Marijana Petir (41) hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu, poznatija je po svojim vjerskim negoli političkim opredjeljenjima i stajalištima. Objavom na Twitteru nakon terorističkog napada u Bruxellesu konsternirala je mnoge svojom neprimjerenom opservacijom kojoj je u osnovi Marijanina težnja, tako tipična za pravovjerne hrvatske konzervativce i kršćane, biti veći papa od Pape. – Eksplozije u Bruxellesu pred Uskrs pokazatelj su da nekima nije ništa sveto! Neće nas zaplašiti jer naš Bog je pobijedio smrt- napisala je ova smjerna katolkinja i svima čestitala Uskrs! Hrabro prkoseći, valjda, onima koji su na bruxelleskim ulicama posijali smrt, a koje se Marijana ne boji, jer smrt ne postoji. Hvala dragom Bogu! Našem. Besmrtnom. Za razliku od Njihovog koji je smrt izdigao iznad života. Je li poruka Marijane Petir, koja strogo naglašava razliku između našeg i njihovog boga, antimuslimanska? Je li u pitanju naprosto nespretnost, ili rigidna, primitivna i klerošovinistička glupost…
Marijana Petir je rođena u Kutini 1975. , a diplomirala je na čak dva fakulteta: Prirodoslovno-matematičkom i Katoličko-bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Završila je i poslijediplomski studij iz Managementa neprofitnih organizacija i socijalnog zagovaranja. Članica je HSS-a. Svojeodbno je viodila ekološku udrugu „Zeleni Moslavine“, borila se protiv distribucije GMO-a te predvodila antinuklearnu kampanju protiveći se izgradnji odlagališta nuklearnog otpada na Moslavačkoj gori. Po struci je profesorica biologije i teologinja. Za sebe kaže da je kršćansko- konzervativnog svjetonazora, predano angažirana na razvoju sela, zaštiti okoliša te promoviranju tradicijskih i općeljudskih vrijednosti.
Politička akvizicija Katoličke crkve
U Hrvatski sabor je ušla 2002. Sa samo 26 godina i to sa zajedničke liste HSS-a i HSLS-a. Obnašala je ( 2003./2004. ) dužnost glasnogovornice HSS-a, što će joj kasnije ( 2004./2005. ) biti dobrodošlo iskustvo za angažman na istim poslovima u izbornom stožeru predsjednika Republike, Stipe Mesića , u kampanji za drugi mandat šefa države. U siječnju 2008. ponovo je izabrana u Sabor, te postaje predsjednica Kluba zastupnika HSS-a, ali je u srpnju 2009. smijenjena s te dužnosti jer je jedina glasala protiv Zakona o suzbijanju diskriminacije ( ?!) , priklanjajući se generalnom stajalištu svih većih vjerskih zajednica u Hrvatskoj koje su u zakonu dominantno prepoznale promicanje homoseksualnosti. Petir je u Saboru ostala kao zastupnica do kraja mandata 2011. Na idućim parlamentarnim izborima ( 2011. ) nije osvojila mandat i posvetila se Županijskoj organizaciji HSS-a Sisačko-moslavačke regije koju je vodila, bila je i dožupanica, a istodobno i potpredsjednica HSS-a. U to vrijeme vodi i Ured za socijalni nauk Crkve Sisačke biskupije, a kao predstavnica HBK, odnosno Katoličke crkve, postaje i vanjski član saborskog Odbora za ljudska prava i manjine što je izazvalo velike prijepore.
Na lokalnim izborima 2013. poražena je u vlastitoj sredini, u općini Velika Ludina, gdje je uspjela osvojiti tek 27 posto potpore birača, a slavio je zajednički kandidat HDZ-a i HSP AS-a. Želeći i u porazu biti velika, tada je izjavila: Rezultat je u izborima važan ali ne i presudan ukoliko motiv za kandidaturu nije moć već opće dobro. Nadam se da će se jednom stvoriti okruženje u kojem će od Ludine biti moguće učiniti bolje mjesto za život ako svatko od nas da svoj doprinos.
