“Zemlja znanja” – tako je nekako otprilike odzvanjala jedna od najuspješnijih PR kampanja u povijesti hrvatske politike. Uistinu, tko se od nas ne sjeća te fenomenalne konstrukcije već pomalo zaboravljenog Dragana Primorca, HDZ-ovog ministra znanosti, obrazovanja i sporta, koji je na krilima Sanaderove vlade obećavao podizanje nivoa hrvatskog školstva i znanosti na jednu novu, izrazito visoku razinu? Što je od tog obećanja ostalo? Pa zemlja znanja! Ali samo kao vrlo zgodan moto kojime se možemo svi zajedno gorko nasmijati tijekom kojekakve kavanske diskusije.
Naravno da se to fantomsko podizanje razine hrvatske znanosti i obrazovanja nije dogodilo, o čemu svjedoče mnogi faktori, od pukog odvajanja države za obrazovanje, pa sve do procjena kvalitete hrvatskih sveučilišta na međunarodnoj razini. Znači li to da su hrvatski učenici, studenti i profesori lošiji od onih u drugim zemljama? Unatoč uvjetima s kojima se susreću, razne nagrade sa međunarodnih natjecanja jasno pokazuju da tome nije tako, iako se gotovo iza svakog uspjeha krije ponajprije samostalno djelovanje manjih skupina profesora i učitelja, nego li sustav koji takve rezultate potiče. Postoje, naravno, mnoge struje mišljenja koje razvoj modela obrazovanja vide na suprotne načine, od onih koji bi htjeli veći državni utjecaj, do onih koji bi uveli vaučerizaciju školstva prema modelu nekih vrlo uspješnih, prvenstveno zapadnih, zemalja.
„Što će im to?“
Što se ove posljednje debate tiče, u nju neću ulaziti, nisam dovoljno stručan. No, spreman sam se pozabaviti jednim drugim problemom: modelom dualnog obrazovanja. Prema nekim navodima, taj se model temelji na uspješnoj praksi provedenoj u Njemačkoj i Austriji, gdje se učenici pri upisivanju studija strukovnog smjera u biti formalno upisuju u određene „tvrtke“, u kojima zatim provode većinu vremena učeći njihov zanat. Prema riječima predsjednika Hrvatske gospodarske komore, Luke Burilovića, tvrtke bi postale „jedna vrsta obrazovne institucije“ gdje će se učenici učiti „primjerice timskom radu, odgovornosti prema radu i imovini, rješavanju problema“ itd. U redu, u čemu je problem kod toga? U teoriji, u ničemu. Dapače, spominje se čak i financijska stabilnost učenika, koji bi kao zaposlenici tvrtke bili plaćeni za svoj rad. Bi li bili plaćeni za isti broj sati kao i njihovi kolege? Možda griješim, ali nekako u to sumnjam. Naravno, možete mi reći da su oni ipak samo učenici, no nakon dvije godine „tvrtka-školovanja“, bi li jedan mesar ili staklar bio dovoljno kompetentan da se može smatrati vrijednim normalne plaće unatoč činjenici da se još uvijek radi o učeniku? Živi bili pa vidjeli.
S druge strane, ono što je javnost u posljednjim danima posebno pogodilo, bila je najava da će u pilot projektu započetom ovog rujna, neki smjerovi strukovnih škola ostati bez biologije, povijesti i geografije. Hvala Bogu, reći će mnogi, među kojima i ravnatelj varaždinske Strukovne škole Dražen Košćak, jer, citirajući Košćaka „dajte mi recite što će jednom mehaničaru, mesaru ili zidaru povijest ili geografija?“. A ma baš ništa. Osobno, ne mogu govoriti u ime drugih znanosti, no iz perspektive povjesničara, protiv sam bilo kakvog podučavanja povijesti u strukovnim školama. Zašto? Pa što će tim učenicima – koji će jednoga dana prestati biti učenici, postati građani, odlaziti na izbore, možda odlaziti na prosvjede, morati razmišljati, svjesno i savjesno odlučivati o vlastitim i tuđim životima, znati povezivati uzroke i posljedice određenih društvenih događaja i, na kraju krajeva, možda biti ponosni na posjedovanje bar trunke općeg znanja izvan njihove stručne djelatnosti – toliko glupi predmeti?
