Kratki izlet preko granice u potrazi za navikama kojih smo se olako odrekli…
Kako malo treba narodu da sve ono što je prije godinu, dvije ili tri smatrao normalnim, danas gleda sasvim drugačijim očima. Razrogačenim. Boji se, neugodno mu je i čudno kad nakratko iskorači iz teritorija na kojemu vladaju zakoni EU i nađe se na mjestu gdje je zakonodavni stisak Bruxellesa kudikamo slabiji. Dresura je urodila plodom; jednom kad se iznova osjeti trunčica slobode, teško ju je natjerati da propjeva. Svaki pobornik teorija zavjere koji drži do sebe, reći će da je strah od slobode, pa makar ona i iluzorna bila, ultimativni cilj svakog ugnjetavača. Zato se Hrvat-turist pušač, kad se nađe u Bosni, nepovjerljivo okreće oko sebe svaki put kad pali cigaretu usred ćevabdžinice. Što je više slobode, to je ona sumnjivija. Nismo navikli, odučilo nas.
Nema sumnje da se jedna od varijanti Huxleyjevog vrlog novog svijeta priprema u bliskoj budućnosti i za Bosnu i Hercegovinu, no dotad nekoliko kilometara istočno još uvijek možemo uživati u zaboravljenim sitnim stvarima koje nam život čine, ako već ne boljim, onda barem opuštenijim. Analizu svakodnevnih situacija – u Hrvatskoj pravno reguliranih, odbačenih, zabranjenih ili zaboravljenih, a u Bosni i dalje važećih – napravili smo u gradiću u Hercegbosanskoj županiji gdje Thompson s prozora svoje vikendice svakog jutra može provjeriti je li opjevano polje uzorano.
Ručna fiskalizacija. Račun u restoranu ispisan rukom konobarice, u samo njoj razumljivim stenografskim šiframa, bez konobaričinog imena, koda, OIB-a, zaračunatog poreza, PDV-a i zaporke za wifi, atavizam je koji Hrvatu-turistu, izluđenog poreznim regulama, izgleda poput skrivene kamere. Netko se tu očito šali, jer poznato je koliko je gospodarstvu, smanjenju nezaposlenosti, cvjetanju male privrede i povećanju ponude na tržnicama u Hrvatskoj pridonio izum fiskalne blagajne. Ili ipak nije. Nema veze, barem je uvijek zabavno kad se sjetiš da svaku tvoju kupnju nadgleda neki podobni kompjuteraš u Ministarstvu financija.
Zabranjeno pušenje. Ta fraza u Bosni još uvijek označuje samo naziv novoprimitivnog benda, znakovito podijeljenog na federalnu i srpsku postavu. Pušiti se može, posvuda. Bez obzira jede li netko za susjednim stolom, ima li filtera na stropu kafića ili se nalaziš na recepciji hotela i čekaš da se netko pojavi. Dašak slobode s kojim se najteže nositi. Uvijek spremni na gašenje i ispričavanje, nervozniji svakim novim inhaliranjem, ispuhivanje dima s osjećajem da su sve oči uperene u tebe – Hrvatu-turistu pušaču treba barem tri dana da se prestane osjećati kao građanin drugog reda i krene s trovanjem sebe i drugih bez osjećaja krivnje.
Mito i korupcija. Nije da ne postoji, dapače. No prije podmićivanja valja učiniti sve predradnje ne bi li nekako džepovi ostali neokrznuti, a želja ostvarena. Hotel nekoliko kilometara od Thompsonove vikendice dobio je jednu zvjezdicu. Sasvim neopravdano, ako osoblje pitate. Čemu, dakle, podmititi člana prosudbene komisije, kad se jednostavno rukom mogu docrtati još dvije žute zvjezdice. I problem je riješen. Tri se zvjezdice tako ponosno kočopere na recepciji, brošurama, internetskim stranicama… Ona jedna na ulazu, zakonom propisana, znalački je kamuflirana.
Mito i korupcija 2. „Niste upalili maglenke!“
„Nismo.“
„Pišem kaznu ili…“
„Što ili?“
„Pa ILI!“
„Ništa ili.“
„Onda pišem kaznu.“
Morao je pokušati.
Rock and roll. Bilo bi vjerojatno naivno tvrditi da Bosanci slušaju bolju muziku od Hrvata. Tu smo negdje, narodnjaka na svakom koraku. Činjenice s putovanja, ipak, govore sljedeće: s hrvatske strane granice radio u autobusu hvatao je formatirane postaje koje su se topile od meksičko-grčkog melosa Miše Kovača i svih onih izvođača kojima je Mišo najveći i jedini uzor, dok je ulazak u Bosnu donio olakšanje u vidu Daleke obale, Divljih jagoda i Zabranjenog pušenja. Nije ni to nešto, ali čovjeka razveseli. Bosna i Hercegovina je, uostalom, zemlja koja je Balkanu podarila svježu rock atrakciju – Dubiozu kolektiv; u Hrvatskoj, a ni u ostalim bivšim republikama, novo se veliko ime na sceni nije pojavilo ima već i dvadeset godina. Slušaju svakojaku „kuruzu“, ali nisu nasjeli na priče da je klasični rock pase.
Parking. Još jedan naš usađeni tik, koji smo dobili vremenom, od kada su se svi gradovi odlučili povesti za Bandićevim primjerom, počevši naplaćivati svaki slobodni kvadrat asfalta. U BiH, barem u ovom gradiću gdje Thompson vikenduje, i u ovom slučaju dolazi do oslobađajućih spoznaja – parking se-ne-na-pla-ću-je. Još jedan romantični dokaz da je Bosna i Hercegovina zemlja kakva je Hrvatska nekad bila.
Konzum religija. Nedjeljna misa ori sa svih zvučnika u lokalnom marketu. Efektna duhovna strategija, nema šanse da netko uz takav soundtrack kupi kondome. No nije to ni blizu terora što ga ulični razglas priređuje Šibenčanima svake godine na blagdan sv. Mihovila.