No, Petir je smatrala da je svoj doprinos dala, pa je od Velike Ludine odmakla daleko, što dalje…
S političke margine u žižu hrvatske politike vraća se 2014. izborom za zastupnicu u EU parlamentu s liste HDZ-a, HSS.-a, HSP AS-a, BUZ-a, HDS-a i ZDS-a. Članica je Odbora za poljoprivredu i ruralni razvoj te Odbora za prava žena i ravnopravnost spolova Europskog parlamenta, a najčešće problematizira teme ženskih prava i zaštite okoliša. Članica je i izaslanstva u Zajedničkom parlamentarnom odboru bivše jugoslavenske Republike Makedonije, a bila je i inicijatorica osnivanja neformalne skupine „prijatelja Makedonije“ u Europskom parlamentu, zagovarajući otvaranje službenih pregovora s tom državom , jer je, kako je tvrdila, zemlja za to spremna, a što je izazvalo žestoko neodobravanje grčkih parlamentaraca.
Vjera u Boga i seljačka sloga!
Marijana Petir je vrlo ambiciozna političarka koja ne odustaje i kad se čini da je politički mrtva. Snagu crpi, kako bi nadahnuto rekla, iz vjere u Boga. A tu ponešto pomaže i „seljačka sloga“. Iznad, i prije svega, snažna potpora koju, kako se tvrdi iz krugova bliskih Crkvi, uživa od kardinala Josipa Bozanića i pomoćnog biskupa zagrebačkog Valentina Pozaića. A uz njih, doista joj nisu potrebni ni stranački utjecaj i ugled, a ni popularnost kod birača. Mada joj svojedobno ni toga nije manjkalo, pa je ova HSS-ovka bila najpopularnija zastupnica na web stranici Sabora , čiji se životopis čitao triput više od ostalih zastupnika. Marijani je to bio krunski dokaz da zastupa ispravne stavove i da radi dobar posao, kako je slavodobitno zaključila.
Njezin izbor u saborski Odbor za ljudska prava i manjine, doduše kao vanjskog člana i to na prijedlog Hrvatske biskupske konferencije, bio je prava farsa. Petir bi prije mogla biti antisimbol za ljudska i manjinska prava, negoli iskreni i srčani borac za njihovu zaštitu. Imala je „čast i priliku“ biti proglašena homofobom desetljeća na LGBT Prideu u Zagrebu 2011. što je po svoj prilici i nominiralo za glavnu akviziciju Katoličke crkve u obrani ljudskih prava, prvenstveno shvaćenih kao prava katoličke većine! Uostalom, ova ponosna „dama s križem“ posvećena je borbi protiv agresivnih manjinskih seksualnih zajednica koje ugrožavaju većinu hrvatskog naroda, kako je ingeniozno zaključila prilikom svečanog proglašenja homofobom desetljeća bez konkurencije. Zašto Petir misli da seksualna manjina ugrožava seksualnu većinu, nije jasno. Vjerojatno se pribojava da bi njihovo javno paradiranje moglo motivirati još ponekog pritajenog pravovjernog kršćanina da „izađe iz ormara“. Čega bez tih „skarednih“ parada ne bi bilo. Pa bi većina bila zaštićena od „bolesne, defektne seksualnosti“ manjine i širenja te opake zaraze…
Petir je „slavu“ stekla isključivo po svojim zadrtim, rigidnim i šovenskim eskapadama. Za nju je homoseksualnost bolest, koja se može staviti pod kontrolu ( valjda egzorcizmom), a djeca rođena umjetnom oplodnjom de facto umjetna, neotporna kao ona „prirodna i normalna“. A da sve to nije tek paušalna, neargumentirana i zlurada diskvalifikacija jedne osvjedočene vjernice posvećene mislima i djelom Bogu svemogućem, svjedoče njezine izjave.
Žrtva kršćanofoba ( ?! )
– Homoseksualni odnos se protivi naravnom zakonu jer dijete je najsavršeniji čin ljubavi, a dva muškarca ga ne mogu donijeti na svijet- kazivala je, baš kao i da „ne može manjina indoktrinirati svoj sustav vrijednosti većini“. – Riječ je o sklonosti, to nije nešto što je urođeno. Ne postoji gen za homoseksualnost – prosvjećivala nas je, poručujući kako se trebaju sramiti oni koji javno obznanjuju s kim spavaju i šire govor mržnje prema svima koji misle drugačije od njih.
– Osim što takvo ponašanje pokazuje nedostatak kućnog odgoja, riječ je i o evidentnom nedostatku samopoštovanja- znala je reći HSS-ova eurozastupnica vehementno braneći prava većine od manjinske „agresije“. Jer, da, ona su ugrožena, manjine su sigurne, i kao lički medvjedi zaštićene, drži Petir.
