U današnjom kolumni upoznajemo Kristijana iz Pule, autora prve slikovnice za nagluhe na ovim prostorima…
- Kako ste se osjećali kada ste prvi put držali tiskano izdanje slikovnice “Dječak koji nije čuo” u rukama?
Bilo mi je interesantno vidjeti Dječaka koji je konačno dobio svoju ilustriranu formu, jer slikovnica ustvari savršeno “leži” bajci za djecu. Ja sam ustvari spoj distanciranog i emotivnog (cerebralni emotivac), pa nema tu neke euforije, jer priča ide dalje u nekim novim smjerovima.
Ali naravno drago mi je znati da je sama priča dobila svoje važno poglavlje, od riječi na papiru do slikovnice u rukama.
- Koliko je u liku Kyua zapravo prisutan Kristijan Modrušan iz djetinjstva?
Kyuo je jedan imaginarni ja, koji je dobio priliku zaživjeti u bajci kakve sam i sam volio čitati kao dijete.
Konkretno, priča je mješavina “Sebičnog diva” O. Wildea (vječni snijeg i izolirani junak priče), varijacija na temu mnogih bajki gdje protagonist kroz poteškoće otkriva nešto novo o sebi i, naravno, mog cjeloživotnog iskustva kao nagluhe osobe.
Glavna je razlika što je Kyuo u priči potpuno gluh, dok sam ja u toj dobi još relativno dobro čuo i razumio govor, mada je iskustvo izolacije uvijek isto, s time da je kod mene prisutan progresivan gubitak sluha (trenutno sam, praktički, funkcionalno gluh).
- Zašto ste odlučili temu nagluhosti približiti upravo kroz bajku i stihove?
Zato što uglavnom pišem poeziju, pa mi je to bilo nekako prirodno, a budući da priča govori o djeci, onda je bajka bila najlogičniji izbor. Također, ono što sam rekao maloprije – meni su bajke kao dječaku bile prekrasan “prozor u svijet”, pa je ustvari lijepo imati mogućnost nekom drugom djetetu dati taj isti “prozorčić” da kroz njega uči, čita, uživa…
- Što biste voljeli da djeca nauče nakon čitanja ove slikovnice?
Na/gluhoj djeci bih volio poručiti da se ne moraju sramiti vlastite nagluhosti/gluhoće, niti se povlačiti u sebe.
Iz vlastitog iskustva znam koliko je autodestruktivno kad si “zarobljen” u vlastitom svijetu koji teško nalazi put u komunikaciji s pretežno “čujućim” sugovornicima.
Kako je danas tehnologija išla daleko naprijed, djeca imaju sve mogućnosti da (gotovo) ravnopravno sudjeluju u čujućem svijetu – slušni aparat, pužnica, speech-to-text aplikacije na mobitelu i slično.
Također, važno je da se na/gluhu djecu uči i potiče literaciji – pisanju, čitanju i govoru. Znakovni govor jest važan, ali ne može biti zamjena za kompleksnu, svakodnevnu govornu i pisanu komunikaciju, tekstove, knjige i svemu što ide uz to. Da budu samostalni, snažni i spremni stajati na vlastitim nogama.
Što se čujuće djece (i odraslih) tiče, poruka je da njihovi na/gluhi vršnjaci nisu ni “glupi”, ni nekomunikativni, ni manje vrijedni, već samo drukčiji. Možda im treba malo više da pohvataju sve oko sebe, ali to ne znači da nisu isti kao i sva ostala djeca – zaigrani, veseli, radoznali i druželjubivi…
- Mislite li da djeca danas dovoljno razumiju izazove s kojima se susreću gluhe i nagluhe osobe?
Ne mogu objektivno na to odgovoriti, ali rekao bih da u svakom slučaju imaju sve moguće alate pri ruci.
Bitno je samo učiti ih senzibilizaciji i inkluziji, gdje “drukčiji” nisu čudnovati kljunaši, već osobe kao vi i ja.
Dakle, na/gluhi nisu ni žrtve ni heroji, već jednostavno ljudi.
Ako ih toliko možemo naučiti, onda je to pola posla prema zdravom društvu 🙂
- Koji vam je bio najteži izazov tijekom odrastanja u svijetu koji prvenstveno počiva na zvuku?
Meni je bilo najteže to što je nagluhost najviše zahvatila moje formativne godine.
Ne razumiješ dobro svoje vršnjake, uvijek si “korak iza”, ne možeš u realnom vremenu pratiti komunikaciju niti ubaciti “svoja 2 centa” u pravom trenutku.
To onda posljedično utječe i na emotivan i psihološki razvoj, bez obzira što većina nas na/gluhih “prema vani” izgleda “ok”, dok iznutra imamo osjećaj da ne pripadamo “ni tu ni tamo”.
Dakle, najgori je taj osjećaj koji nema službenu definiciju, nazovimo ga “socijaliziranom izolacijom” – osoba je u društvu, druži se, ćaska, ali ustvari mentalno i komunikacijski je samo jednom nogom tamo, dok je iznutra sama usred društva koje “priča nekim drugim jezikom”.
