Riječka gradonačelnica Iva Rinčić je, pozivajući se na obvezu dosljednog provođenja komunalnog reda, dala ukloniti nezakonito postavljeni mural koji sadrži oznake HOS-a. Armada i braniteljske udruge su potom, posve nesmetano i, dakako, nezakonito, na istom mjestu postavili mural s istim sadržajem. Gradonačelnica Rijeke ih je pozvala na razgovor s namjerom da se pronađe rješenje koje će „zadovoljiti sve strane”, pritom je, osudila fašizam i uzvikivanje ustaškog pokliča. Tko može, neka se snađe u kupusu od dosljednog provođenja zakona i komunalnih odluka, razgovoru s namjerom da se udovolji prekršiteljima zakona i komunalnih propisa, osudi ustaštva i obnevidjelosti kada se ustaštvo prodaje u braniteljskoj ambalaži. Ustaštvo nije borba za hrvatstvo, ono je nastalo kao izdaja hrvatstva i rasprodaja Hrvatske.
Problem hrvatskog naroda je što nikada nije svladao put koji će ga pretvoriti u naciju. Nacija je idejna, civilizacijska i, za mene, nadasve etička kategorija. Nacija komunicira ponos i svijest o značaju vlastitog povijesnog identiteta, ali se ne zatvara u neki povijesni događaj. Tko to čini, neminovno upada u labirint iz kojega je teško izaći. Hrvatska je izgubljena u povijesnom labirintu. Za razliku od nacije, narod je jedva nešto više od biološke datosti – nešto se rodilo, progovorilo nekim jezikom i sada mahnita u povijesnom labirintu boreći se za ono što su mu instinkti posredovali kao zamjenu za istinu. Narod komunicira silu i poluistine, tu nema nikakvih ideja. Koliko smo izgubljeni, svjedoči nam svakodnevno pozivanje na Domovinski rat. Budući da nam rat neprestano traje, razumljivo je da se iz godine u godine povećava i broj sudionika toga rata. Nacija na nešto ovakvo ne bi pristala, narod s time nema nikakvih problema.
Domovinski rat je završio prije tri desetljeća, on je, baš kao sve što se zbilo u prošlom vremenu, predan egzistencijalnoj distanci. Ja tako pristupam svakom ratu i svakom povijesnom događaju – vrednujem ga, o njemu imam stav i ne dopuštam mu da mi blokira ritam svakodnevnog egzistiranja. Povijesni događaji imaju značenje kada ih se dostojanstveno obilježava, a ne kada ih se se, iz dana u dan, na različite načine iscrpljuje i neprestano podvrgava procesu prevrednovanja. Naša prošlost ne odgovara događajima, naša prošlost nastaje radi same prošlosti, bez snage da postane povijest. To se zbiva i u Rijeci. To što Armada i neke veteranske udruge stalno prisutnog rata misle da je povijest, nije – to nije ni prošlost, a nekmoli povijest. Povijest se ne piše na fasadama, lažna prošlost da. Ono što ne može naći mjesto u povijesti, pokušat će se smjestiti na nekoj fasadi. Za povijesne događaje je zaslužna znanstvena metodologija, a za prošlost komunalni red. Sama činjenica da nečija borba za prošlost ovisi o tome hoće li neka gradonačelnica provoditi komunalni red ili će odustati od njega, sve govori. Narod ovo ne shvaća, nacija shvaća.
Nacija obilježava bitne datume iz povijesti, zato što zna što je povijest i zato što ima povijest. Ono što se zbilo u prošlosti, ne može se i neće se nekakvim akrobacijama promijeniti. Ne postoji mural, navijačka skupina ili povremeno odlučna gradonačelnica koje će promijeniti povijest. Povijest će i dalje ostati ista, a hrvatski narod će je biti dostojan kada se uzdigne na razinu nacije. Ideje koje je promovirao i koje još uvijek promovira HOS, nisu ideje koje vode prema hrvatskoj naciji, ali ni prema hrvatskom narodu. Razlikujem pripadnike HOS-a koji su čin integriranja u Hrvatsku vojsku doživjeli kao priliku da sebe i svoju ulogu promatraju s ispravne pozicije od onih koji žele da se Hrvatska vojska integrira u HOS. Tko želi da se Hrvatska vojska integrira u HOS, a hrvatstvo u ustaštvo, ovoj državi i ovom narodu ne želi ništa dobro. Oni nisu samo neprijatelji zakona i komunalnih propisa, oni su neprijatelji same ideje države i nacije.
