U zelenom kombinezonu radnika Zrinjevca “delavec Mićo” kosi umjetnu travu ispred “obnovljenog” Trga žrtava fašizma, a oko njega trčkara tjelesna garda i razmiče nasrtljive štovatelje, i nedajbože “magnolijske” provokatore, koji mu blokiraju put. A nakon performancea pred Meštrovićevim paviljonom, užurbani gradonačelnik, briše znoj s čela, presvlači se, i hita na sedmi rođendan Kristijana Beganovića, nosi mu na dar bicikl i iskaznicu Dinama. Nadrealistički politički šund, prizor kojeg bi se posramila i svjevernokorejska propagandna mašinerija. Ali ne i Milan Bandić. To je njegov body & mind language.
Njegovo političko pismo, patentirani iskarikirani populizam koji nadilazi sve granice probavljivog. Tko razuman, s imalo osobnog integriteta i kredibiliteta, takvom lažnjaku i primitivnom populistu može aplaudirati i za njega godinama glasati?
Bandićev šator izdašan je i nepoderiv
A Zagrepčani i njima pridruženi sugrađani, za Bandića glasaju postojano. Iz mandata u mandat. I tako šest puta. Žele ga za gradonačelnika, ali ne i za premijera ili šefa države. Sebično ga čuvaju za sebe, pa mu uskraćuju glasove za parlament i Pantovčak. Na tim izborima redovito ubire mrvice s biračkog stola. Na zadnjim parlamentarnim izborima osvojio je tek jedno zastupničko mjesto. A danas se u saborskom klubu njegove Stranke rada i solidarnosti natiskalo čak deset zastupnika! Veliki meštar političke trgovine trži i dalje, cilj mu je, valjda, približiti se Plenkovićevoj armadi i bez vlastite vojske. Već danas je taj Bandićev parlamentarac-solist narastao do četvrte snage u Saboru. A kako tu nije kraj, doskora bi Mićo mogao Plenkija pitati “pošto vlada”. Kandidirati svoje ministarske akvizicije i isticati preferirane resore. Iz kojih će netko morati odstupiti, da bi Bandićev pulen mogao nastupiti.
Zašto svi hrle pod Bandićev šator?
Bogat je i raskošan. Isplativ i nepoderiv. Ima vrhunsku ponudu i izdašnu trpezu. A opet, Bandić nije HDZ. Što je, to nitko ne zna, ali nema, uz sve suspektne poslove koji se za njim vuku, sve kaznene prijave koje ga prate, takvu stigmu kakvu ima HDZ. Uza sve, bio je dugogodišnji član SDP-a, navodni ljevičar, a etikete su kod naših ljudi vječne, čak i kad razvidno nisu utemeljene. Jer, po čemu bi to Bandić doista bio ljevičar? Rasipa se gradskim a ne osobnim novcem, daruje sve i sva hineći plemenitost i empatiju s potrebitima, ali se nikad ne maši za svoj novčanik. Jurca po gradskim radilištima, ali iz poze i populističke kalkulacije, ne zato da bi kontrolirao u kakvim uvjetima radnici rade i za kakve plaće. Za Istanbulsku konvenciju nije bio, a koliko god oko sebe kolekcionirao ženske postrojbe, nitko tako prizemno i primitivno žene nije vrijeđao kao on. Još nedavno je seksistički izvalio kako bi, da je žena, bio najbolja žena, jer on svima da ( !)
Trgovanje Titom i Ribarom
Trgovao je čak i s narodnim herojem, palim antifašističkim borcem, Ivom Lolom Ribarom čiju je bistu u dealu s notornim revizionistom Zlatkom Hasanbegovićem uklonio sa zagrebačkih ulica, samo mjesec i pol nakon što je postavio. A i to javno uskrsnuće Lole Ribara u Zagrebu bilo je stvar trgovine- pristao je na preimenovanje Trga Maršala Tita pa je od proskribiranih desničara dobio “popust” na Ribara. Tako to radi Bandić, taj uvijek ulaže, prije svega, u sebe. Paktira sa svima, skuplja poene gdje stigne, podupire i lijeve i desne, po potrebi, pomaže odioznoj Željki Markić sponzorirajući njezinoj udruzi U ime obitelji štandove za prikupljanje potpisa, de facto im pribavi imovinsku korist od 308 tisuća kuna, svojim diskrecijskim, “faraonskim pravom”, i sud kaže – Nije kriv!
Čeka ga suđenje,zajedno s još deset njegovih bliskih suradnika i pajdaša iz zagrebačke gradske uprave, u slučaju Agram gdje ih se tereti da su oštetili Grad za oko 20 milijuna kuna. Nema straha za Bandića. Taj ima stotinu života. Suci samo jedan. I neće ga prokockati…
Milan Bandić je lice Hrvatske izniklo iz sjemena posijanog ranih 1990- ih. Bio je on i prije, glumio komunistu i ljevičara, odanog vojnika Partije. Ali malo tko se znao tako vješto, tako “kikaški spretno” i pragmatično prestrojiti dolaskom višestranačja kao Bandić. I dok je još bio SDP-ovac i upravljao zagrebačkom organizacijom kao najjačim bastionom propale Partije, pokazivao je sve manire pragmatičnog moćnika kojemu ništa ne znači ni lijevo ni desno, koji nema ideoloških, svjetonazorskih, ni bilo kakvih drugih limita u politici i koji juriša nezaustavljivo ka koncentriranju moći. I stjecanju bogatstva. Vječito se pozivajući na volju naroda koja ga nije izdavala, jer je narod taj politički jezik najbolje razumio. Ovo je ipak Balkan…
Blefer bez pokrića
Narodu imponira moć, pred njom je sklon puzati i ponizno joj se klanjati. I klanjao se Bandiću, što god je više klizio u populistički kičeraj to je bio obožavaniji od svoje biračke pastve. Postao je zagrebačka ikona, narodski guru, atipični političar koji je svugdje prisutan , koji vječito, neumorno “dela”, koji bi htio biti i rudar, i komunalac i vođa. A zapravo je postao karikatura, blefer bez pokrića, terminator koji sve pred sobom ruši kako bi podigao još monumentalnije, po mogućnosti i starije spomenike svojoj “veličini”. Milan Bandić se tako prometnuo u neku vulgarnu varijantu politike bez ikakvih pravila, bez programa, bez dosljednosti, načela, vizije. Sam sebi svrha i božanstvo odanoj sljedbi oko sebe koja se itekako okoristila od lauda što mu ih je odano pjevala.
Kad se sustav promijenio, Mićo je brzo odbacio svoje staro ideološko ruho, zgrabio politiku za prsa kao da se hrve s avetima prošlosti, i oslobođen svih tereta proskribirane ideologije, spustio se među narod i s njime sklopio dugoročni savez. Svjestan da puk najviše voli one koje najbolje razumije. No, u tom poistovjećivanju s masom, izgubio je mjeru i dobar ukus. Onaj tko ima sve, kojemu je klet krcata umjetninama kojima se nikad javno nije pohvalio, a moguće i ne zna čiji ih je kist narisao, ali znade njihovu materijalnu vrijednost, tko djetetu za maturu poklanja automobil, i to drži roditeljskom obavezom, taj ne može radnim odijelom i kosilicom, dok oko njega štit rade tjelohranitelji, dokazivati istost, pa ni bliskost s pukom. Sve je to samo predstava, farsični igrokaz koji više služi Bandićevoj taštini negoli obmanjivanju masa.
Što god ga pitate, taj nikad izravno ne odgovara, uvijek poseže za narodskim mudrostima, često posve na krivom mjestu i izvan svake funkcije. U slučaju “štandovi”, umjesto komentara poslužio se riječima:” Volim dragog Boga i poštujem svoju majku”. Kakve to ima veze s ičim?! Možda nam je htio reći da je iz te ljubavi i poštovanja došla i “pravedna odluka suda”?
Usvršeni Damir Krstičević
Često se doima kao da zapravo ne zna što govori, ali zna itekako što radi. Zvuči blentavo i nesuvislo, nešto poput političkog redikula koji se fura na sajmišni teatar, na besplatne masovke za pučane, recimo, kao usavršeni Damir Krstičević.
Populističko parodiranje pravde, kič –meštra Milana Bandića, neka je vrst njegove proslave oslobađajuće presude kojom ga je sud “počastio” u “Aferi štandovi”. Što bi rekli iz udruge “Vratite magnoliju”, nedostajao je još samo šampanjac u svjetlećoj fontani…
Presuda je malo koga iznenadila, jer i vrtićkom uzrastu je bilo jasno da se naše neovisno pravosuđe tako ekspresno pozabavilo baš ovom Bandićevom aferom i privelo je sudskom epilogu baš zato što je spram svih drugih marifetluka zagrebačkog gradonačelnika- najbenignija. A sada, nakon ove presude, nitko više neće moći kazati da je Bandić nedodirljiv, da se njemu nikad ni za što nije sudilo iako ga afere, s milijunskim iznosima procijenjene štete, prate godinama. Eto, suđeno mu je. Ali kao i da nije…
U svojedobnoj kampanji “Bandića za premijera” reklamirao se tezom kako Hrvatska treba normalnog čovjeka. – Hvala Bogu, ja sam Milan Bandić. Ja sam samo jedan. Čovjek od krvi i mesa. Čovjek prije svega- govorio je tada, a tako govori i sada.
Neki drže da Bandić zaslužuje medicinsku pomoć više od zatvorske ćelije. A tko je tu lud, procijenite sami…