- Jeste li tijekom školovanja imali podršku koja vam je posebno ostala u sjećanju?
- S te strane nikad nije bilo problema, svaka čast svim mojim ondašnjim učiteljima i profesorima…
Škola, pogotovo osnovna škola, je za mene bilo najljepše, magično doba.
Ustvari sam školu “odrastao” kao tipično dijete, bez nekih većih komplikacija. Što se njih tiče, da nije bilo truda samih učitelja i profesora, ne bih ni ja danas bio ovako elokventan. Tako da – hvala im puno…
Postoji li trenutak iz vašeg života koji je izravno inspirirao neku scenu ili stih u slikovnici?
Ništa specifično, osim činjenice da je Kyuo ja u izmaštanoj, smanjenoj veličini…
- Koliko je hrvatsko društvo danas otvoreno prema osobama s oštećenjem sluha?
Ovisi iz kojeg kuta gledate.
- S jedne strane, svijet je išao strelovito naprijed i nitko nije više “osuđen na svoja 4 zida do kraja života”.
S druge strane, svjedočimo porastu verbalnog i fizičkog nasilja u javnom prostoru, svakodnevnom životu, unutar samih obitelji, … Učimo li doista svoju djecu multikulturalnosti i otvorenosti ili se samo maćehinski, ovlaš odnosimo prema njima?
Stignemo li posvetiti im svoje vrijeme dovoljno da usvoje osnove empatije i razumijevanja sebe i drugih?
Sve kreće od doma. Ako smo se tamo u mogućnosti maksimalno posvetiti našoj djeci, onda će ona također biti stup zdravog, otvorenog društva.
- Što još treba učiniti kako bi komunikacija između gluhih, nagluhih i čujućih osoba bila jednostavnija?
Po meni, ono najvažnije je da se uči dvosmjerna komunikacija.
Na/gluhe učiti – uz hrvatski znakovni jezik – pisanju, čitanju i govoru, a čujuće znakovnom jeziku i osnovama komunikacije koja se većinom oslanja na “visual anchors” (razgovijetan i spor govor, lice okrenuto prema svjetlu i tako to). I, naravno, tehnologija itekako pomaže i jednima i drugima.
U tom slučaju, nijedna strana nije zakinuta za razumijevanje one druge.
- Koliko vam znači što je priča dostupna i uz prijevod na hrvatski znakovni jezik?
Mada ne znam znakovni jezik, drago mi je da i na/gluhi imaju priliku uživati u priči, pogotovo oni koji nisu (nažalost) dovoljno pismeni mimo znakovnog jezika, pa je super da putem tumača mogu “čitati svoju priču”.
Vi ste prvenstveno pjesnik. Kako je bilo okušati se u pisanju slikovnice za djecu?
Bilo je interesatno jer inače ne pišem prozu, budući da nemam “žicu” za održavanje pažnje čitatelja na 100+ stranica… Kapa dolje piscima…
Ali kako je “Dječak koji nije čuo” prvenstveno pjesma (proza u stihu), nije bilo problema. S time da je slikovnica došla kasnije – priča kao takva nije, tokom pisanja, imala neku specifičnu vizualnu komponentu kao ideju, ako ne računamo kamišibaj. I budući da je to najvjerojatnije bio moj jedini izlet u prozne vode, ovo je vjerojatno moja jedina slikovnica, pa sam dao sve od sebe da bude “tip-top”…
- Što vas najviše inspirira kada pišete?
Najčešće pišem poeziju kratke forme, u stihu, melankolične i metaforičke.
Teme su pretežno emocije, smrtnost, prolaznost, more, okolina i sl. Nisam profesionalni pjesnik, pa nemam potrebu “biti stalno produktivan”, tako da pišem kad inspiracija za neki stih navre u moje misli, a oko stiha se isplete pjesma.
- Smatrate li da književnost može mijenjati percepciju društva prema osobama s invaliditetom?
Ako je pisano kvalitetno i s intencijom da se OSI tretira kao “iste među jednakima”, definitivno.
Sve ovisi o poruci pisca i projekta/sustava koji stoji iza napisanog.
Bitno je da se OSI ne viktimizira, bilo na papiru, bilo uživo.
Ako će moja slikovnica doprijeti do nekog na/gluhoh djeteta ili odraslog, gdje se oni mogu poistovjetiti s Kyuom, ja sretan…
- Planirate li i dalje obrađivati teme različitosti i inkluzije u svojim djelima?
Na (in)direktan način temu gluhoće obrađujem u dosta svojih pjesama, dok sam trenutno fokusiran na to da “Dječaka koji nije čuo” približim ljudima i u RH i vani, audioknjiga, ilustracije u japanskom stilu i prijevod na japanski, možda i predstava, tko zna …
Zasad mimo toga nema nekog plana kako i što, ali bitno da širimo igralište svakom novom inovacijom…