– Ja se zalažem da svi imaju jednaka ljudska prava, dok se oni zalažu za to da samo oni imaju prava kao manjina, a nama kako bude- bubnula je u jednom od nastupa svoje nepriznate lucidnosti. Možda zastupnica pledira da većina bude u statusu manjine, pa da na ulicama manjinci nasrću na „većince“ i utjeruju im kamenicama, palicama, šakama i psovkama svoju seksualnu orijentaciju u glavu?! Ili da većina i dalje jednom godišnje pripušta na ulicu manjinu da mirno prosvjeduje zbog društvene neravnopravnosti i ljudske, profesionalne i spolne segregacije…
I kod svega, Marijana Petir, punokrvna Hrvatica, katolkinja, vjernica koja ljubi Isusa i Hrvatsku iznad svega, vječita je žrtva. Kako kaže, kršćanofoba. Kojima smeta njezin križ oko vrata, što ga nosi otkad zna za sebe. – Neće mi ga razni licemjeri i farizeji, a posebno ne kršćanofobi, skidati s vrata- ljutito je dala na znanje svima kojima smeta njezina katolička pravovjernost. Ta ima li veće licemjerke od ove hrvatske klerikalne ikone?!
Manjine po mjeri – većine
Zašto je Crkva Marijanu Petir infiltrirala u Odbor za ljudska prava i manjine? Očigledno ne zbog onih kojima su prava ugrožena, niti zbog manjina. Jer, Petir zastupa tezu da je većina normalna, da je ona mjera stvari i da se manjine, ma koje vrste bile, seksualne, nacionalne, vjerske, imaju prikloniti i pokoriti standardima koje zastupa većina. Pa ako je to i na njihovu štetu. Homoseksualci, ergo, imaju biti heteroseksualni, a sve drugo smatrat će se bolešću ( osim ono što se događa potajno, iza, recimo, zidova crkvenih hramova, a to je valjda rekreacija ). Nacionalne manjine imaju prihvatiti pismo, jezik, kulturu, običaje većine, implicite i nacionalnost, makar na javnoj sceni, a što će upražnjavati privatno, u svoja četiri zida, to je njihova stvar. Samo, neka pritom pripaze da ih tkogod ne uhvati na (ne)djelu…
Vjerske manjine, bilo bi poželjno da se deklariraju, recimo, kao hrvatski pravoslavci i da pripadaju Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi koja je prilagođena standardima i ukusu većine. Samo što bi na to rekao „naš Bog“, onaj koji je pobijedio smrt? Zar Bog u svakomu od nas ne vidi (bogo)čovjeka, stvorenog na njegovu sliku i priliku? Zar Bogu nismo svi isti, svi jednako pri srcu, bez obzira na svoju vjersku, nacionalnu, seksualnu orijentaciju? Nije li pred sve nas stavio istih deset zapovijedi kojih bi se morali držati kako bismo svijet učinili pravednijim, humanijim, solidarnijim, poštenijim?
Naš i Njihov Bog
Nikomu, naravno, ne smeta što Marijana Petir vjeruje u Boga, niti je zbog toga izložena kritici i osporavanju koje ona, i kad za to nema nimalo razloga, definira kao govor mržnje .
– Jedno od temeljnih ljudskih prava je da svatko izrazi svoju vjeru i nadu i pošalje poruku ohrabrenja jer ovdje zasigurno situacija nije dobra i ljudi su uplašeni- izjavila je za tportal u svom javljanju iz Bruxellesa, ocjenjujući kako u dramatičnoj i tragičnoj situaciji svima trebaju pozitivne misli i poruke, a ona ih nalazi upravo u svojoj vjeri u Boga. – Žao mi je što neki ljudi ni u što ne vjeruju i ništa ne rade i samo siju negativne poruke i negativne emocije, i to nas neće daleko odvesti- pomalo je rezignirano objašnjavala post festum prosutog bogobojaznog perja.
Ali, nije vjera sporna, nije Bog kriv što je Marijana Petir tako uskogrudna duša koja čak i u nesreći, u tragediji koja je šokirala cijeli miroljubivi svijet, spremno povlači crtu razgraničenja između „nas“ i „njih“, našeg Boga i njihovog. Za nju je vjera težak križ koji nosi s golemim nerazumijevanjem pokušavajući silom biti što nije i na to licemjerje primorati i druge. Vjerovati se može i u istinu, u pravdu, u mudrost, u humanost, u čovjeka po sebi, a ne po rigidnom , farizejskom nauku onih koji vjeru ne žive niti riječ Gospodnju u zbilji poštuju. Amen!
