Split se davno odrekao svoje antifašističke prošlosti, makar službeni Split, njegove vladajuće nomenklature, koje danas i ne pomišljaju obilježavati obljetnicu oslobođenja od fašizma i nacizma. A na današnji dan , prije 75 godina, 26. listopada 1944., Split je s oduševljenjem dočekao svoje partizanske osloboditelje . Napokon sloboda, svoji na svome, neprijatelj je potučen i povlači se. Grad je do kapitulacije Italije stenjao pod opsadom talijanskih fašista , a potom u ga zauzeli Nijemci. Četiri godine okupacije, terora, poniženja, sijanja smrti… sve je gotovo. Split je ponovo slobodan. Zahvaljujući partizanskom pokretu i snažnom otporu narodnooslobodilačke vojske. I sve je to zaboravljeno, prebrisano, obezvrijeđeno. Kakav je to narod koji ne poštuje svoje osloboditelje i svoju ponosnu, pobjedničku prošlost?
Pripreme za konačno oslobođenje Dalmacije , kako se to navodi u knjizi “Antifašistički Split- ratna kronika 1941.-1945.”, a koju citira i lokalni splitski portal dalmacijadanas.hr, počele su u kolovozu, a već u rujnu 8. korpus prelazi u ofenzivu. Dalmacija je bila pod okupacijom jakih neprijateljskih snaga- njemačke 264. i 118. divizije, dijelova legionarske 369. i 373. divizije, kvislinških snaga, dijelova tri ustaška zdruga, jedne domobranske i jedne oružničke pukovnije, 4500 četnika i tri tisuće talijanskih fašista. Snage 8. partizanskog korpusa krenule su iz unutrašnjosti Dalmacije prema obali i s Visa, preko otoka, prema obali. S podrškom mornarice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i njezinih oko pet tisuća boraca, 26. divizija početkom rujna kreće u napad.
Iskrcavanje na otoke
Iskrcavaju se na otoke: Hvar 8. rujna, Brač 11. rujna, Korčulu 14. rujna i na poluotok Pelješac 15. rujna. Poslije ogorčenih borbi, otoci i poluotok Pelješac bili su oslobođeni, a njihove posade s više stotina vojnika većim dijelom zarobljene ili uništene. Za to vrijeme ostale jedinice 8. korpusa u unutrašnjosti Dalmacije vršile su jak pritisak na neprijateljske garnizone i saobraćaj na komunikacijama: 9. divizija uspješno je djelovala na komunikaciji Knin – Gračac i Sučevići – Srb, 19. divizija napala je i oslobodila Benkovac, 20. divizija uspješno je djelovala u rajonu Drniša. Oslobođenjem srednjodalmatinskih otoka završena je prva faza operacija za oslobođenje Dalmacije i stvoreni povoljni uvjeti da se izvede udar s otoka i iz unutrašnjosti na neprijateljske snage u obalnom pojasu. Dok su 9. divizija oslobađanjem Livna 11. listopada, i 20. divizija Aržana 21. listopada, obuhvatile Dalmaciju sa sjevera, dijelovi 29. hercegovačke divizije oslobodili su zajedno s 2. dalmatinskom brigadom Dubrovnik 18. listopada, a dvije brigade 26. divizije Ston, čime je priobalna komunikacija koja iz Crnogorskog primorja vodi na sjeverozapad bila presječena. U borbama južno od Metkovića dijelovi 26. divizije zajedno s dijelovima 29. divizije, uništili su jaku kolonu 369. divizije 23. listopada, kojom je prilikom poginulo oko 2000 Nijemaca, dok ih je zarobljeno 1265, čime su neprijateljske snage u području donjeg toka Neretve teško pogođene.
U drugoj etapi oslobođenja Dalmacije, piše u “antifašističkoj ratnoj kronici Splita”, jedinice 8. korpusa prešle su u daljnje napredovanje sredinom listopada. Od 18. do 22. listopada dijelovi 26. divizije iskrcali su se kod Baške Vode i Krila i narednih dana oslobodili obalu od Makarske do blizu Splita. Istovremeno je 20. divizija oslobodila Vrličku krajinu, Sinj i kod Dicma uništila neprijateljsku grupaciju od oko 1000 vojnika. Dijelovi 20. i 26. divizije oslobodili su Split 26. listopada. Deveta divizija oslobodila je Imotski 28. listopada, a u studenom Duvno, Šujicu i Posušje.
