Goran Prgin (63), vlasnik Nautičkog centra i brodogradilišta u šibenskoj Mandalini, odnedavno prvi čovjek dalmatinskog HUP-a, za Tris.com.hr govori o krizi koja je pogodila njegovu tvrtku i predstečajnoj nagodbi kroz koju su lani prošli, i poslije četiri godine “suše”, podijelili po tisuću kuna božićnice svim zaposlenima, a prihod povećali sa 65 na 100 milijuna kuna.
Kako ste došli do toga da izlaz tražite u predstečajnoj nagodbi?
Kada sam ga preuzeo, Remontno brodogradilište imalo je 220 radnika. Rasli smo brzo i zahvaljujući takvoj ekspanziji u jednom trenutku smo došli do 400 zaposlenih. Ali, tada je došla kriza, prepolovio nam se prihod, a brodogradilište se našlo u nezavidnoj situaciji iz koje sam se pokušao “čupati” tako što sam prodao marinu turskoj Dogus grupi i novac uložio u brodogradilište da bi preživjelo. Lani smo uspješno prošli kroz predstečajnu nagodbu, zbog zaduženja od 20 milijuna eura. Od toga smo samo na tečajnim razlikama u “švicarcima” imali gubitak od dva milijuna eura. Kriza nas je koštala bar 6-7 milijuna eura. Ali, sada je sve to iza nas i sve svoje obveze uredno plaćamo, a nakon četiri godine uspjeli smo čak i po tisuću kuna “božićnice” isplatiti svim zaposlenima. Prihod smo povećali sa 65 na sto milijuna kuna u prošloj godini. Od 2004.g. redovito isplaćujemo plaće, a izvozimo preko 70 posto. Na žalost, država nije pomogla takve tvrtke, izvozne orijentacije…
Posljedice krize “platili” su i radnici NCP-a. Koliko ih je danas u brodogradilištu?
Sada imamo oko 250 zaposlenih. Osim Remontnog brodogradilišta, zadržao sam i čarter s flotom od oko 60 brodova, bavimo se proizvodnjom pontona i servisiranjem manjih brodova, do 20 metara.
U kakvim ste danas odnosima s turskom Dogus grupom?
Prodajom marine u Mandalini, uglavnom smo završili poslovne odnose. Financijska transakcija je obavljena korektno i rekao bi da smo danas u dobrim prijateljskim odnosima, a preko marine, u kojoj imam čarter, održavamo i dobar partnerski odnos. Riječ je o grupaciji koja spada u red najjačih investitora u Hrvatskoj i Šibeniku, i drago mi je što sam i osobno tome pridonio.
Je li vam žao što ste prodali marinu, s obzirom da ste tvrtku brendirali kao nautičku?
Mislim da mi je izlazak iz marine životni potez. Da nismo novac od marine ubacili u brodogradilište, ono sasvim sigurno ne bi preživjelo. Uostalom, ja nisam trgovac, cijeli život se bavim proizvodnjom, i, ma što tko mislio, u tome uživam.
Što trenutno proizvodite?
Radimo tri-četiri katamarana za Norvešku i to me veseli više od ičega. Imamo šanse graditi i dva mini-kruzera za partnere iz Kanade, ali muku mučimo tražeći banku koja će nam odobriti kredit. Pokušat ćemo ići na nova sredstva koja bi HNB trebala osloboditi, i zaposliti bar još 50 radnika.
Za koga najviše radite?
Najviše za Norvešku. Lani smo isporučili 11 katamarana, a ranije bi u tri godine isporučili jedva pet. U deset godina poslovanja nikad nismo imali više poslova u razdoblju od rujna do prosinca kao prošle godine. Bili smo doslovce prebukirani, sve smo brodove završili na vrijeme i bez i najmanjih pritužbi na kvalitetu. Radili smo dosta i za HRM, za domaće brodare od Jadrolinije, preko Plovputa do Brodospasa. Imali smo i veći broj mega jahti ali s manjim poslovima.
Kako stojite s narudžbama za ovu godinu? Hoće li biti posla za RB?
Norvežani će nam ove godine dati poslove na izgradnji još većih katamarana, a sklopili smo i ugovor s Ganom za koju bi trebali graditi 20 ribarskih brodova u pet godina, ukupne vrijednosti 65 milijuna eura. Zbog tog ugovora planiramo izgraditi novu halu od tri tisuće kvadrata površine, a modernizirat ćemo i tehnološki brodogradilište nabavom novih strojeva, radi bržeg i lakšeg rada. Sudjelujemo i u natječaju za izgradnju brodova obalne straže zajedno s nizozemskom grupom Damen.
Rekli ste da država nije podupirala izvoznike. Što je, po vama, trebala učiniti?
Trebala je naći načina kako pomoći poduzetnicima da brže izađu iz krize. A ako se moraju zaduživati i uzimati komercijalne kredite, tada sigurno neće izaći iz krize, nego samo potonuti još dublje. Vlada je trebala osigurati sredstva za pokretanje novog proizvodnog ciklusa, jer bez proizvodnje nema napretka. Mislim da je HNB trebala osloboditi novac i plasirati ga kroz HBOR. No, Vlada nije našla način kako direktno novac ubaciti u proizvodnju, a da se to učinilo kad je kriza tek počela, sigurno ne bi ovako duboko u nju propali. Ali, tadašnja je Vlada bila pretvrdoglava…
Niste baš sretni ni s ovom Vladom. Što joj zamjerate, kako je ocjenjujete, sada i kao šef dalmatinskog HUP-a?
U dvije godine mandata morala je puno više učiniti, pogotovo u jačanju i izravnom financijskom stimuliranju poduzetnika kako bi se ciklus oporavka pokrenuo. Stalno se govori o stopi rasta i Vlada se ponaša kao “baba vračara”, umjesto da se okrene proizvodnji i poduzetništvu. Iskreno, najviše je učinio ministar financija Slavko Linić, posebno kroz predstečajne nagodbe, ali treba skinuti još tih parafiskalnih nameta, kao što je, recimo, komorski doprinos, i brzo donijeti Zakon o radu i Zakon o pomorskom dobru koji, posebno nas u Dalmaciji, potpuno blokira, a donosi se već 5-6 godina. Osim toga, neprihvatljivo je da se zakoni mijenjaju svake godine jer poduzetništvo traži sigurnost i stabilnost. Ako se zakoni stalno mijenjaju, poduzetnici ne mogu kreirati ni svoju poslovnu strategiju. Bude li se Vlada više bavila gospodarstvom, a manje dnevnopolitičkim temama, kao što su referendumi, izvući ćemo se iz krize. Samo treba imati više hrabrosti, kao što je pokazuje ministar Linić i zato mu svaka čast.
A HUP, što HUP može, objektivno, učiniti za hrvatsko gospodarstvo?
Preko HUP-a, dalmatinski poduzetnici mogu lakše doći do Vlade, a i njihov se glas jače čuje. I kroz Nautičku udrugu u HUP-u neke smo stvari uspjeli promijeniti, ali smatram da HUP mora biti agresivniji i prema Vladi i sindikatima.
Mnogi građani, međutim, znaju reći: Pa što ti poduzetnici hoće? Da ih država oslobodi svih davanja, a da narod dere do gole kože…
Iza svakog dobrog poduzetnika stoji dobra banka. Ako nema novih sredstava, a kriza je poduzetništvo uništila, ne može biti nove proizvodnje i zapošljavanja. To je začarani krug. Trebamo nove poslove. Bez toga nema oporavka. Dobra stvar su predstečajne nagodbe, ali bilo je i onih koji su namjerno uništili firme, a predstečajna nagodba im je pomogla da se oslobode dugova i izmigolje. Ljudi moraju shvatiti da će jačim zamahom poduzetništva koje stvara novu vrijednost i otvara nova radna mjesta, i njima biti bolje i lakše. Vidite, HBOR je oslobodio 16 milijardi kuna i plasirao kroz kredite u dvije godine. Ali, gdje je to otišlo? Kakvi su efekti toga, osjećaju li se uopće? Ne bih rekao. Ove godine su malo “molali” kriterije za kredite, ali sad kažu da nema projekata. To naprosto nije točno!
Što, dakle, prognozirate u 2014.?
U Hrvatskoj neće biti pomaka ako država odmah ne oslobodi sredstva za nove projekte. Što se NCP-a tiče, ova će godina biti još bolja od prošle i to značajno, a očekujem i novo zapošljavanje. Krene li nam ove godine posao s Ganom, trebat ćemo još 70-80 novih radnika. Veliki sam optimista.
U RB sam ušao radi marine
Goran Prgin , dipl. elektroničar, radio je u Končaru, jednoj manjoj tvrtki za liftove, Elektro-Osijeku, a od 1982.g. je obrtnik u Samoboru gdje se bavio emajliranjem bojlera za Končar. U primoštenskoj marini Kremik 1995. g. drži čarter, a kad su marinu kupili Mađari, poželio je imati vlastite vezove za svoju flotu. Sasvim slučajno doznaje od jednog prijatelja da RB ide u privatizaciju, i da se raspisuje natječaj. Dotad nikad nije bio u Mandalini ni RB-u. Otišao je vidjeti o čemu se tu radi, i kad je vidio uvalu u krugu brodogradilišta, idealnu za marinu, odmah se odlučio. Stečajni upravitelj RB-a rekao mu je da će cijena biti preko 3 milijuna eura, koje Prgin nije imao, a sve su ga banke odbijale kreditirati. Pristala je jedino Hypo banka uz uvjet da založi sve nekretnine, uključujući i RB. Između četiri ponude, izbor je pao na NCP ” i tako sam”, veli Prgin, “ušao u avanturu”.
