Bili smo u Velikoj Popini. Selu u općini Gračac čije su kuće prstenasto rasute u podnožju brda s kojih se nad krovove prijeteći nadvisuju golema “krila” vjetrenjača. Do Velike Popine vodi uska, stara cesta na kojoj se ne možete mimoići s drugim vozilom, a da ne siđete s nje na rubne dijelove puta. Na tu skromnu, asfaltnu traku, koja se vijugavo penje prema Popini, dolazite s državne ceste Gračac –Knin ako krenete put Srba. No, vrlo brzo, naići ćete na odvojak koji vodi ravno u Popinu. Velu.
Jesen ovom kraju nevjerojatno prija. Krajolik obojan u sve nijanse smeđe doima se toplo i meko, i da nije divovskih elisa u vrh sela, pogled bi se ugodno odmarao u toj seoskoj idili. No, daleko je ovaj kraj od idiličnog…
Foto: TRIS/A.Tešić
Mrak…
Na početku Velike Popine dočekala nas je Nada Lukić, vitalna umirovljena učiteljica koja sa suprugom živi u kući, odmah ispod ceste, kojoj sunce nasilno zaklanjaju metalna krila glomaznih vjetrenjača.
-Ne znam više što bi vam rekla, toliko nas je novinara već obilazilo, a ništa se nije promijenilo. Kakva korist od toga?- iskreno će, ne optužujući nas za neučinkovitost, tek nas podsjećajući na našu nemoć.
– Bilo nas je ovdje jedno vrijeme 50-ak, sada svega 30-ak. Ljeti nema prazne kuće u selu. Dolaze ljudi, penzioneri, imaju ovdje svoja imanja, a da su uvjeti života bolji, mnogi od njih bi se i trajno vratili. Ali, stiže zima, nisu ovo uvjeti za ostanak. Kad napada snijeg, a dio sela nema ni asfalt, ne može nam doći ni Hitna pomoć, zlu ne trebalo- govori nam Nada, živahna, elokventna, sitna žena koja se, saznat ćemo, itekako zna izboriti za svoja prava.
U Popini je čak 17 kuća bez struje, a sve su prije rata struju imale. Kad su mještani u Oluji otišli u izbjeglištvo, svjetlo je ostalo u kućama, ali je kasnije isključeno, sve počupano i uništeno. I tako je već 25 godina…
-Kad smo se vratili, tražili smo od svih nadležnih institucija da nam se priključi struja- govori nam Nada- ali, najprije su za priključak tražili 15 hiljada kuna, a sada nam daju popust- traže hiljadu eura! Zašto bismo dvaput plaćali isti priključak? Struju u selo nije dovela ni država ni općina, nego narod. Sami smo iskopali rupe za električne stupove, a Elektra je samo došla i priključila nas. Znate kad je to bilo? 1968.! A sada je 2020. i 17 kuća u Velikoj Popini živi u mraku. Kažu nam, sami ste krivi, niste tražili priključak kad je trebalo- 1997.- 1998.
Ljudi su došli, nisu se snašli, a mnogi se ni danas ne snalaze u ovim uvjetima. Neki dođu u proljeće ili ljeto, a nemaju struju, gdje će komad mesa staviti da im se ne pokvari?- žali se naša sugovornica.
Kaldrma, voda, i prazni bunari…
A nije im struja jedini problem ovdje. Put kojim smo došli do prvih kuća Velike Popine asfaltiran je 1986., i to samo do pola sela. I nikad više nije obnavljan. Traje takav kakav je 34 godine. Na drugom kraju sela ograničenje brzine je 20 kilometara, to nije cesta, to je kaldrma, rupa do rupe na putu s kojeg svako malo kiše odnose posutu jalovinu…
-Prije rata smo imali mjesnu zajednicu Velika Popina. Sada želimo svoj mjesni odbor, da imamo svoga čovjeka koji će nas zastupati u općini. To sam lično tražila od načelnice. Rekla sam joj otvoreno: Vi, prvi, nas ne predstavljate, i ne znate gdje je Velika Popina. – Pa, ne znam- priznala mi je.- Kako možeš biti načelnica općine, a i ne poznaješ je?!
Uz struju i asfalt, mještani imaju problema i s vodom, naročito preko ljeta, kad za velikih suša njihovi bunari ostanu prazni.