Njemačka borbena grupa Muller
Nakon čišćenja dobrog dijela sjeverne Dalmacije, 19. divizija je oslobodila Benkovac i ušla u Zadar. Jake neprijateljske snage zadržavale su se još na prostoru Šibenik – Knin. Pod pritiskom 26. divizije s istoka i 19. divizije sa zapada, neprijatelj je, poslije oštrih borbi, napustio Šibenik, koji je oslobođen 3., a Drniš 5. studenoga. Preostale neprijateljske snage – dijelovi njemačke 264. i 373. divizije s četnicima, zaposjele su široku oblast Knina, koji je napokon oslobođen 3. prosinca.
Operacija za oslobođenje Splita vođena je na prilazima gradu, i to od pravca Omiša i Sinja. Glavni sudari bili su istočno od Splita, od Strožanca do Žrnovnice i Mravinaca, na grebenu Mosora, kod Dugopolja i Dicma, na prilazima Klisu i u Kaštelima, kod Sv. Kaje i Divulja. Međutim, nekih oštrih i dugotrajnih borbi oko Splita nije bilo. Za obranu rajona Splita Nijemci su angažirali cijeli 892. pješadijski puk 264. pješadijske divizije s ojačanjima. Komandno mjesto puka bilo je u Klisu.
S Nijemcima oko Splita nalazili su se 3. i 26. ustaški bataljun 6. ustaške pukovnije, Oružničko zapovjedništvo, Župska redarstvena oblast, domobrani i mornari NDH, te 2. domobranski građevinski bataljun. Sve te snage bile su u njemačkoj borbenoj grupi Müller. Tako je u Splitu i oko njega bilo više od 150 do 200 artiljerijskih cijevi zemaljske, obalne i protuzračne artiljerije.
Nijemci su u Splitu i oko njega planirali rušenje pojedinih objekata na komunikacijama, značajnih industrijskih objekata i važnijih zgrada. U tu svrhu u Split je 4. travnja 1944. iz Beograda došao njemački general Banzig, komandant inženjerije Grupa armija ‘F’, koji je s vojnim komandantima razmotrio sve mjere rušenja lučkih objekata i instalacija.
Napad na neprijatelja od Sinja do Splita
Početni napad prema Splitu, na osnovi naređenja Štaba 26. divizije, izvela je sama 12. brigada i to s 1., 2. i dijelovima 4. bataljona. Ujutro 21. listopada poduzet je napad na neprijateljska uporišta od Grljevca do padina Mosora iznad sela Žrnovnice. Napad 12. brigade izveden na vanjsku obranu Splita nije dao očekivane rezultate. Jedino je 1. bataljon oslobodio Grljevac, a ostali bataljoni su vraćeni na polazne položaje. Nijemci i ustaše pružili su snažan otpor. U tome ih je naročito podržala artiljerija s vatrenih položaja kod Klisa, Mravinaca i Solina. Postalo je jasno da se s tako slabim snagama ne može probiti njemačko-ustaška vanjska obrana Splita i da je potrebna veća tenkovska i artiljerijska podrška napadu.
Dok se 26. divizija iskrcavala na obalu i vršila koncentraciju istočno od Splita, sjevernije, u rajonu Sinja, prikupljale su se brigade 20. divizije i sukobile s ustaškom Borbenom grupom Cetina. Naime, Štab 8. korpusa čekao je da se 26. divizija iskrca na kopno, pa da s njom, 20. divizijom, Dinarskim i Mosorskim partizanskim odredom istovremeno napadne neprijatelja na čitavom teritoriju od Sinja do Splita. Iz Sinja su se povukli u Klis dijelovi 264. pješadijske divizije, tako da je oko Sinja ostala sama ustaška Borbena grupa Cetina s 1700 vojnika. Tako su se oko Splita našle od operativnih jedinica dijelovi 20. i 26. divizije (tri narodnooslobodilačke brigade – 10. i 12. dalmatinska i 3. prekomorska), jedna četa tenkova 2. tenkovskog bataljona i dvije baterije 1. haubičkog diviziona Artiljerijske grupe 8. korpusa. Od partizanskih jedinica bili su tu Mosorski partizanski odred kod Dugopolja i Dinarski kod Sinja. Od jedinica i ustanova vojnopozadinske vlasti bile su dvije partizanske čete Splitskog područja i četiri komande mjesta sa svojim stražarskim-zaštitnim jedinicama. Mornarica NOVJ vršila je prebacivanje jedinica i materijalnih sredstava s Visa i Brača na kopno i osiguravala pomorske komunikacije.
