Portret tjedna/Robert Pauletić, enigmatični doministar turizma:
Inovativna mostogradnja turizma

Robert Pauletić (51), putopisac, novinar, enigmatičar i per fin- zamjenik ministra turizma. Zvuči poput neuspjele šale ovog razigranog kvizomana koji je ponajviše volio putovati, dok se jednog dana nije odlučio skrasiti. I to, gle čuda, baš u politici. Kako prikladno za nekog tko je na život gledao kao na neprekidnu avanturu i dosjetku. Dosadilo Pauletiću „širenje vidika“ s vrhova Himalaje i s Južnog pola, budistička filozofija nadegzistencijalističkog Nepala. Palo mu napamet da bi se dalo živjeti mirnije i komotnije, ljuljuškajući se u krilu vlasti i svih pripadajućih joj povlastica. Zamijenio avanturizam egzistencijalizmom, i bacio se na turizam. Paradoksalno, čovjek koji je prezirao turiste, bili Srbi ili Japanci, ksenofob i šovinist, odjednom se domovini stavio na dispoziciju kao predani turistički propagandist. Nešto tu ne štima. Ili se Pauletić promijenio a da to nitko nije ni opazio, ili se Hrvatska odlučila, baš kad nam je krenulo, odreći turističkih kuna…

Nekadašnji novinar prvog domaćeg tabloida, opskurnog Slobodnog tjednika s jednako opskurnim Marinkom Božićem na čelu, početkom 90-ih godina prošlog stoljeća „proslavio“ se serijom blasfemičnih tekstova od kojih ga je jedan trajno kompromitirao. Pače, doveo na sud. Jerbo je u svojoj strasnoj želji da opere lice „domovinskog junaka“ Branimira Glavaša, napisao krimi-priču u ST-u o pokušaju ubojstva osječkog, ratnog gospodara života i smrti. I prokazao kao mučkog atentatora Čedomira Vučkovića, onog nesretnog srpskog civila iz ratnog Osijeka kojega je Glavaš, zbog „pogrešnih krvnih zrnaca“ zarobio i kiselinom iz akumulatora, navodno, napojio. Ergo, likvidirao, radi čega je na sudu i procesuiran. Pa potom oslobođen, zbog tehničkih, proceduralnih propusta u postupku. Koji kreće od početka…

Čudo od djeteta i danas izaziva – čuđenje

Kad je zbog „slučaja Glavaš“, opake, perfidne izmišljotine, završio na sudu, Pauletić se pravdao kako iza te opačine stoji njegov bivši urednik, Marinko Božić, jer da je intervenirao u njegov tekst i potpisao ga pod tu konstrukciju bez pitanja. No, nije bio problem hiniti hrabrog borca za istinu prevaljujući krivnju na urednika koji je u to vrijeme već „počivao u miru“, na onomu svijetu…

A počeo je kao čudo od djeteta. Sa samo 15 i pol godina, 1981., bio je najmlađi pobjednik nekoć slavne TV-Kviskoteke koja se emitirala još u ona, mračna socijalistička vremena. Koja su mladom Pauletiću sjala nebeskim sjajem.

Kao novinar surađivao je sa Slobodnom Dalmacijom“ i njezinim nekadašnjim tjednikom „Nedjeljnom Dalmacijom“, povremeno objavljujući reportaže i putopise sa svojih brojnih putovanja. Objavio je nekoliko knjiga, Nepal, Brazil, Himalaja, Led, svojevrsne zbirke putopisnih priča, napetih, živopisnih zgoda s ekspedicija na koje je odlazio sa Stipom Božićem. Boravio je 2009. i na Antartiku kao član međunarodne ekspedicije i stigao na najjužniju točku zemlje, na Južni pol.

Bio je Pauletić i predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza (2012.- 2013.), okušao se, i to uspješno, kao tekstopisac na Splitskom festivalu. Preko društvenih mreža, pojačan grupama za potporu, borio se protiv purgerske kajkavizacije sinkroniziranih crtanih filmova. Kad je isprovocirao najniže strasti na portalima, lopticu je pokušao prebaciti izvan svoga dvorišta tvrdeći da je posrijedi „veliki spin iz Zagreba“ kojemu je cilj da se „važni jezični problemi pometu pod tepih“. Lingvistički stručnjak Pauletić kao žrtva spin-doktora iz metropole…
Oduvijek je imao ambicije veće od svoje „specifične težine“. Njegov nesporni enigmatski dar nije mogao nadomjestiti njegove hendikepe, uskogrudnost, provincijalnu ograničenost i izvornu ksenofobnost, iako za sebe rado voli reći (valjda i misliti) da je kozmopolit.

Niti je novoinstalirani doministar resora u kojemu je poput slona u staklenoj menadžeriji , slučajno bio suradnik, pače i urednik, skandaloznog ST-a, a niti mu se omaklo kad je prije nekoliko godina zgrožen konstatirao kako se Srbi opet vraćaju na hrvatski Jadran. To je naprosto autentični mentalni kod ostrašćenog Dalmatinca koji ljudska prava i slobode razumije kao selektivnu „privilegiju“.
Netko tko izjavi kako je dobra ona žena koja nastoji protrčati (po mogućnosti, poput sjene) ispred TV ekrana dok „njezin muškarac“ gleda utakmicu, taj po prirodi stvari njeguje i sve druge oblike šovinizma kao dio svog svjetonazora i svoje zatomljene prirode.

“SAO Stol” u paškom hotelu

Koga je uopće začudilo kad je godinama poslije rata, u maniri nekakve kvazihumorne pričice, pisao o pojavi bahatih, nametljivih i primitivnih srpskih turista koji su okupirali Jadran, kao da ništa nije ni bilo, a njegova „družica“ jednako zgrožena kao i on, suflirala mu opaskom:“ Opet bi oni nama komandirali, samo da uvate priliku”? Naš novopečeni doministar turizma,  čak 13 godina nakon rata, prijeti direktoru hotela na Pagu da će napustiti hotel jer je za njegov ukus tamo prevelika koncentracija srpskih turista. I nije dovoljno što su došli, nego se i bahate, zauzeli su najbolje stolove na terasi hotela, formirali svoj „SAO Stol“.

“Smista san otiša do vlasnika hotela, inače purgera (!), i reka da napuštan hotel već sutra ujutro, umisto u sridu kako san planira. Reka je samo: ‘Okej, nemojte kaj zamerit!’, iako smo znali i on i ja o čemu se radi. Ali jebiga, kume, kune su kune, makar bile i srpske. Srbi su nan se, eto, zbilja vratili, u velikon broju. Istra, Kvarner, otoci, Dubrovnik, dolaze bez kompleksa i straja. Ka i ovi burazer s Paga, neka mu je srećno letovanje!”, napisao je Robert Pauletić 2008. i podijelio redakciju SD, pa je dobio i „privremeni izgon“ iz splitske novine. Da bi se zadnjih godina vratio u punoj raskoši svoje duhovitosti…

Recimo, kao ono lani kad je jednako uvjerljivo demonstrirao i svoj otpor prema japanskim turistima.

– U Splitu sve vrvi od Japanaca! Ova Japanka koju sam danas snimija ispod Svetog Duje valjda misli da smo mi svi bolesni od gube- stavila je nešto ka plinsku masku! Ajde jebi mater japansku! Kako je pisalo na onom grafitu: Japanci, mrš nazad u Kinu“!

Mora biti da je upravo na tom šarmantnom antiturističkom humoru, tzv. splitskom điru, kupio Most koji ga je i predložio za doministra turizma. Ima Pauletić za to solidan potencijal. Taj zbilja znade svojom specifičnom ljubaznošću privući goste. Ma što privući, čak ih i animatorski nasmijati, koliko je duhovit i angažiran.

 (Politički nepismen) pisac, pozvan u politiku

Ovaj zaneseni, uskogrudni Splićanin kojemu putovanja nisu otvorila vidike, nego političke apetite, veliki štovatelj lika i djela Kolinde Grabar Kitarović i Most-ova prvaka Bože Petrova, imao je, kaže, puno „nemoralnih ponuda“ iz svijeta politike. Ali, sve ih je odbijao. Dok se nije Most pojavio… Pisac sam, pozvan u politiku, kaže danas, valjda pokušavajući smisliti kakav alibi za svoju političku nepismenost. Nikad se, ponosno ističe, ne bi odrekao svojih knjiga i tekstova, ali, okej, prilagodit će svoj izričaj novostečenoj funkciji. Iako, ljudi moji, sva je ta prašina koja se digla inscenirana, pa tu nema ničeg osim šale i satire, ma kakav „govor mržnje“, čudi se Pauletić. A u pomoć mu priskače i ministar Anton Kliman, klimavo objašnjavajući složenost toga posebnog dalmatinskog humora, toga čuvenog „splitskog đira“ koji je lokalno prihvatljiv, ali nacionalno neshvatljiv. Neke granice političke korektnosti moraju se postaviti, spušta tenzije ministar, vjerojatno, privatno i sam zatečen Pauletićevim „lepršavim izričajem“.

Zanimljivo, ni doministru Pauletiću, adaptiranom na novu, političku ulogu, nije više duhovit novinar i pisac Pauletić, a nije mu više ni do „splitskog đira“. Sada pokajnički, svjestan koliki je ulog na kušnji, moli oprost od svih koje je svojim tekstovima eventualno uvrijedio, jer to mu nije bila namjera. Kakav klizni doministarski start. Na tragu Hasanbegovića. Mora biti da je to kriterij ove nomenkalture za ulazak u krug odabranih.

Stvar je u tome da se Pauletiću ovo njegovo“ mladenačko poskliznuće“ svakako treba oprostiti i zanemariti. Jer, riječ je o čovjeku s milijun dragocjenih ideja koje će naš turizam preporoditi. Most je prvi prepoznao njegov talent „svjetskog putnika na kratkom lancu“ i dao mu priliku da i nacionalni turizam obogati vlastitim diskursom, novim, ingenioznim idejama koje će revolucionirati hrvatske turističke planove.

Oslobođenje Splita, prva “turistička inovacija”

Split će nekako već osloboditi Ive Baldasara radi kojega je morao promijeniti adresu i prebivalište, pa se odrekao Splita i preimenovao u privremenog Šibenčanina. Pošto Splićanima nije mogao oprostiti što su Baldasara doveli na vlast iako je cijeli Domovinski rat proveo kukavički u Italiji. Poznatom hrvatskom humoristu i satiričaru, al pari sa čuvenim Smojom (?!), nije smetao, kako je to netko ovih dana primjetio, Željko Kerum kao poteštat, mada je cijelo svoje poduzetničko carstvo izgradio na početnom kapitalu stečenom u Domovinskom ratu ( navodno iz humanitarne pomoći), ni HDZ koji je temeljito opustošio i Split i Hrvatsku. Ali, zbog Baldasara je, prebjegao u Šibenik. Pa će, prije razmatranja bilo kakvih turističkih inovacija, najprije morati provesti akciju debaldarizacije. Nakon toga je na dispoziciji turizmu svim svojim raspoloživim kapacitetima…

Što smo, dakle, dobili s Robertom Pauletićem kao doministrom turizma? Dosljedan, konzistantan odabir kojega bi se čak i Tuđman, ususret ratu, posramio. No, s obzirom da se ovdje ipak radi o vrsnom enigmatičaru, možda tek trebamo odgonetnuti što se krije iza ove mostoljubne slagalice. To mora da je nekakav politički trik sračunat na ingenioznu turističku inovativnost koja će nas gurnuti u sam svjetski vrh turističkih destinacija. Ne toliko po turističkoj, koliko po intrigantnoj, newprimitivističkoj političkoj ponudi…