Razgovor s čelnim čovjekom SuperUho festivala u Šibeniku, koji je prošlog tjedna na tvrđavi sv. Mihovila ugostio velika domaća i strana alternativna glazbena imena.
Mate Škugor
Drugo izdanje SuperUho festivala na tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku uspjelo je na svim razinama. Upečatljivi i na trenutke iznimni nastupi te rijetko viđena intimna festivalska atmosfera, učinili su ovaj trodnevni alternativni skup najboljim ljetnim provodom u Šibeniku. Promotor Mate Škugor, čije je SuperUho proizašlo iz višegodišnjih organiziranja festivala Žedno uho u Zagrebu, odaje zadovoljstvo odrađenim poslom. Vlasnik agencije Žednouhi koncerti nam je, uz schweppes na podnevnom šibenskom suncu, priznao da se najradije sjeća nastupa King Khana i Discipline kičme, odnosno početka i kraja ovogodišnjeg SuperUha.
Naspavao si se, razmislio o svemu, dopustio dojmovima da se slegnu i… zaključak?
Prvi dan sam sreo prijatelje iz Rijeke, grupu ljudi koja ima dosta festivalskog iskustva. Bili su izvan sebe kad su stigli na lokaciju. To mi je bio prvi znak da priča ima smisla u potpunosti. Jedan od njih je novinar koji je na kraju u Jutarnjem listu samoinicijativno objavio tekst, iako je na festivalu bio kao posjetitelj s kupljenom ulaznicom. Pretpostavljam da je urednike natjerao da se to objavi, jer je, ispostavilo se, našim nacionalnim medijima to potpuno nezanimljivo. Vjerujem da si primijetio da Jutarnji ili Večernji uopće ne šalju svoje novinare izvan Zagreba, a Slobodna izvan Splita.
Dobro, nije to samo slučaj sa SuperUhom…
Da, jasno mi je da je to općenita pojava. Čak je problem i širi, o katarskom šeiku, primjerice, pisalo se ovih dana da dolazi u Zadar, a onda se ispostavilo da je samo prošao kroz zračnu luku u Zadru i da je otišao za Šibenik. Za dva dana opet vijest da je na zadarskom aerodromu porazgovarao s nekim i Šibenik je praktički izignoriran. I onda sam shvatio da je “problem” što je šeik bio u Šibeniku.
Humaniji uvjeti
Jer u Šibeniku više ne postoje dopisništva…
Ne radi se, u slučaju SuperUha, o dopisnicima. Tko bi tu priču trebao ozbiljnije pokrivati, ako ne netko od njihovih novinara koji se bave glazbom? To mi je nevjerojatno, ipak se na festivalu u tri dana pojavilo oko pet tisuća ljudi, što ga čini jednim od većih događanja na Jadranu i u Hrvatskoj.
Dobro. Što se lokacije tiče, pokazalo se da je preseljenje na tvrđavu sv. Mihovila bio pun pogodak. Koji su bili tvoji razlozi za takav potez?
Lanjska lokacija na pristaništu bivše tvornice TEF djelovala je dosta obećavajuća i u nekakvoj perspektivi omogućavala je rast projekta, međutim bila su dva velika problema. Prvo, enormna količina prašine, što nismo bili u mogućnosti riješiti, niti smo imali dozvolu da tamo nešto asfaltiramo. Prašina je stvarala velike probleme tehnici. Druga stvar je bila što je izostao faktor iznenađenja; naime, kad si na središnjoj točki festivala, oko šanka, vidiš sve, nije bilo otkrivanja prostora. Glavni razlog odlaska iz TEF-a, ustvari, bila je rentabilnost same lokacije. Puno jednostavnije i jeftinije bilo je postaviti cijelu priču na tvrđavu, makar je i to zahtjevno. A i činjenica je da na SuperUho dolazi ipak malo starija publika, a uvjeti na tvrđavi su ipak nešto humaniji, prvenstveno mislim na WC.
Gospođa s metlom je tamo čistila tijekom cijelog trajanja festivala…
Da, na tvrđavi je bila iznimno organizirana ekipa, svatko zna svoj posao.
Mate Škugor
Lani si mi pričao da imaš ideju festival proširiti na šire područje TEF-a…
To je bila samo ideja, ne i nešto o čemu se u tom trenutku ozbiljno razmišljalo. Kad je razriješen dio tih imovinsko-pravnih sporova i kad je grad raspisao javni poziv za ulaganje, bilo je jasno mi iduće dvije ili tri godine nećemo dočekati na TEF-u.
Znači, SuperUho ostaje na tvrđavi…
Trebalo bi. Ono što je nama interesantno jest da glazba ostane u prvom planu koliko god je to moguće, a to nam tvrđava omogućuje. Jasno je da na komercijalnim festivalima glazba pada u drugi plan, a u prvi dolazi zabava. Odnosno, ljudi idu na festival kako bi se proveli, a ne primarno slušali bendove. Zato su meni na Terraneu bile ključne druge i treća pozornica. Glavna bina uvijek privuče određeni broj ljudi i stvori priču oko festivala, a ideja je bila da za koju godinu taj festival privuče ljude svojim imenom, a ne programom. Tako funkcioniraju veliki festivali.
SuperUho je ove godine u prosjeku privuklo oko 1500 ljudi po večeri. Je li to realan broj za takav tip festivala?
Za Hrvatsku i regiju to je definitivno realan broj, koji ima smisla. Za ilustraciju, OFF festival u Poljskoj, koji nam je programski blizak, ali puno veći, ima oko 12 tisuća ljudi po danu. S tim da Poljska ima više od deset puta više stanovnika od Hrvatske…
Kako objašnjavaš da SuperUho, kao i lani, nije privuklo velik broj Šibenčana…
Pa nisam siguran da ih nije bilo. U Šibeniku je prodana četvrtina od ukupnog broja ulaznica, to doduše ne mora značiti da su ih kupovali baš Šibenčani…
Je li to ona priča da publiku treba glazbeno odgajati po klubovima, što se u Šibeniku godinama nije događalo?
Sličan problem je imao i Zagreb, gdje je bila velika rupa u devedesetima. Klubovi Močvara i KSET počeli su simultano tu rupu u ponudi popunjavati, pa se s godinama stvorila kritična masa ljudi, što nam je omogućavalo da radimo i neke veće projekte i koncerte. Klubovi su baza svega, oni su neophodni da se kreira scena. Zato nije jednostavno na tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku organizirati koncert Lambchopa. Oni su objektivno trebali prodati 500 ili 600 ulaznica, a prodalo ih se bitno manje. Šibenik je mala sredina, a kad se u tom kontekstu promatra, onda se na SuperUhu pojavio značajan broj lokalnih ljudi. Bilo bi iluzorno očekivati petsto Šibenčana na festivalu.
Izgubljena mlada publika
A gdje je onaj nerv koji te vuče da čuješ nešto što nikad nisi?
Ta se nezainteresiranost od 2012. počela događati i u Zagrebu, to je rezultat krize. Ljudi su počeli trošiti novac samo za bendove uz koje su emotivno vezani. Novca za istraživanje više nema. Govorim o ljudima koji su donekle situirani, imaju posao, plaću… A kad pričamo o mladim ljudima, to je potpuno drugi problem, oni imaju druge interese. Novac je naravno problem, no prioriteti su promijenjeni; njima nije toliko bitno live iskustvo, nego dobra internet veza i dobar smartphone. Dugo mi je trebalo da shvatim zbog čega smo na koncertima izgubili populaciju od 18 do 25 godina, koja nam je bila ključna do prije tri godine. Izgubili smo je preko noći, doslovno. No, nadam se da će doći vrijeme kada će ljudi iz Šibenika stvoriti povjerenje u naš izbor i da će biti spremni uložiti novac u karte, bez obzira znaju li za ponuđene izvođače.
U Zagrebu si takvo povjerenje uspio stvoriti, tamo ljudi vjeruju u kvalitetan koncert ako vide da tvoje ime stoji iza toga. To je valjda i u svijetu jedinstven slučaj kad promotor imenom i prezimenom jamči dobar koncert…
To je rezultat godina rada. Mogu se prisjetiti svog odrastanja, kad sam vjerovao svemu što pišu novinarska imena, poput Aleksandra Dragaša, Ante Čikare i Jurja Šiftara. Njihov glazbeni senzibilitet bio je blizak mojem, njima sam vjerovao i automatski bih nabavljao sve što su hvalili. I nikad nisam pogriješio. Slična se stvar dogodila i s mojim promotorskim aktivnostima, ljudi su počeli vjerovati prvo programu koji smo radili u KSET-u, a i kasnije kad sam preselio koncerte u SC…
Mate Škugor
Nije lako preživljavati od organiziranja alternativnih svirki za relativno uski krug ljudi. Je li ti uvijek financijski cilj “nula”, a ako je iznad toga, tim bolje…
Godišnji plan je uvijek bio 60:40, 60 posto ulaganja, četrdeset posto vraćenog ulaganja. Od 2001. Žedno uho ima potporu Ministarstva kulture, tako da se budžet uvijek nekako zatvarao. Od kada je nastupila kriza, taj se omjer poremetio, od 2012. sve se urušilo. Naše procjene i iskustvo nisu više puno značili, nije ni izbliza više bilo sigurnosti. To turbulentno razdoblje još uvijek traje, pojavljuju se i novi promotori, no to je nešto s čim se treba pomiriti. Gaje i novi promotori određenu strast, žele organizirati koncerte i imaju potpuno pravo na to, ali naivno ulaze u cijelu priču…
Misliš da je tu strast presudna, a ne bisniz plan?
Možda, ali ja uvijek apostrofiram da od 2012. naovamo svi promotori mogu zaboraviti na planiranu računicu.
U tom si segmentu isto unikatan; nisi svoju agenciju posložio korporativno. Znači može se i u ova vremena raditi izvan kapitalističkih pravila poslovanja?
Može se, ako radiš bez ikakvih predumišljaja. Danas već imam dovoljno iskustva da mogu procijeniti kad neki izvođač ima veliki potencijal, no i dalje ne znam kad će se taj potencijal financijski isplatiti. No, to nije razlog da ne dogovoram njihove koncerte. Moj vlastiti ukus u glazbi, kao i ukus šire ekipe koja je uključena u organizaciju, presudan je. Takva situacija bila je i s The National, Caribou i Future Islands; oni su u međuvremenu postali iznimno popularni, a mi smo ih doveli na njihovim počecima. Prema svim mladim bendovima imamo isti pristup kakav smo imali od početka, a osnovno što im nudimo je – ljudskost. Dočekamo ih, ponudimo osmijeh, a promotor ne glumi velikog direktora koje je u uredu, nego nosi s njima gitare, bubnjeve i pojačala ako je potrebno. Ispostavilo se da većini tih bendova to nije svakidašnja situacija. To je meni apsurdno; niti sam ja direktor, niti su moji zaposlenici – zaposlenici. Ne funkcioniramo na takav način.
I to onda dovede to toga da ti jedan No Means No zasviraju i na vjenčanju…
A da to nisu ni znali, haha… Oni su došli na koncert koji smo im dogovorili, bilo je oko dvjesto prodanih ulaznica, a stotinjak mojih prijatelja je došlo na moju neformalnu svadbenu feštu, vjenčanje se formalno dogodilo dan ranije. Bend je pristao na to, s tim da su u šali pitali hoće li onda dobiti i nešto “ozbiljniji” honorar, jer svadbeni bendovi dobivaju ozbiljni novac, za razliku od kultne punk rock grupe, poput njih.
Terraneo je bio neodrživ
Kakvu reputaciju Hrvatska ima na toj globalnoj alternativnoj sceni. Jesmo li danas već obavezna stanica na turneji ili se menadžere još uvijek mora nagovarati da dođu?
Najveći problem su agenti. Neka imena koja bi mi vrlo rado doveli vezana su uz britanske koncertne agencije, kojima smo mi potpuno nezanimljivo tržište. To je prepreka koju je užasno teško probiti. S druge strane, ostvarili smo dobar odnos s nekoliko bitnih agenata, koji su nas počeli percipirati kao zemlju važnu njihovim izvođačima i koji nam se cjenovno prilagođavaju. Mi smo nekonkurentno tržište, zbog čega i Terraneo, na kraju krajeva, nije uspio zaživjeti na način na koji je trebao. Isti je problem i s klupskom ponudom, gdje moramo konkurirati Švicarskoj, Italiji ili Austriji, što dakako ne možemo, jer ulaznicu možemo naplatiti najviše 17 eura, a u tim zemljama cijena ide i do 30 eura. To je ogromna budžetna razlika, zato nas agenti ne doživljavaju. Međutim, ispostavilo se da su bendovi jako sretni kad dođu kod nas svirati, što se ide istočnije, emotivna veza između benda i publike je izraženija. Zbog takvih iskustava otvaraju nam se neka vrata, koja su prije bila teško dostupna.
Možemo li malo razjasniti tvoju ulogu u ugaslom Terraneo festivalu. Mediji, pogotovu šibenski, od početka tebi daju značaj osobe koja je Terraneo pokrenula, osnovala, osmislila i na kraju dovela u Šibenik…
Ja sam osmislio sadržaj projekta, formu su osmislili moji tadašnji partneri. Ideja festivala je već bila stvorena i locirana u Šibenik. Onog trenutka kada je meni u Zagrebu gotovo u cijelosti srezana potpora za moje projekte, jasno mi je bilo da Gradskom uredu za kulturu moj rad nije interesantan. Tada sam objavio da svoj No Jazz Festival moram ugasiti te da Žedno uho planiram preseliti u Šibenik, i to na trg ispred Osnovne škole Fausta Vrančića. Tada su me nazvali iz Artim produkcije i rekli da su oni osmislili projekt baš za Šibenik, da su već razgovarali i dogovorili sve s gradskim vlastima te da ne bi bilo loše da se nađemo i pokušamo zajedno nešto složiti. Tada sam napravio glazbeni koncept i udahnuo sadržaj projektu koji je inicijalno bio njihov, Artimov.
U međuvremenu si otišao iz Terranea. Sad sa strane gledajući, što misliš u čemu je bio problem, zašto ga više nema?
Pokazalo se da je takav koncept festivala kod nas – neodrživ. Ciljalo se na domaću publiku i involviranje kompletne zajednice u taj projekt, jer ionako imamo gomilu festivala koji su orijentirani na strance. Ispostavilo se, međutim, da ga cijene ulaznica čine neodrživim. Ideja o četiri ili pet godina ulaganja, pa onda povratak uloženog, pokazala se nerealnom. Trebalo se ići na ulaznicu od 80 eura, ako te ne prate sponzori u dovoljnoj mjeri, a to je previše novca za domaću publiku. Vlasnik festivala je tražio formu u kojoj bi opravdao svoje ulaganje, a da mu je dana mogućnost da investira novac u prostor koji bi mu dao i neke druge perspektive, onda Terraneo nikad ne bi došao u pitanje. Znam da se ciljalo na otok Obonjan, ali od toga zasad ništa. No ako se dođe jednom do koncesije nad Obonjanom, siguran sam da će se Terraneo vratiti u punom sjaju, a i da će se pokrenuti i drugi projekti, jer vlasnik je spreman investirati ozbiljan novac.
Oglas