Ujutro oko 6 sati, 26. listopada, jedinice 12. dalmatinske brigade su bez borbe ušle u Split, dočekane od stanovništva s velikim veseljem. Nijemci i ustaše su se povukli tek u toku noći između 25. i 26. listopada, nakon što su u sudaru s 12. brigadom doživjeli poraz i pošto su izgubili ključne pozicije istočno od grada. Tenkovi su ujutro 26. listopada stigli do rijeke Žrnovnice, koju nisu mogli brzo prijeći zbog nadošlih voda s južnih padina Mosora i porušenih mostova. Kada su prešli rijeku Žrnovnicu, krenuli su preko Mravinaca za Solin, ali su se dosta sporo kretali radi minskih polja koja su se morala očistiti, tako da su stigli u Solin tek oko podne, 26. listopada, kada se neprijatelj povukao u pravcu Kaštela.
Glavni napad 20. divizije na neprijateljsku grupaciju u rajonu Sinja otpočeo je također 25. listopada, u isto vrijeme kada se ustaška Borbena grupa Cetina počela povlačiti prema Dicmu. Direktno na Sinj krenule su 8. i dijelovi 9. brigade i Dinarski partizanski odred, koji su ga brzo oslobodili. Iz Sinja prema Dicmu, u gonjenje ustaša, krenula su dva bataljona 8. brigade i jedan tenk. Za to vrijeme već su južno od Dicma bili 10. brigada i dijelovi Mosorskog partizanskog odreda koji su zatvorili odstupnicu ustašama. Tada se preko Male Gradine, zapadno od Dicma, pojavila i glavnina 9. brigade. Počeo je koncentrični napad na ustaše u rajonu Dicma, koji su potpuno razbijeni i prisiljeni na predaju.
Oko tri tisuće vojnika vojske NDH prelazi u 8.korpus
Nakon razbijanja ustaša kod Dicma, 10. brigada i 1. bataljon 9. brigade krenuli su prema Klisu. Poslije slabog otpora neprijatelj se povukao iz sela Grlo, a onda i iz Klisa. U napušteni Klis se ušlo u toku noći između 25. i 26. listopada. Gonjenje neprijatelja nije nastavljeno tijekom noći zbog velikog broja minskih polja. Ujutro 26. listopada jedinice 10. brigade stigle su u Solin i oko 7 sati u Split, gdje je 4. bataljun te brigade zarobio oko 200 neprijateljskih vojnika. Poslije toga su dijelovi 10. brigade napustili Split i vratili se u Klis i Dicmo radi odmora.
Dok su se jedinice NOV-a približavale Splitu, u gradu su bili svi na oprezu. Pod rukovodstvom Mjesnog komiteta KPH i Gradskog NOO-a, naoružane borbene i udarne grupe, članovi Partije i SKOJ-a, antifašisti i drugi rodoljubi, zajedno s ubačenim borcima Komande mjesta Split i onim domobranima i mornarima NDH koji su se priključili Narodnooslobodilačkom pokretu, čuvali su od rušenja i uništavanja najznačajnije objekte u gradu. U Splitu je u 26. i 20. diviziju stupilo dragovoljno oko 700 domobrana, oružnika i mornara NDH. (Računa se da je oko 3000 vojnika vojske NDH u Dalmaciji tijekom ofenzive za oslobođenje Dalmacije prešlo jedinicama 8. korpusa.)
Oslobođenje Splita imalo je svoje političko značenje s obzirom na ondašnju britansku politiku, naročito na Churhillovu preokupaciju balkanskim prostorom, i razne kombinacije o savezničkom iskrcavanju u Dalmaciji, pri čemu je Split trebao imati svoju posebnu ulogu. Veliko je i vojno značenje Splita. Na prvom mjestu svojom pozicijom Split je snažno utjecao na ofenzivne napore 8. korpusa i Mornarice NOVJ, jer bez oslobođenja Splita nije se moglo zamisliti konačno oslobođenje ostalih krajeva Dalmacije i razvoj borbenih djelovanja prema Bosni i Lici. Split je svojim ljudskim i materijalnim rezervama ojačao sposobnost 8. korpusa i Mornarice NOVJ za daljnju ofenzivu. Trebalo je, uostalom, što prije osloboditi Split i kao centar kopnenih i pomorskih komunikacija za ofenzivu prema unutrašnjosti i zapadnim krajevima Jugoslavije.
