Hoće li glavni tajnik HDZ-a, Milijan (Vaso) Brkić, biti novi ministar branitelja u Oreškovićevoj vladi? Ili će biti prisiljen odustati od kandidature zbog starih repova koji se za njim vuku, počev od Karlovačke banke (gdje je svojedobno dobio kredita u vrijednosti 560 tisuća kuna, s mjesečnom ratom od 24 tisuće kuna, baš koliko supruga i on svakog mjeseca uprihoduju), do prepisivanja diplomskog rada na Visokoj policijskoj školi, što je na Upravnom sudu nesporno utvrđeno? Zašto je Tomislav Karamarko predložio Brkića, koji evidentno nije bio njegov prvi izbor i kakve to ima veze s njihovim “starim računima” i nadolazećim unutarstranačkim izborima? Je li Karamarko ovim “udarcem” htio eliminirati ili “kupiti” Vasu, ne bi li osigurao lakšu izbornu pobjedu na unutarstranačkim izborima?
Poslije Zlatka Hasanbegovića, ministra kulture koji i danas nostalgično oplakuje poraženu NDH, preko Mije Crnoje koji je samo pet dana uspio opstati u stolcu ministra branitelja dok nije prokazan kao profiter koji je „muzao“ voljenu hrvatsku državu naplaćujući višekratno svoje domoljubne zasluge, pa do ministra gospodarstva Tomislava Panenića kojemu se dogodilo gotovo nemoguće – da mu se „poklonjeni“ Baumaxov stiropor obije o glavu, eto nama još jednog pogotka stručne, reformske vlade združenih desetina Domoljubne koalicije i Most-a, ravno “usridu”!
Plagijatora za ministra
HDZ je, nakon dugog, minucioznog traganja za najkvalitetnijim rješenjem, uspio “pronaći” neponovljivog Milijana Vasu Brkića kao kandidata bez premca za ministra branitelja. Problem je samo što je ova znakovita kandidatura ponovo pokrenula mehanizme za utvrđivanje Vasine odgovornosti za navodno plagiranje diplomskog rada. Kojega je, kako je svojedobno konstatirao Upravni sud, glavni tajnik HDZ-a, bivši pomoćnik ravnatelja policije, bogme i bivši pomoćnik ravnatelja SOA-e, prepisao čak 70 posto! E sad, može li plagijator diplomskog rada biti ministar? Zašto ne?!
Važno da je domoljub, da je istinski hrvatski branitelj, i to je njegov najbolji legitimitet, njegova diploma Domovinskog rata, kako to patetično veli Mostov Miro Bulj, sažimajući u samo jednoj kratkoj rečenici svu filozofiju aktualne vlasti. Njezini su vodeći kadrovi inicijaciju morali proći prije 20-ak godina i ako su u tome uspjeli tada, ne treba im više nikada! Kakve diplome za domovinske junake?!
Karamarko se neko vrijeme oko Vasine kandidature premišljao, da ne bi bilo kako je Brkiću ponudio ministarsku funkciju da bi ga odobrovoljio, njegovo nezadovoljstvo amortizirao. Jerbo, govorilo se da se ovaj nerazdruživi dvojac tijekom kampanje za nedavne parlamentarne izbore, bogme i fizički dohvatio. Brkić nije krio svoju frustriranost statusom u kampanji, za čiju je direktoricu imenovana Josipa Rimac unatoč svim Brkićevim zaslugama, iskustvu, lojalnosti… Pa i nakon izbora, nije ga bilo ni u kakvim kadrovskim kombinacijama, baš kao da je već posve otpisan. Insinuiralo se, tek, da okuplja stožerne snage za promicanje kandidature Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a.
Nagrada ili podvala?
Ipak, izgledalo je da je led među prijateljima i dugogodišnjim partnerima okopnio, činilo se da su nesporazume izgladili, uzajamno povjerenje vratili. Kud ćeš boljeg dokaza prijateljstva od ministarske fotelje, kao da je računao Karamarko. Ali, problem je što je na to pomislio tek „ iz druge“. Što njegov prijedlog o Brkićevoj kandidaturi čini dvojbenim, kao da ima neki posve drugačiji umišljaj. Manje se tu, izgleda, radilo o kompenzacijskoj nadoknadi za uvrijeđenog prijatelja (kako se ne bi prometnuo u opasnog neprijatelja), a više, kako drže mnogi, o perfidnoj Karamarkovoj podvali, sračunatoj na trajnu eliminaciju Milijana Brkića kao svojevrsnog remetilačkog faktora Karamarkove (neformalne) vladavine. Jer, budimo realni. Zar Tomislav Karamarko nije mogao predvidjeti da će njegov prijedlog Brkića kao ministra pokrenuti staru lavinu Vasinih krimena? Morao je to znati, a ipak je odlučio na tu kartu zaigrati. Nije li se time ponadao Vase osloboditi za sva vremena? Ali, što bi Brkiću, pa i on je morao anticipirati ovu neugodnu situaciju u koju je upao?
Da je glavni tajnik HDZ-a bio Karamarkov bezrezervni kandidat, zasigurno mu Mijo Crnoja ne bi ni pao na pamet. Ali, očigledno je da Brkić nije bio prvi izbor (možda ni zadnji ) vodećeg „zajedničara“, nego tek rezervna opcija s posebnom namjenom. Lukav je to potez , jer Tomica će uvijek moći prijatelju reći „nisam te htio izlagati neugodnosti“, ali kad je već tako s Crnojom ispalo, idemo, pa što bude. A kako god bilo, Brkiću se dobro ne piše. Ako ga premijer potvrdi, uz suglasnog Mostova Bože Petrova koji više ne daje nikakve znakove života, kao da je blago preminuo u Gospodinu, bit će to, kako veli SDP-ov Nenad Stazić, prvi ministar bez diplome, na čast i ponos ove stručne, reformske vlade. I bit će sustavno izložen javnom pritisku i prozivkama. Razumljivo. Jer, kakvu poruku šaljemo kao društvo ako promičemo na ministarsku funkciju nekog tko tuđi rad bez kompleksa potpisuje svojim imenom? Kakve to vrijednosti ova nomenklatura afirmira?
Karamarko iz “drugog plana”
Ako ne bude potvrđen, a sve je izvjesnije da će mu obzirno biti sugerirano da odbije kandidaturu, mogao bi to biti doista kraj jednog dugog toplog prijateljstva – Karamarka i Brkića. A tada, ni šef HDZ-a neće imati mirnog sna. Doduše, nema ga ni sada, ali makar može budan sanjati, a odrekne li se Vase, tada će ga noćne more proganjati… Uskoro će i unutarstranački izbori u HDZ-u, a u toj prilici nije dobro imati Vasu protiv sebe. Uostalom, već se naveliko spominje kako jake snage stranke, predvođene Milijanom Brkićem, a podupirane starim liscem i političkim kombinatorom Vladimirom Šeksom, pripremaju Andreja Plenkovića za novog vođu HDZ-a. Plenković se, doduše, zasad odbija izjasniti oko svojih preferencija i planova, ali, već i to može biti znak…
Tomislav Karamarko pokazao se doista nedorastao poziciji vodeće figure u državi. Kakva bi tek katastrofa bila da je kojim slučajem bio, kako se nadao, premijer? Ovako, mada je svima jasno da vuče sve političke konce u Banskim dvorima, sama činjenica da je prisiljen djelovati iz drugog plana, donekle ga neutralizira. Baš kao i sam Tihomir Orešković koji svojim intrigantnim nastupima pomalo skreće pozornost s tog provincijalnog, primitivnog „drugog plana“. No, da je Karamarko dobio značajniju većinu na izborima, da je mogao i bez Mosta preuzeti vlast, tek bi tada vidjeli svu raskoš njegova voluntarističkog kadroviranja. Mogla bi tada Bernardica Juretić zazivati Boga danonoćno,ni on nam ne bi mogao pomoći. Ovako, s Oreškovićem i Mostom dojam potpuno promašene vlasti djelomično se amortizira, ali samo kratkoročno. Na duži rok, ova ekipa, sklepana zbrda- zdola, bez stručnih referencija, bez moralnog i profesionalnog kredibiliteta, s repovima iza sebe, nema realne šanse. Orešković će još neko vrijeme biti šarmantan sa svojim „anglohrvatskim“, HDZ će se rastrojiti na unutarstranačkim izborima a most… Most je već demontiran, samo ga još nitko nije pokušao prijeći. Prvi koji krene, mogao bi se zajedno s njim potopiti u brzacima Neretve…