Omer Rak:
Sve je manje znanja i spoznaja o hrvatskim velikanima

Razgovor s autorom romana ‘Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina’, koji je iz hobija i neiscrpnog entuzijazma s godinama postao cijenjeni istraživač povijesnih i arheoloških tema s naših područja.

Ovih se dana u Šibeniku ime Fausta Vrančića spominjalo češće nego inače. Slavilo se 400 godina od objave čuvene knjige izuma „Machinae Novae“; prvo na maratonskoj svečanosti u šibenskom HNK-u, a potom i u Gradskoj knjižnici gdje je predstavljen roman „Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina“, autora Omera Raka. Radi se o fikciji, no Šibenčanin Omer Rak, zaposlen u zagrebačkoj nakladničkoj kući Golden marketing – Tehnička knjiga, javnosti je poznat i po stručnim publikacijama, poput „Danilski riton: stukture i simbolika“, kao i po dramskim tekstovima za djecu, od kojih je „Malo veliko kvrgavo drvce“ lani premijerno izveden u Šibeniku.

– Radim mnoštvo tih stvari iz čistog užitka stvaranja, neovisno o tome radi li se o tekstovima o prapovijesti, dramskim djelima za djecu ili o većim književnim formama – reći će nam Rak, diplomirani politolog.

– Iza svih tekstova, posebice o povijesnim stvarima, stoji višegodišnje istraživanje. Svaki dio toga posla mene osobito raduje i cijelo vrijeme pišem i razmišljam o svim tim stvarima. S druge strane, neopisiv je osjećaj radosti kad dođem do pojedinih spoznaja i, na koncu, vjerujem da su poruke koje upućujem kroz svoja djela značajna i humana – kaže autor.

Otkud tolika fascinacija likom i djelom Fausta Vrančića, već godinama ga proučavate i pišete o njemu?

Da, to traje godinama, točnije od sredine devedesetih, kada sam napisao dramsku fantaziju „Pupak usrid svita“ o životu i smrti Fausta Vrančića, za koju sam dobio nagradu „Marin Držić“. Kasnije sam napravio i scenarij za animirani eksperimentalni film „Homo Volans“, također nagrađen. Budući da sam i sam čovjek širokih interesa, posebice se to odražava u mojem pisanju, Faust mi je bio idealna osoba u koju sam mogao projicirati sav moj interes, ne samo za znanost, nego i na različitim drugim poljima i aspektima stvarnosti. Prema tome, ne samo da je Faust moj drevni sugrađanin, on je neka vrsta moje umjetničke prizme.

Vaš novi roman počinje pronalaskom zagubljenih Faustovih spisa. Povijesna činjenica jest da su lopovi, potkraj 19. stoljeća, provalili u njegov grob i našli na dokumente. U svom ste romanu izmaštali da je u njima bila formula za mitski ‘kamen mudraca’, no što se zaista moglo nalaziti na tim papirima?

Još uvijek se naravno ne zna što je bilo u tim spisima. On je naložio u svojoj oporuci da se izvjesne njegove knjige, objavljene i neobjavljene, sahrane s njim, a postoje neke pretpostavke da je tu bila zapisana njegova povijest Dalmacije. U svakom slučaju, ti spisi su meni izvrsno poslužili kao faktografska okosnica za taj fikcijski dio naracije koja je uslijedila.

Svijet se nikad ne mijenja

A kako objašnjavate činjenicu da je Faust poželio da mu posljednje počivalište bude u Prvić Luci, a njegova obitelj imala je ljetnikovac u Prvić Šepurinama. To je valjda jedini slučaj u povijesti otoka Prvića da netko iz Šepurina, po vlastitoj volji, bude sahranjen u tradicionalno suparničkom mjestu?

Ne znam kolika je zapravo bila Faustova vezanost isključivo za Šepurine na uštrb Luke i je li on u sebi naposlijetku pomirio te nekakve lokalne razmirice. Međutim, u Prvić Luci je postojao franjevački samostan u sklopu crkve u kojoj je sahranjen, u Šepurinama toga nije bilo. Možda je baš na tom mjesto našao pogodno mjesto na kojemu će biti sahranjen.

Knjiga sadrži i jedan osobni kuriozitet. Naime, glavni lik Gabrijel je vaš prezimenjak?

Nije nikakav kuriozitet, Gabrijel Rak najvećim dijelom predstavlja mene samoga, ponajprije u dijelu mojih interesa prema hermetičkome i simboličkome. On je, dakle – ja, i to u jednoj određenoj situaciji, jer meni je, kao i Gabrijelu, jedno od najznačajnijih razdoblja u životu bilo upravo od travnja do konca rujna 1991. godine. Znači, niz je tu sličnosti koje sam utemeljio u njegovom liku, koji zapravo progovara mojim jezikom.

Kamenom mudraca je, u vašoj knjizi, Faust htio spriječiti Tridesetogodišnji rat, a Gabrijel rat u Hrvatskoj. Jeste li, u ta dva fabularna tijeka knjige, zapravo željeli poručiti da se na svijetu neke stvari ne mijenjaju: narod nikad ne priželjkuje ratove, no oni se ipak nezaustavljivo događaju?

Svijet se značajno nikad nije promijenio; i dalje postoje ratovi, sukobi i dalje postoji ljudska patnja. Međutim, ono što je bitno, a to sam nekoliko puta istaknuo u romanu, jest pokušati doći do mira. Tu sam posebice istaknuo plemenitu ulogu pokojnog šibenskog biskupa Srećka Badurine. U ovom kontekstu u kojem sam ja uzeo kamen mudraca ili kamen filozofa, on izmiruje suprotnosti elementata, znači višak jednog elementa dokida, odnosno redukciju drugog elementa popravlja, a sve da bi se došlo do nekakve ravnoteže. Ta ravnoteža jest primjenljiva na društvenom makroplanu, što bi značilo da taj kamen doista djeluje. To je jedna simbolička parabola, ali se može primijeniti, i to ne samo u onom osnovnom smislu da pretvara neplemenite kovine u srebro ili zlato.

Koliko su zapravo djela Fausta Vrančića poznata i priznata u svijetu? Možda se i vama, kao i većini Šibenčana, čini da ga slavi cijeli svijet, no gledajući nekidan jedan televizijski kviz bilo je jasno da ni u Hrvatskoj ljudi ne znaju baš spojiti njegovo ime s rodnim mu gradom…

U određenim krugovima je poznat. Primjerice, postao je dijelom povijest Mađara, koji su ga na jedan način i prisvojili, i njega i strica mu Antuna. Talijani također. Međutim, o njegovu ugledu u ostatku svijeta može se eventualno govoriti kroz „Machinae Novae“ ili kroz njegovo fenomenalno leksikografsko ostvarenje, rječnik pet najuglednijih europskih jezika, dakle djela koja su imala odjek i u Češkoj, Poljskoj… A to što naši ljudi ne mogu spojiti njegovo ime s mjestom rođenja, žalosna je. To je činjenica koja će se sve više pogoršavati, jer kako vrijeme ide bojim se da će biti sve manje znanja i sve manje spoznaja i o Faustu Vrančiću, ali i o nizu drugih naših velikana.

Nepoznati obred

Faust je u narodu iz nekog razloga najpoznatiji po padobranu, izumu koji i nema neku krucijalnu važnost za razvoj i napredak civilizacije…

I Leonardo da Vinci je, prije Fausta, radio na nacrtu padobrana, no nikad ga nije isprobao, a Faust je, po svemu sudeći, u više navrata iskušao padobran u praksi i na taj je način doista otvorio razvoj jedne nove discipline. Premda je prvi „pravi“ skok s padobranom izveden gotovo dvjesto godina nakon njega. Dakle, taj izum je ipak znanstveno značajan, a činjenica da ga je sam i iskušao, govori da je imao srce pravog znanstvenika.

Jednakom strašću kao i Faustom Vrančićem, bavili ste se i ritonom, misteroiznim neolitičkim predmetom danilske kulture. Jeste li uspjeli odgonetnuti čemu je služio?

Ritoni su i dalje moja strast, naravno. I dalje mislim da su bili kultni objekti danilske kulture, u obredu o kojemu mi ne znamo ništa. U svojoj knjizi „Danilski riton“ pokušao sam objasniti strukturu samog ritona i simbole na njemu, na čemu i sad intenzivno radim.

To se uklapa u onaj standardni prigovor arheologiji, po kojem sve što ne može objasniti proglasi – dijelom nekog nepoznatog poganskog obreda…

Ma nije tome toliko za zamjeriti. Kod objekta se ponajprije gleda njegova utilitarna funkcija, odnosno je li mogao poslužiti nekakvoj funkcionalnoj radnji. Život je tada bio vrlo jednostavan, znamo kako je izgledalo njihovo posuđe, a za riton se još uvijek ne može utvrditi čemu je mogao poslužiti.

Što vam je iduće u planu?

Ne znam. Toliko toga istovremeno radim, pa je uvijek neizvjesno što će u nekom trenutku prevagnuti.