Pa molim vas, stalno nas ometaju s pričama o ustašama i partizanima, a svi jako dobro znamo da su ustaše bili borci za hrvatsku slobodu, tj. ne, borili su se protiv onih partizana, to jest, ratovali su protiv četnika, ma što ja znam, kao da je bitno, bilo pa prošlo. A komunjare? Proklete komunjare, sve su nam oduzeli, pa čak i voćne jogurte! Ima čak i onaj tekst priznatog hrvatsko povjesničara, kako ono ide, „loša bila ’45, rasula nas preko svijeta“. Mislim, što će pobogu učenicima strukovnih škola ta nekakva povijest, kada je sve već zapisano i jasno? A da ne govorimo o biologiji, kao da je bitno kako funkcionira naš život iz biološke perspektive, što će nam znanje o stanicama koje ionako ne vidimo? Najbolje da mi još netko kaže da genetski, pardon, biološki smo gotovo identični Srbima i da zemlja nije nastala prije 10000 godina! Što će mi sve to kada mogu u glavi imati isključivo znanje za svoj zanat, a ostali prostor u mozgu osloboditi od nepotrebnih informacija? A budimo realni, pa zna se da učenici strukovnih škola jesu, kako se ono kaže bez da ih uvrijedim, neobrazovani? Pa kako sad neobrazovani!? Ispričavam se, znaju svoj zanat.
Gubitnici
Mogli bismo ovako nastaviti u nedogled, no vrijeme je da se uozbiljimo. Reforma školstva je nužna, kao i činjenica da se učenicima strukovnih škola mora osigurati puno veći prostor za praktični rad. No, čineći to nauštrb predmeta koji se ovako i onako u tim školama podučavaju vrlo slabo, greška je koja će te mlade ljude učiniti, možda, boljim radnicima u svojim strukama, ali i neizmjerno lošijim građanima naše zajednice. Naprosto je nevjerojatno da se ravnatelj bilo koje škole može složiti i podržavati promjene koje njegove učenike pretvaraju u osobe bez ikakvog razvijenog općeg znanja i kulture, odlikama koje se svugdje u svijetu cijene i koje se poštuju u svim slobodnim zemljama ove naše male plave kugle. Građanstvo podrazumijeva ne samo da se netko uspješno bavi svojim poslom, već i da širi svoje vidike, znanje, razumijevanje osnovnih procesa koji ga okružuju. U biti, to nisu samo teorijske odlike građanina, već čovjeka! Čovjek koji se zatvara u sebe, odbija nova znanja, odbija preispitati svoje stavove i uvjerenja je upravo čovjek koji poput noja svoju glavu gura u rupu u kojoj je najsigurniji i najbolji, pritom zanemarujući sve što se oko njega događa.
Dualni sustav obrazovanja čini upravo to učenicima strukovnih škola, koji sasvim sigurno, unatoč njihovim specifičnim interesima, iz izbačenih predmeta mogu samo postati kvalitetniji i obrazovaniji pojedinci, osobe ponosne na stečeno znanje. Ili, možda smatramo da oni nisu vrijedni i sposobni naučiti išta osim onoga što im je potrebno za njihov rad? Ja u to ne vjerujem! Volimo se hvatati za Njemačku i Austriju, no, izgleda da od tih zemalja prepisujemo samo polovično točne odgovore, zanemarujući sve drugo što u njihovim testovima piše. Odavno bi trebalo biti jasno da se povijest ne uči zbog datuma i imena – uči se jer sve što je danas svijet, ima svoje uzročno-posljedične povijesne razloge, pa tako i stvaranje samostalne Hrvatske; biologija se ne uči radi lijepih priča o našim tijelima, životinjama i biljkama – uči se, jer se sve što živi temelji na njezinim principima; geografija se ne uči samo kako bismo na karti mogli pronaći gdje se nalazi Sirija, već kako bi bolje upoznali našu kuću, naš jedini dom. Nitko ne očekuje da učenici strukovnih škola nauče koji je glavni grad Burkine Faso, kako se točno odvija proces izgorijevanja energije unutar stanica te životopis Fridrika I. Pruskog, no, bi li poznavanje odgovora ne neko od tih pitanja škodilo učenicima, ili bi ih pretvorilo u obrazovanije i potencijalno zadovoljnije pojedince?
Predmeti koji su izbačeni iz strukovnog obrazovanja dio su ljudske kulture, onoga čime se toliko ponosima kada se uspoređujemo s drugim živim bićima na kugli zemaljskoj. Ukidajući njihovo, već dovoljno površno, podučavanje, gubimo svi. Gube učenici, koji postaju roboti programirani za bavljenje samo jednim poslom, lišeni mogućnosti razvijanja vlastitog promišljanja i znanja te na koncu, gubi zajednica, koja umjesto samosvjesnih i obrazovanih pojedinaca, dobiva neobrazovane mlade ljude nedovoljno razvijenih potencijala. Na koncu, možda i pretjerujem, idealiziram učenicima strukovnih škola bespotrebne predmete, situaciju predstavljam gorom nego li kakva ona zaista jest.
No, onda pogledam oko sebe te se još čvršće uvjerim da možda ipak nisam u krivu, da će i dalje „zemlja znanja“ biti samo jeftina floskula.