Cijeli Split na ulicama, zvone sva zvona…
Rano ujutro, nasred trga u Splitu, ubijen je zapovjednik ustaške bojne Bednanjec, prije nego što je uspio sjesti u automobil kojim je mislio pobjeći. Ujutro, u prvo svitanje, major Purišić je pred zgradom Štaba primio od mornaričkog komandanta predaju domobranskog garnizona. Iako je neprestano padala kiša, već u 6.30 cijeli je Split izišao na ulice. Začas se pronio glas da dolazi Narodnooslobodilačka vojska iz Sinja, koji je oslobođen dan prije, a večer prije i Klis i Visoka…
Oko 7 sati ušli su prvi odredi Narodnooslobodilačke vojske u Split, dočekani oduševljenim pozdravljanjem naroda. U 8.30 zazvonila su sva zvona …
Odmah po dolasku vojske sva se splitska hrvatska oružana snaga predala, tako da nije niti jedan hitac ispaljen. Razoružani domobrani, ratni mornari, oružnici, redari i financijski stražari, skupa sa svojim oficirima i starješinama, internirani su, dio u kasarni Gripe, a dio u kući Dešković na Obali kao ratni zarobljenici…
Među prvima u grad je ušla Komanda mjesta Split. Domobranske snage koje su se još zatekle u gradu predale su se bez borbe. Zarobljeno je oko 800 neprijateljskih vojnika. Oko 11 sati došao je Solinskom ulicom (Žrtava fašizma danas Domovinskog rata) tenkovski odred, a Balkanskom (danas Vukovarska) te Vrhmanuškom ulicom pješadijski odred uz ovacije građanstva na ulicama, prozorima, balkonima kuća. Oko podne tenkovi su se vratili do predjela Sv. Kajo, gdje su se utaborili zadnji ostaci splitske njemačke posade odakle su pružali otpor. Cijeli se dan čula pucnjava na toj strani, koja je prestala tek oko 21 sat. Grad se počeo kititi hrvatskim zastavama, a vidi se i po koja jugoslavenska. Čim je stigla vijest da je Split oslobođen, Štab IV pomorsko-obalnog sektora (IV. POS-a) uputio je nekoliko svojih specijalista koji su pregledali luku i lučka postrojenja, zatim je uspostavljena Lučka kapetanija i određen brod za vršenje pilotaže u luci, jer je luka bila puna potopljenih brodova, a veći dio obale je bio porušen.
Godine zaborava i revizije povijesti
Danas, 75 godina poslije, Split živi svoju povijesnu suprotnost. Slavi poražene neprijatelje, fašiste i kvislinge, revidira njihovo povijesno beščašće i promiče ih kao heroje. Antifašizam se zatire, negira, smatra nepoćudnim i antihrvatskim. Briše se svaki trag antifašističke povijesti, ruše se spomenici NOB-e i njezinih palih junaka ( uništeno ih je preko dvije tisuće ), a podižu novi u skladu s revidiranom poviješću i novom ideologijom nepomirljivog hrvatstva koje ne podnosi ni spomen na dio svoje jugoslavenske prošlosti, pa i one koja nas je svrstala na stranu pobjedničke antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu.
Kako reče predsjednik splitskog SDP-a Goran Kotur prilikom obilježavanja ove velike obljetnice: “To razdoblje u kojem nismo bili objekt već subjekt svjetske politike, vlast u Hrvatskoj, a pogotovo u Splitu, zanemaruje i omalovažava. Dolazak gradonačelnikovog savjetnika umjesto gradonačelnika na polaganje vijenaca pokazuje što za gradsku vlast znači Dan oslobođenja Splita. Ista ta HDZ-ova “vertikala vlasti” poslušno i bespogovorno izvršava diktate koji dolaze iz svjetskih centara moći i klanja se čak i niskorangiranim stranim predstavnicima. Stoga je jasno zbog čega potiskuju sjećanje na razdoblje kad se nije provodila takva sluganska praksa”, zaključit će Kotur.