-Ljudi ne mogu stoku napojiti. Lako je meni, mi imamo tri – četiri bunara oko kuće, ali nemaju svi. I zašto bi ja bila zadovoljna jer je meni dobro a drugima nije, ja bi htjela da svi imaju vodu, da živimo ovdje kao ljudi- veli Nada, odmah se nadovezujući na vlastito iskustvo s vjetrenjačama koje su joj najlošije susjede.
Foto: TRIS/A.Tešić
Vjetrenjače
– Na početku su postavili četiri vjetrenjače, a sad ih je 17.Zamislite samo koliki novac dolazi u općinu na račun tih vjetroelektrana, a mi u selu nemamo ni struje, ni vode, ni asfalta. Načelnica općine i njen zamjenik nam se smiju, rugaju se s nama i govore:- Zašto vi nas tako optužujete? Pa, velim, ne tražimo mi od vas ni stanove, ni posao. Svoju mirovinu sam krvavo zaradila. A zašto se vi prihvaćate posla, a ne radite ga kako treba- otvoreno im kažem. Sjete nas se samo za vrijeme izbora, i onda pršte obećanja, od jeseni do proljeća, i tako godinama.
Da su nam za svaku vjetrenjaču dali par hiljada eura mogli smo sami put napraviti. Ali, mi smo skromni, tražili smo da nam postave samo 40-50 žarulja za javnu rasvjetu, da se vidi proći kroz selo i noću. Ovo je jedno od najljepših sela ispod ovih brda. Nismo dobili ništa, samo obećanja.
K liječniku, kad im zatreba, moraju u Gospić ili Zadar. Privatnicima plaćaju prijevoz 400 kuna, jer, javnog prijevoza nema…
-U Gračacu je nekad bila bolnica, imali smo i rodilište, sve, a sada zgrada zjapi prazna, a oni postavljaju šatore za covid– revoltirao će Nada.
Zbog vjetrenjača su mještani Popine pisali tadašnjem ministru zaštite okoliša i energetike Slavenu Dobroviću.
-Htjeli su nam vjetrenjače staviti navrh glave. Nisam dala. Dođe mi šef gradilišta i kaže: Mi gospođo moramo raditi. Ne dam! I on onda zove, pita možemo li se dogovoriti. Ja na to velim: Dajte 200 hiljada eura i možete je nasaditi usred kuće, a ja odo- priča, uz smijeh, naša vitalna sugovornica.
Nada ih je tužila zbog buke ružnih grdosija postavljenih točno iznad njezine kuće, dolazili su ljudi iz Ministarstva zdravstva, dolazili i iz Pule radi mjerenja buke, i Nada se, bogme, izborila za svoju pravdu. Dvije godine gradnja vjetroelektrane je bila obustavljena, nikad vjetrenjaču nisu instalirali uz bunar Lakićevih gdje su to namjeravali, a potom su radove nastavili.
– Šta ću ja, ne mogu se sama boriti- sliježe ramenima nemoćno Nada Lakić.
Foto: TRIS/A.Tešić
Fiktivni poticaji…
Najgore joj je, veli, kad kažu kako nema u selu ljudi, pa da nemaju za koga raditi ni asfalt, ni struju, ni vodovod. Ali, da toga svega ima, bilo bi i ljudi. Pa kako će ovdje živjeti bez ičega?!
Naravno, u Velikoj Popini nema korone. – Dolaze ljudi iz Zagreba, imaju ovdje svoje kuće, zemlju, a ja im svima velim : Ne dolazite!
Lakićevi žive od svojih mirovina. Nada je radila u školi, a njezin suprug Nikola u trgovini, u Kasaru ( centru sela). Imaju svoje piliće za tov, tuke, obrađuju vrt, sijeku svoja drva, i kako će nam priznati Nada, svoj život ne bi mijenjala ni sa kime.- Da moramo sve kupovati, svu hranu, ne bi nam penzije trajale ni od 1. do 10. u mjesecu- kaže.
Ljudi su u Velikoj Popini, priča nam dalje, do 90-ih dobro živjeli. Radili su u Gračacu i Kninu i svaka kuća je imala auto.- Em su radili u državnom poslu, em su na selu imali vrtove, držali stoku i svaki je komad zemlje bio izoran. A sad, vidite i sami…
U selu vladaju dobri odnosi među ljudima, druže se, jedni drugima odlaze na prelo, kad god im padne na pamet, ostaju do 10- 11 navečer. – Što se tiče druženja, nema nas takvih nadaleko- pohvalit će se Nada, i sa zadovoljstvom kazati kako su uvijek jedni drugima pri ruci, u ponoć i podne, da zovnete bilo koga, nema šanse da vam neće doći. Svake srijede u mjesecu Crveni križ ih vodi u veću kupovinu, a i udruga Čuvarkuća im je od pomoći. Ranije su im neki “Bosanci” dolazili s pokretnom trgovinom, ali brzo prestali, da im se ne isplati, vele, a nama još manje jer su nabili cijene, domeće Nada.
Vidite ove brežuljke, sve su to pašnjaci jedne splitske tvrtke koja je na njih dobila državne poticaje. A nikad ni ovce ni krave nisu doveli na ispašu. Neki su se, iz Rijeke– ispričat će nam Nada – upisali i na našu zemlju. Kad sam to otkrila u Agenciji za poljoprivredu, nisam bila mirna dok ih nisam skinula s našeg. I uspjela sam. A tko zna koliko je takvih- veli. Dolazila je u selo radi tih lažnih poticaja i inspekcija. Pitaju: ‘Ko pase?- Tuđi pase- kažem.-A ‘ko pase ovo što su političari uzeli za se, ‘ko to pase, jesu li i to prijavili-ljuti se Nada i usput doda kako joj djeca stalno govore – “šuti, zatvorit će te”. Pa neka me zatvore, veli uz osmijeh…
Lakićevi imaju svoje unučice, blizanke, ponosni su na njih, i kad im dođu, to su njihovi najradosniji trenuci.
Foto: TRIS/A.Tešić
Ljutiti Podljućani( n )…
Nastavljamo put dublje u selo, kružno, prema centru kojeg ovdje zovu Kasar. Do centra se proteže ona ista blijeda, uska, asfaltna traka s početka sela, ali krajnji dio seoskog prstena izlokan je, jedva prohodan put, za kojeg tamošnji žitelji vape da im se napokon asfaltira. U Kasaru, preko puta Doma kulture, dočeka nas Đoko Stojsavljević.
-Vidite tu zgradu, to je nekada bio Dom kulture, radio je do kraja 70-ih prošlog stoljeća, a poslije je tu bila trgovina “1. maj” Gračac, sve do rata. Na kraju, ljudi su tu držali sijeno- odmah nas upućuje u seosku zbilju Đoko. Prije sedam godina osnovali su u selu udrugu zanimljivog naziva –“Čuvarkuća”.
– Velika Popina je dobila vodovod davne 1867. Ovaj dio sela ima bunare, svega je pet-šest kuća na vodovodu, u Podljutu. Mi smo imali akciju, “dinar na dinar”, jedan dinar naš, jedan općinski, i napravili smo tako vodovod. Imamo i vrelo Novakovići iz kojeg se snabdijevamo vodom, ali kad dođe ljeto i suše, nema pomoći-polako nas uvodi u svoj dio priče naš rječiti domaćin.
Asfalt, kroz dio Velike Popine, koji odolijeva vremenu preko tri desetljeća, položen je kad se samodoprinosom gradila cesta Gračac- Knin. Probijen je tada cijeli prsten oko sela, ali ovaj zadnji dio, oko 6 kilometara ceste, dobio je samo tampon, i nikad nije asfaltiran- kazuje Đoko.
U Velikoj Popini ljudi se bave mahom stočarstvom. – Imamo hiljadu komada ovaca, u Labusovim brdima i 200 krava. Pa zar to nije potencijal? A bivša načelnica naše općine kad nešto tražimo uvijek bi imala istu poštapalicu: Vas je malo. Pa čekajte, jesmo li mi građani Hrvatske ili Zanzibara?! Imam registriran OPG, uredno plaćam porez, pa zar nemam pravo od države tražiti i da mi osigura dostojanstvene uvjete života- pita se Đoko.
Škola je devastirana, selo u mraku, ljudi sve manje, ovdje se više prkosi životu, negoli živi. “A zar to nije sramota pored 17 vjetrenjača snage 42 MGW? Općina od njih dobiva 2 milijuna kuna, a gdje je ono što ide županiji? Pa zar mi baš ništa ne zavrjeđujemo?”, reći će, ne krijući gorčinu.
Prve vjetrenjače postavljene su u selu 2013., kaže Stojsavljević, i radi njih je izgrađen dalekovod dužine 16 kilometara. A ipak, neke su kuće i danas u mraku koji se, kad sunce zađe, spušta i na cijelu Veliku Popinu, jer, ulične rasvjete nema.
Foto: TRIS/A.Tešić
Cerovačke špilje i ruralni turizam
-Imamo stanovništvo u dobi od 5 do 90 godina života. Nema nas danas više od 30-40 stalnih, a do rata bilo nas je preko 300. Moja je kuća na broju 223., pa računajte. Ljuti me to, mi smo građani Republike Hrvatske koja je članica EU već 7 godina, i neshvatljivo mi je da općinska vlast apsolutno ne mari za ruralne sredine koje su na Zapadu itekako razvijene. Apeliram na državu, na županiju, riješite nam osnovne probleme: put, vodu i struju. Mi smo mala ruralna sredina i bez pomoći šire zajednice ne možemo. Ali, zar voda nije javno dobro? Zar je struja luksuz u 21. stoljeću? U Velikoj Popini ima 80 priključaka na niskonaponsku mrežu. Struju imaju oni koji stalno žive u selu. Nažalost, u samo 30-ak kuća ima života, ostale se otvaraju povremeno, u proljeće i ljeto. A njima država ne želi uvesti struju, kažu, nisu tu stalno. Pa kakve to ima veze? Oni će plaćati što potroše, kao što rade svi koji imaju vikendice, i nitko im nije uskratio struju- ljuti se Đoko.
Zahvalan je, kako naglašava, donačelnici općine Rajki Rađenović koja je pomogla da se Dom kulture “Branko Čopić” obnovi i opremi namještajem. Čeka se samo priključak struje. Svake godine početkom kolovoza, za blagdan sv. Ilije organiziraju Ličko prvenstvo u boćanju, održi se liturgija, i nakon toga je veliko narodno veselje. U rekonstrukciju krova i obnovu Doma Srpsko narodno vijeće uložilo je 200 tisuća kuna. -Hvala im na tome- veli Đoko.
Zimi cestari ne čiste put do Velike Popine zbog velike bure, pa je uzalud čistiti dok bura ne padne. Tek onda prođu strojevi i očiste cestu. I danas nerazvrstanu…
Foto: TRIS/A.Tešić
Đoko se vratio u Veliku Popinu prije 11 godina. Registrirao je svoj OPG, ima stoku, i živi od svog rada. Nikad se nije pokajao što se vratio. –Volim ovo, to je moje, ovdje dišem punim plućima. Kći i unuci me obilaze, i ja sam zadovoljan čovjek. Samo da se riješe ovi osnovni problemi…apelira, napominjući kako čak i neke obitelji iz hrvatske metropole dolaze s proljećem u Popinu, i ostaju bar pola godine, rade na svom seoskom gospodarstvu, pripremaju se za neko bolje, zdravije vrijeme, i za ruralni turizam.
-Najgore je što, kako god se mijenjale općinske strukture, mi na zelenu granu ne dolazimo. Ni tih nekoliko desetaka žarulja za javnu rasvjetu nam nisu bili kadri osigurati. Znamo da je ova godina teška, da je kriza globalna. No, moglo bi nam svejedno biti bolje, humanije. Najteže je kad snijeg zavije, ipak je Popina na 650 metara nadmorske visine…
Đoko se nada uređenju Cerovačkih špilja. – Bio bih sretan da sutra mogu otići tamo i prodati svoj sir, a ne da moram u Benkovac. Evo, pozivam predsjednika Republike Zorana Milanovića u Veliku Popinu, bit ću mu dobar domaćin i počastit ću ga ličkom šljivovicom i ličkim sirom. Samo neka dođe. I mi smo hrvatski građani. Neka vidi gdje i kako živimo- poručuje Stojsavljević i zaključuje:
– Nema ovdje perspektive dok se ne osigura osnovna infrastruktura. Da je ima, i mladi bi se vratili…
Foto: TRIS/A.Tešić
Foto: TRIS/A.Tešić
Foto: TRIS/A.Tešić
Foto: TRIS/A.Tešić
Foto: TRIS/A.Tešić
Foto: TRIS/A.Tešić
Foto: TRIS/A.Tešić
Foto: TRIS/A.Tešić
Foto: TRIS/A.Tešić
Foto: TRIS/A.Tešić
Foto: TRIS/A.Tešić
