Kad SDP s partnerima, HSS-om, HSU-om i Snagom, izađe pred javnost s Deklaracijom o borbi protiv korupcije baš u trenutku kad sam stranački vrh egzemplarno svjedoči o svojoj nevjerodostojnosti, onda to nije samo loš tajming nego i manjak političkog znanja i vještine. Ne može antikorupcijska deklaracija imati potrebnu ozbiljnost ako njezini inicijatori javno demonstriraju svoju neozbiljnost, gotovo infantilnost. Predsjednik stranke Davor Bernardić uhvaćen je upravo u sukobu interesa “teškom” 263 tisuće kuna, a SDP-ov kandidat za šefa države Zoran Milanović, traži glasove lijevih birača, a užasava se ( Hajdukove ) crvene petokrake “na koju ste se mogli nabosti, kolika je”. Prema tome, manite se, gospodo velikih riječi, jer ste i sami bar ” trgovci na malo”.
Onima koji imaju visoke moralne kriterije ne trebaju savezi i saveznici da bi ih se ( tih kriterija ) u svakom trenutku i kod svake kušnje čvrsto držali. Ali, takvih je u politici malo. A kad bi to doista činili svi koji se u nepotkupljivost kunu, nikakve deklaracije ne bi bile potrebne. I što uopće znači antikorupcijski savez? Pogotovo savez nevjerodostojne i nemoćne opozicije…Osim predizborne dosjetke i alibija za vlastitu neučinkovitost?
Davora Bernardića je motiviralo istraživanje koje govori da je samo četiri posto građana spremno prijaviti korupciju, iako je riječ o sveprisutnoj pojavi u Hrvatskoj koja se već uzima zdravo za gotovo. A i što bi građani trebali kad vide kako u ovoj zemlji završavaju korupcijski skandali i njihovi akteri, a kako “zviždači”? Sjetimo se Ankice Lepej. Što je dobila od svoje istinoljubivosti i “zviždanja” o tajnim računima Tuđmanovih ? Ostala je bez posla i nikad više ga nije dobila. Istodobno, korumpiranim političkim kapitalcima do danas nije izrečena nijedna pravomoćna presuda, nijedan nije završio u zatvoru, nijednom nije oduzeta koruptivno stečena imovina, a niti su ekstradirani iz politike.
A Bernardić teoretizira o tome kako “korupcijski skandali ne govore samo o slabostima ljudskog karaktera i teretu naslijeđenih navika, nego su i dokaz da je riječ o sistemskoj pojavi” ( kao da to ne znamo!?) koja se prelijeva na sve sfere društva zbog neodgovornosti vlasti. Loše vlasti, kaže, a Plenkovićeva vlada predstavlja upravo lošu vlast, jer da nije tako ne bi ljetos bila “desetkovana”, ili u Saboru šarenim Bandićevim “žetonima” i HNS-ovim konvertitima spašavana. Ali, zar joj nisu “ruku dali” i SDP-ovi prvaci?
I što u tom smislu može antikorupcijski savez? Nećete vjerovati, ali Bernardić tvrdi da se zajedničkim djelovanjem antikorupcijskih snaga mogu ojačati nezavisne institucije ( zar takvih ima ? ), a napose Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa! Pa baš je Davor Bernardić kvalificiran biti borac za očuvanje institucije Povjerenstva pred kojim se i sam našao kao griješnik i od Povjerenstva prokazan zbog povrede načela obnašanja dužnosti. Zamislite, nije znao da je “stjecanje novih znanja sukob interesa” kad je ( 2014. ) prihvatio ponudu za stipendiranje od jedne privatne poslovne škole, vrijednu 263 tisuće kuna!? Zar misli da sebi baš svi mogu to priuštiti, i da nije privilegij samo odabranih takva pomoć u školovanju?
Poput nestašnog dječaka pod teretom utvrđene krivnje, pokajnički se ispričao, jer, kaže, zna da mu nije olakotna okolnost što tada nije bio šef SDP-a, niti mu je olakotna okolnost što nije stekao nikakvu imovinsku korist, niti je primio novac… Ali, da ga rečena privatna škola nije stipendirala, zar ne bi Bernardić morao onih 263 tisuće kuna dati iz svog džepa, ili se odreći znanja koje bi per se trebalo biti – novac!
Kazna za njegov grijeh nije predviđena, pa Bero misli da je i obična ljudska isprika – dovoljna. I odmah, još rumenih obraza od javne sramote, kreće u akciju. U zajedničku borbu sa svojim sumišljenicima protiv koruptivne nemani. Pa tko mu može, nakon svega, vjerovati? I bez ove recentne blamaže nije imao ni uvjerljivost ni snagu za obračun s tako opakim društvenim zlom, a kamoli ovako osakaćen…
A Krešo Beljak k’o Krešo Beljak. Radikalnom retorikom u maniri svojedobnog ( prerano otišlog ) “bombardera s Kvarnera” opet o korupciji i mafiji koja kod nas ima svoju državu. “Otac te korupcije zvao se Franjo Tuđman. Kum te korupcije zove se Vladimir Šeks, tvorac prvog Ustava. Djeca te korupcije zovu se Ivo Sanader i Andrej Plenković, a ovo što se danas događa je kulminacija tridesetogodišnjeg upropaštavanja Hrvatske“, detektira Beljak krivce, tek usput se prisjećajući kako je i SDP bio dvaput na vlasti, ali ni Račanova ni Milanovićeva vlada koruptivnoj hobotnici ni krakove nije podrezala. Mogla bi sada, misli Beljak, jer “nova opozicijska snaga ima dovoljno znanja, želje, ljubavi prema domovini i što je najbitnije, hrabrosti, da taj lopovski, mafijaški Tuđmanov HDZ zauvijek strpa u ropotarnicu povijesti”.
I začas mu se fakinska mladost i prošlost vrati u lice. Jer, HDZ tako olako dobačenu lopticu neće propustiti a da ne reternira. Nije pritom važno što je Beljak bio uvjetno osuđen za priglupi mladenački lopovluk, krađu auto-radija, koje je njegova ekipa i vratila, a HDZ-ovi kapitalci za stotine i stotine milijuna opljačkane državne imovine. Krađa je krađa, molim lijepo…
Pa onu dobačenu lopticu odmah vraća vitez Željko Reiner, prezadovoljan da može zbog onih auto-radija diskreditirati jednog antikorupcijskog jurišnika koji, kako patetično reče, nije dostojan ni prašinu s Tuđmanovih cipela brisati.
To je hrvatska politika i njezina prva postava. Njezini parlamentarni zastupnici, njezini stranački prvaci i reprezentativci zaduženi da brane interese ove države i naroda. Ali, od koga, kad najveće zlo ovom narodu prijeti baš od njih?!
