Neovisni novinarski portal
21.10.2021.
oslobađanje zbilje
U ovakvoj državi, sloboda izlaže nositelja slobode, on postaje meta, krivac, izopćenik i žrtva…

U ovakvoj državi, sloboda izlaže nositelja slobode, on postaje meta, krivac, izopćenik i žrtva…

Saborska rasprava o novom Zakonu o elektroničkim medijima pretvorila se u političku raspravu o slobodi govora, a to nipošto ne može završiti dobro za slobodu, za govor i za istinu. Od političkih rasprava u državi koja nema demokratsku tradiciju, pa samim time niti demokratskih iskustava, profitiraju isključivo političari. Oni nastaju i opstaju zahvaljujući govoru koji je nastao u kreativnim radionicama mnogih agencija, oni su, dakle, proizvod koji ponavlja tuđu misao kao vlastitu misao. Saborski zastupnici, uz rijetke iznimke, nisu autonomna bića, nego proizvod koji nešto govori, uglavnom nesuvislo i neautentično.

Takvim bićima je jako stalo da budu poželjan proizvod, zato, kada komuniciraju s medijima, traže da im se unaprijed dostave pitanja, da bi, potom, mogli ponavljati odgovore koje im je netko drugi napisao ili, kada je riječ o saborskim klubovima zastupnika, da bi mogli ponavljati zajednički stavove koje, u suspenziji vlastite osobnosti, postaju njihovi nadstavovi.

Izložba političkih proizvoda

Zato iste sadržaje iznose svi pripadnici nekog kluba zastupnika, iako bi trebali imati različite stavove, makar u pojedinačnim raspravama, jer imaju različite spoznajne mogućnosti, interese, naobrazbu i povijest vlastitih života. No, kada netko suspendira vlastiti um i slobodu, kako bi mogao biti nečiji proizvod, onda je uistinu besmisleno od proizvoda očekivati da brani slobodu, pa i slobodu govora. Biti nečiji, znači govoriti kako taj netko želi da govoriš, odnosno znači biti neslobodan i aktivno se zalagati za neslobodu govora. Ako mene pitate, saborska rasprava o Zakonu o elektroničkim medijima, bila je, uglavnom, uz rijetke iznimke, izložba političkih proizvoda koji nešto mumljaju i tako očituju vlastitu neslobodu.

U ovom sazivu Sabora autentičnost i autonomija su svedeni na rijetkost, a teror kolektivnih nadstavova je nepodnošljiv. Kada neautentični i neautonomni politički proizvodi, koji obnašaju vlast, žele regulirati i definirati obveze nakladnika elektroničkih publikacija, onda je sasvim jasno da se takvi politički proizvodi, pod svaku cijenu, žele održati na vlasti. Njih ne zanima što je istina, nego kakva istina treba biti da bi oni mogli i dalje biti na vlasti. Nadalje, kada je riječ o oporbenim političkim proizvodima, ni njih ne zanima istina kao takva, jer da ih istina zanima, ne bi se reducirali na politički proizvod. Oni se, za razliku od političkih proizvoda na vlasti, zalažu za onu istinu koja će ih dovesti do toga da budu politički proizvod koji obnaša vlast. To im je isključivi interes.

Scena propagande i manipulacije

Hrvatski političari su uglavnom, dakle, proizvod koji se ne zalaže za slobodu, istinu, dijalog i različitost, nego samo za vlastiti opstanak u prostoru moći i koristi. Na takvom stupnju demokracije se nalazimo, jednom ćemo nadrasti tugu svođenja osobe na politički proizvod, a to će se dogoditi onda kada izgradimo sve institucije i usvojimo postulate građanske svijesti. Tada će naša moć proizlaziti iz Ustava Republike Hrvatske, a ne iz sramotne redukcije na politički proizvod koji ponavlja propagandni sadržaj političke stranke ili opcije kojoj pripada, odnosno, kada je riječ o Saboru, kluba u kojem ovaj proizvod odlaže kaput i torbu kako bi mogao preuzeti nadstavove i ponosno ih iznositi kao vlastite stavove. Jedini prizor koji doživljavam kao ironijsku inscenaciju kozmičke pravde, prizor je maske preko lica, kao znaka brnjice, za one koji su prezreli vlastitu autonomiju, kreativnost, autentičnost i, razumije se, vlastitu slobodu.

Naša politička scena je scena propagande i manipulacije. Intervjui koje političari daju medijima, u velikoj većini slučajeva, nemaju veze s tim političarem, nego s agencijama koje kreiraju odgovore, političke poruke i stavove. To je u tolikoj mjeri kod nas prisutno, da smo duboko traumatizirali papagaje, jer u ovakvoj državi, s ovakvim političkim proizvodima koji govore tuđe sadržaje, ovim plemenitim pticama preostaje samo da sućutno zašute. Propaganda nastupa tamo gdje prestaje istina. Mi se nalazimo u državi u kojoj su mnogi novinari, urednici i nakladnici završili na sudskim ročištima, čak i zbog autoriziranih intervjua jer nisu provjeravali istinitost sadržaja koji vrijeđa neku osobu, iako je, ponavljam, intervju autoriziran, pa izostaje potreba za provjeravanjem sadržaja budući da smisao intervjua nije dolazak do istine, nego iznošenje stavova i mišljenja onoga koga se intervjuira.

Sloboda govora

Nadalje, mi smo mu zemlji u kojoj mnogi novinari i danas odlaze na sudska ročišta jer su propitivali postupke i izjave političkih proizvoda koji umišljaju da su političari, pa uistinu povjerovati u to da se saborske rasprave vode zbog toga jer se želi zaštiti sloboda govora, a ne bezočna propaganda, graničilo bi s ludilom. Konačno, zar nismo država u kojoj su novinari ostajali bez posla, a i još uvijek ostaju, samo zato što su demonstrirali novinarsku slobodu? U takovoj, dakle, nezgotovljenoj državi, ne poziva se na iskustvo slobode, nego se o slobodi mašta i sanja. Politički proizvodi su spriječili, sprječavaju i sprječavat će slobodu govora.

Od takvih ljudi, ljudi koji su javno obezvrijedili autonomiju vlastitog bića, kako bi se mogli reducirati na politički proizvod, očekivati da zastupaju slobodu govora, iluzorno je i besmisleno. Mi živimo u nezgotovljenoj državi, a u takvoj državi nije moguće jamčiti i štititi slobodu. U ovakvoj državi, sloboda izlaže nositelja slobode, on postaje meta, krivac, izopćenik i žrtva. U ovakvoj državi, ne biti meta, krivac, izopćenik i žrtva, znači odustati od veličine vlastitog života i reducirati se na politički proizvod. Naravno, ne treba posebno isticati, riječ je o političkom proizvodu koji se nalazi na polici na kojoj se takav proizvod jedino i može nalaziti – na polici na kojoj je izložena sva nepotrebna bižuterija ovoga svijeta.


Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI