Neovisni novinarski portal
19.2.2025.
POLITIKA / Portreti
Portret tjedna: Ivo Josipović, predsjednik kojeg su voljeli i ponižavali

Portret tjedna:
Ivo Josipović, predsjednik kojeg su voljeli i ponižavali

portret_tjedna_josipovic_post

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović ulazi u zadnju godinu mandata s nešto političkih modrica, oslabljenim očnim mišićem i gotovo nedostižnom popularnošću za sve koji drže da imaju pravo zvati se relevantnim političkim “facama” u ovoj zemlji. Njegovih 74 posto potpore koju, prema zadnjim istraživanjima, uživa među građanima (biračima) na kraju, vjerojatno najdepresivnije i bezmalo najbeznadnije godine u recentnoj hrvatskoj povijesti, čine ga potencijalno najjačim i najsigurnijim kandidatom za Pantovčak. Ta se utakmica, zakazana za početak 2015., doima iz ove perspektive, već dobivenom. Realno, čini se da  konkurencije i nema. Zasad se, više spekulativno negoli ozbiljno, spominju tek HDZ-ova perjanica Kolinda Grabar Kitarović (jedina “zajedničarska” akvizicija koja bi mogla parirati Josipoviću finoćom i kulturom ponašanja i dijaloga), i general Ante Gotovina, za kojega je malo vjerojatno da će se, nakon sedmogodišnjeg zatvorskog prosvjetljenja dati “uprljati” politikom. I dakle, ne zasmeta li mu “seljački gazda prometnih blokada” Tomislav Pokrovac, koji je pretenciozno svoj juriš na državni vrh već najavio, eto nam ponovo Josipovića na čelu države.

Što to Ivo Josipović ima da ga tako čvrsto drži u, inače, skliskom, neudobnom, političkom sedlu s kojega bi se neke rado natjeralo da sjaše i prije negoli su stigli do pola puta? Radi li se zbilja o tako prozaičnom objašnjenju koje se svodi na intuitivnu potrebu naroda da se identificira s onim što sam nije, ali bi se takvim htio percipirati: uglađen, civiliziran, obrazovan i rječit, a  nesvadljiv i tolerantan? Ukratko europski po manirama, a ne zemljopisnom ili članskom određenju.

Nezavisni SDP-ovac

Sveučilišni profesor prava, porijeklom iz Baške Vode, skladatelj (uz Pravni fakultet završio je i studij skladanja na Muzičkoj akademiji), političar (saborski zastupnik ), treći hrvatski predsjednik, imao je i svoj politički background u bivšem sustavu. Bio je član Partije od 1980. g. i neposredno je sudjelovao u njezinim demokratskim promjenama, ali se brzo dešperao i 1994. g. posve posvetio pravu i glazbi u kojoj je ostvario iznimne uspjehe i stekao brojna priznanja i nagrade (uključujući i Porina). Ivica Račan zaslužan je za njegovo političko reaktiviranje 2003. g. Međutim, u Sabor ulazi na listi SDP-a kao neovisni zastupnik (?), a unatoč toj izdvojenoj “nezavisnoj” poziciji postaje potpredsjednik (zavisnog)  SDP-ova kluba. Josipović je odradio i zastupnički posao u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, a potom je 2007. izabran u Sabor. Njegovo kontroverzno koketiranje sa neovisnošću u SDP-u, dovelo ga je ipak i do službenog kandidata te stranke za predsjedničke izbore 2010. pri čemu je deklasirao stranačkog supranika Ljubu Jurčića (65-35 posto za Josipovića prema glasovima SDP-ova članstva). Pobijedio je u drugom krugu u srazu sa sveprisutnim Milanom Bandićem, svojevrsnim SDP-ovim “otpadnikom”.

Mandat je započeo posjetom Zadru, u vrijeme obilježavanja obljetnice Masleničke akcije, a potom će ostati zabilježena njegova isprika u BiH parlamentu u Sarajevu zbog  sudjelovanja službene Hrvatske u pokušajima podjele BiH tijekom rata. Josipović se nije libio ni pokloniti žrtvama pokolja u Ahmićima  i Križančevu Selu, čime je nastojao makar koliko toliko neutralizirati osjećaj kolektivne sramote hrvatskog naroda zbog zločina nad Bošnjacima.

Nikad račišćena afera ZAMP…

Nisam osobiti fan aktualnog šefa države, kojemu zamjeram što se odlučio i četiri godine poslije predsjedničkih izbora i dalje vući repove afere ZAMP, umjesto da do kraja objasni svoju i ulogu svojih proskiribiranih prijatelja  (Marko Vojković) u tome poslu, a što bi mu donijelo, makar u dijelu skeptičnije i ljubopitljivije javnosti, značajan profit. No, predsjednika ima tko da voli, repovima unatoč, pa se i nije trebao odveć truditi oko te stare priče s puno nedoumica… Kako bilo, htjedoh reći, da i sa ZAMP-om na leđima, i sa svim rezervama spram predsjednika, još uvijek držim da je Ivo Josipović puno bolji predsjednik od vlastitog naroda kojega zastupa i predstavlja. Da, imate pravo, to je taj klasični hrvatski minimalizam, izrastao na povijesnoj činjenici da su u ovoj zemlji nacionalni lideri u pravilu radili najviše na vlastitu korist, ma koliko je bila na štetu države. Posljedice toga su skromne težnje naroda da izabere onoga koji će državnim  interesima i općem dobru  najmanje štetiti.  A taj zahtjev Josipović ispunjava…

Iznimno visok postotak podrške građana sugerira njegovu općeprihvaćenost. Od njegova izbora tvrdi se da je dobio glasove i ljevice i desnice, da je pomirio nepomirljivo, da je ujedinio tradicionalno raskoljeno društvo koje je napokon dobilo u funkciji predsjednika osobu sposobnu djelovati integrativno kao što to i Ustav traži. Ali, u tome Josipović, makar je imao sve prirodne (karakterne) predispozicije za tu političku ulogu, i nije baš uspio. Umjesto da svojom osobnošću, pojačanom dignitetom institucije šefa države, neutralizira podjele kojima je ovaj narod iznimno sklon zbog svoje povijesne neartikuliranosti i nezrelosti, i sam je postao žrtvom tih podjela. Doživio je ono što se u civiliziranim, demokratskim društvima  eventualno u nekim tajnim društvima snuje, ali nikad ne ostvaruje – blokadu usred Vukovara, ograničenje slobode kretanja u državi kojoj je voljom naroda njezin legalno izabrani predsjednik. I to od samozvane “stožerne organizacije” koja je krenula u “sveti rat” za obranu digniteta toga grada, narušenog upravo njihovim nasilnim otporom uvođenju dvojezičnih natpisa na službenim institucijama države, a u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Doživio je poniženje od vlastitog naroda, onog politički mobiliziranog i organiziranog, ali i onog smišljeno izmanipuliranog. Poniženju je svjedočio i diplomatski zbor koji se došao s državnim vrhom pokloniti žrtvi Vukovara i iskazati pijetet gradu stradalniku i heroju na način kako se to čini u uređenim demokracijama. Josipović je tu pljusku teško otrpio. Tvrdio je da sigurnosne službe nisu odradile svoj posao kako valja, da nisu izvršile potrebnu valjanu procjenu niti osigurale zaštitu građana, implicite i državnog vrha. Tražio je detaljno izvješće i raspravu o tome tko je u Vukovaru na Dan sjećanja zakazao, i konzekventno tomu, tko mora snositi odgovornost za ono što se bez imalo taktiziranja može nazvati pokušajem državnog puča. Jerbo, u ovom vukovarskom stožernom ispadu ima nemalo sličnosti sa slučajem neuspješnog “generalskog puča” iz mandata, puno snalažljivijeg i odlučnijeg predsjendika Stipe Mesića. Problem je što su zahtjevi šefa države u recetnom vukovarskom slučaju naišli na neshvatljivu relativizaciju premijera Zorana Milanovića. Koji, što zbog svoje goleme taštine, što zbog odbijanja da se suoči s istinom, u blokadi državnog vrha usred države kojom upravljaju i koju vode, nije vidio ništa do li nepristojnosti, narušavanja hrvatske kulture i bontona!?

Razlaz s premijerom Milanovićem

A kroz turbulentan odnos (što je eufemizam za sve izrazitije neslaganje) s premijerom Milanovićem, u dobroj mjeri se može analizirati lik i djelo predsjednika Josipovića. Zbog njegovog sustavnog nastojanja da kompromisom rješava nesporazume, da izbjegava otvorene konflikte, da minimizira razilaženja i oportunira, u političkim i medijskim kuloarima prozvan je – lignja. Nadimak implicira sluzavost, neuhvatljivost, nedorečenost, sposobnost da bježi od jasnih odgovora i klizne iz ruke poput lignje, ili što bi Dalmatinci rekli, kao bižot. No, u zadnje vrijeme, kao da je i šefu države ponestalo strpljenja, pa je počeo sve otvorenije demonstrirati različitost stavova u odnosu na premijera i vladu. I dok su u slučaju referenduma o  ustavnoj definiciji braka djelovali unisono, “protiv”, post festum Josipović nije kapitulirao poput Milanovića nego je pokušao “krivu Drinu” ispraviti plediranjem (i prijedlogom odredbe) da u Ustav  uđu i “životne zajednice različite od braka”, kako bi se dijelom ispravila referndumska nepravda spram istospolnih zajednica. Zbog toga je na sebe navukao bijes ortodoksnih HDSSB-ovih hetero “pravovjernika” (Dinko Burić) koji su čak ustvrdili kako je Josipovićev čin “podmukao i nedostojan predsjednika države”,” opasan korak ka uvođenju totalitarizma i ruganje biračima koji su bili pametni kad su birali sadašnju vlast i predsjednika Josipovića, a danas su zatucani, zaostali, primitivni”, nizao je razjareni “Glavašev” jurišnik Burić. U tomu su HDSSB-ovci prepoznavali čak i neki tajni pakt Milanovića i Josipovića, što ih je silno zabrinulo… No, Josipović ih je utješio priznanjem da se na Burićevu eskapadu tek slatko nasmijao, kao valjda i cijela država… U tu vrst polemike Milanović se nije upuštao, jer, za njega je okončanjem referenduma ta priča bila završena… Slično je i s drugim, tzv. antićiriličnim referendumom, u koji Milanović više ne želi ni retorički intervenirati, a Josipović lakonski na novinarska propitivanja o tome što sada, nakon što je 680 tisuća potpisa prikupljeno i predano u Sabor, kaže kako je njegovo mišljenje poznato, ne misli da je to nešto dobro i nešto ustavno… Uostalom, čak je i Karamarko rekao da je taj referendum, kojega je poticao i podupirao, kakvog li paradoksa, bio nepotreban!?

Izbačen iz rasprave o ustavnim promjenama

Da se Milanović i Josipović, premijer i šef države osobito ne ljube, mediji već duže vrijeme sugeriraju, gradirajući tu tezu tvrdnjom kako je Karamrko redoviti gost na Pantovčaku, ali stvar je naposlijetku pukla na ustavnim promjenama. Pobijedila je Josipovićeva strpljiva, tiha narav, bahatu, przničku narcisoidnost premijera Milanovića. Predsjednik države po Ustavu je jedan od predlagatelja Ustava, pa je doista iracionalno isključiti ga iz ustavnih promjena. Napose tako prizemnom, nipodaštavajućom isprikom da je zakasnio za raspravu!!! A evidento je da ga je Milanović iz izmjena Ustava, iako se radi o vrhunskom pravnom stručnjaku kojega bi svaka pametna vlada itekako konzultirala u tom poslu, smišljeno isključio. Kao što ga je ignorirao i u slučaju “Lex Perković”, i sve što mu je s tim u vezi imao reći jest “prijateljsko upozorenje” da je njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Saša Perković u sukobu interesa u tom “predmetu” s njegovim ocem u središtu… Na relaciji predsjednik- premijer iskre već dugo frcaju. I njihova je količina proporcionalna rastu Josipovićeva rejtinga, odnosno padu Milanovićeva. Naš premijer ne podnosi konkurenciju, prezire bolje, mudrije i spretnije do sebe, kažnjava osvetničkom odmazdom svaku kritiku, pa makar ona bila i poput razvodnjene predsjendičke vodice. A naš predsjednik, po svoj prilici i u budućem mandatu, drži gard smjernog kazalištarca koji ne skače kao oparen na blasfemične objede, na prikrivene ili otvorene diskvalifikacije, nego tiho valja grudu pred sobom koju kadšto prevali na protivnika, a kadšto od nje načini štit. I uvijek se pouzdano kreće naprijed, pridobijajući i one koji osobito ne cijene taj kalkulantski proračunati, pragmatični stil u politici, ali ga prepoznaju svakako kao prihvatljiviji od svađalačkog, narsisoidnog premijerova bahaćenja i samodovoljnosti koja ga vodi preranom političkom kraju. Bez Josipovića koji se sve više distancira od SDP-a i njegova potrošenog lidera…

 

 

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI