tu lekciju dobro naučio. Kada pročitam ili vidim na plakatu naslov nekog filma, tada se on – montažom asocijacija – počne vrtiti u mojoj glavi tj. podsvijesti. Npr. „Lovac na jelene“, „4 vjenčanja i sprovod“, „Okupacija u 26 slika“, „Sasvim malo ubojstvo“ ili, zašto ne, naslov moga dokumentarca „Zoo Tito“. To su dobri naslovi, koji pobuđuju znatiželju za film kojemu su ime. A naslovi kao što su npr. „Tu“ ( prekratak i preapstraktan ), „Što je Iva snimila 21. listopada 2003.“ ( predug i prekonkretan ), to nisu. Naslovi nekih tvojih filmova su dvojni: „Ave Marija ili moje prvo pijanstvo“, „Zalazak stoljeća / Testament L.Z.“, „Haloa – Praznik kutrvi“ i „Lacrimosa / Osveta je moja“. Po meni je to još jedan pokazatelj tvoje splitosti ( dvostrukosti, dvojnosti). A po tebi, zašto ti dvostruki naslovi?
To je vjerojatno zbog tih ritmova koji se u filmovima pojavljuju. Jedan je muzički, a drugi je likovni tj. prostorni. Muzika kao duša filma a prostor je onda njegovo tijelo. Glazbom se prenose najintimniji osjećaji i film je za mene potpuno osobna stvar, koji iskazuje osobni osjećaj svijeta. Ja često kažem da je slikarstvo nastalo još u Altamiri, a film ima tek 100 godina i za 100-200-500 godina naši će radovi biti predmet filmsko-arheoloških istraživanja. Sve je, u mom slučaju, podređeno tom osobnom: i stil filma i izbor priče itd. „Ave, Marija ili Moje prvo pijanstvo“, kad si ga već spomenuo, meni je bio strašno važan, bio sam tada na prijelomu amaterskog i profesionalnog perioda. Moje prvo pijanstvo je sadržaj filma, a Ave Marija je njegova njegova unutarnja forma, duša. Eto tako. Koji put ubacim i neki broj u naslov. Kad smo izbrojili koliko ima sekvenci, a bilo ih je 26, stavili smo to u naslov „Okupacije“. Ali imam i filmova s naslovom od jedne riječi, za pravo reć.
„Ave Maria“, „Osveta je moja“, o „Mukama po Mati“ da ne govorimo; svi ti pod/naslovi imaju eksplicitne biblijske konotacije. Logični zaključak bi bio bio da ti njima implicite izražavaš svoju kršćansku dušu?!
„Glas koncila“ je, te 1975., na prvoj strani napisao da je „Muke po Mati“ prvi katolički film u Hrvata. Ta korijenska veza s kršćanstvom, koju sam posisao s materinim mlijekom, naplavila je čitavu moju filmsku strukturu- A upravo zbog obrane da me ne naplavi do kraja, radio sam filmove na način da sam bio vrlo kritičan. To, naravno, ne znači ništa drugo nego da sam do guše u tomu. To se tada nije tako shvatilo u masovnoj percepciji, osim nekih koji su to vidjeli. Za to treba vremena, treba da sazriju ljudi, a osjećam da se to vrijeme približava…
Lordan Zafranović u razgovoru s Antom Kuštrom (foto Ante Kuštre)
Moglo bi se metaforički reći da se tada od tvoga lijevoga, crvenoga odijela nije vidjeli tvoje kršansko tijelo?!
Da, apsolutno. „Pad Italije“ ima taj spoj kršćanskog i komunističkog morala tj. morala rane faze komunizma. Taj moral je gotovo isti, to se čak i u crkvi spominje, i to osjećajem nelagode jer je komunizam ipak imao mnogo žrtava. To je nešto uporedivo; partizanski moral i moral Crkve. Bio je strog kao kod inkvizicije, U „Večernjim zvonima“ npr. imaš anti-staljinizam kao čistu inkviziciju. Jedna jedina riječ je dovela glavnog junaka do smrti. Rekao je samo da Staljin to može, jer je velik i jak – i s njim je bilo gotovo! Jedna riječ ga je koštala života. A što umjetnost treba da radi nego da preispituje te sisteme, dogme i dileme, na koji način se one odražavaju na osobne, najintimnije stvari ljudi. Svaka osobna drama je puna kontroverzi, a to je zato što smo mi od rođenja kontroverzne osobe, čovjek može napraviti dobro i počiniti zlo, i jedno i drugo je u njemu. Izabereš jednu od tih malih osobnih drama i napraviš od toga opću stvar, priču koja će komunicirati sa svim ljudima. I onda filmom brodiš kroz to nemirno more. Moraš paziti da gotovo sve bude osobno: pokret kamere, imati na pameti da je svaka osobnost misterij za sebe i paziti da se ne otkrije odmah… To je jedna fenomenalna plovidba, u ta dva sata filma. Meni je film veliki prijatelj. Pomaže mi da guram dalje, da vidim do čega će me dovesti, a u početku o tomu nemam pojma. Ja sam film napisao u scenariju ali ono konkretno ( glumac, prostor snimanja, atmosfera itd.), to te usmjerava, ti ritmovi te konkretne situacije. I najedanput imaš to trajanje, tu atmosfera koju nemoš opisati. To onda iskoristiš, samo to ugrabiš iz prirode zbivanja i nakon pet dana snimanja uskačeš u taj brod koji se više ne može zaustaviti. A ti do kraja nemaš pojma što si napravio i gdje će to dovesti. Nakon 15 dana snimanja si mrtav za okolinu, ne znaš više ni normalno hodati, mimo si svega uobičajenoga i svakodnevnog oko sebe. Nakon te vojne discipline za vrijeme snimanja. I još ne znaš je li to što si napravio dobro ili loše. Mada ja mislim da svaki film koji netko snimi je dobar jer je netko snimio zabilježio, materijalizirao jedan momenat iz života, sačuvao ga. Takav sam tip od početka, to je jednostavno kod mene tako….
( to be continued )
Lordan Zafranović u razgovoru s Antom Kuštrom (foto Ante Kuštre)
Lordan Zafranović (foto Ante Kuštre)
