Vučić je trebao pasti i dobro je što je pao. Kakva će Srbija izgledati nakon njega, to nitko ne zna, ali znamo kakva je bila za vrijeme Aleksandra Vučića, a to je dovoljno da donesemo sud o rezultatima održanih izbora. Na njima se odlučivalo ili za ili protiv Vučića, a tako doživljavam i one koji u Hrvatskoj komentiraju rezultate održanih izbora – ili su za ili su protiv Vučića, trećih nema, jer oni nezainteresirani ne komentiraju. Komentari se dijele u dvije grupe – za ili protiv Vučića. Na izborima se nije glasalo za studentsku listu i njezine politike, nego za ono što ona predstavlja – otpor Vučićevom režimu. Studentski prosvjedi su trajali dvije godine i srpskim studentima, ako ništa drugo, valja odati priznanje na ustrajnosti i spremnosti da podnesu žrtvu. Nisu kalkulirali, riskirali su, baš kao i njihovi profesori. Mnogi od njih su bili svjesni da ih, u slučaju Vučićeve pobjede, čekaju otkazi i egzistencijalna nesigurnost, ali su, usprkos tome, aktivno podržavali studentske prosvjede. To je u Hrvatskoj nezamislivo.
Pobuna i posluh
Priče o tome da je Hrvatska uređena, europska, demokratska država podržavaju dodvorice koje zatvaraju oči, navest ću samo nekoliko slučajeva, kako se naša, navodno uređena, država odnosi prema smrti svojih građana. Sjetimo se smrti novinara Vladimira Matijanića koji je legalnim putem tražio liječničku pomoć, ali je nije dobio ili smrti 26-godišnjeg mladića Frana Borovine čiji je hitan medicinski prijevoz od Lastova do Dubrovnika trajao osam i pol sati. Jesmo li zaboravili 11. kolovoza 2024. god. i reakciju vlasti na vijest o smrti Boška Kostovića, Marka Topića i Denisa Šarića, pomoraca koji su umrli pod teretom neispravne ulazne rampe trajekta? Što je s odnosom države prema ministru Mariju Banožiću i prometnoj nesreći u kojoj je smrtno stradao obiteljski čovjek Josip Šarić?
Ostalo neću navoditi, ionako je ili zaboravljeno ili će biti zaboravljeno – od smrti starih i nemoćnih osoba u požaru doma za stare i nemoćne do odlaganja toksičnog otpada u Gospiću. U Hrvatskoj se nitko zbog smrti sugrađana i odnosa vlasti prema njihovoj smrti nije sustavno i životno pobunio. Bilo je nekoliko kalkulacija i performativnih prosvjeda. Uglavnom, ništa spomena vrijedno. Studentske prosvjede u Srbiji nisam promatrao s političke nego egzistencijalne razine odnosno s razine kako se čovjek odnosi prema svojoj i tuđoj smrti. Mi u Hrvatskoj smo, po ovom pitanju, potpuno zakazali. Ne zato što nam je država uređena i što imamo institucionalne odgovore na sva pitanja, nego zato što smo poslušni.
Jasno mi je da su studenti u Srbiji odgajani u mitološkom, a ne u povijesnom duhu, zato od njih ne treba očekivati kritički odnos prema prošlosti. To ne treba očekivati ni od studenata u Hrvatskoj – i jedni i drugi su žrtve institucionalno prešućene povijesne istine. Ako netko u prvim godinama života nije svladao kritičko mišljenje, nego je bio izložen indoktrinaciji, trajno je žrtvovan jer se kritičko mišljenje ne može razviti u kasnijim godinama, pa tako ni u onim studentskim. Znanje možemo i moramo usvajati čitav život, ali ne i kritičko mišljenje. Tko nije razvio vještinu kritičkog mišljenja kada je trebao, svoju priliku je propustio i tu se ništa ne može učiniti. Srbija i Hrvatska su, kada je o indoktrinaciji i kritičkom mišljenju riječ, sestrinske države – povijest je zamijenjena mitologijom, a kritičko mišljenje je nestalo pod teretom indoktrinacije, najčešće one koja pripada religijskoj provenijenciji. Ako takvima upotrijebite ironiju ili, ne daj bože, sarkazam, potpuno se pogube.
Tragični heroji
Politika je djelatnost u kojoj se vlast osvaja oslobađanjem ideala, a obnaša zaboravom ili izdajom ideala. Nakon prošlotjednog gostovanja na N1 TV, javio mi se jedan veteran sa zamolbom da objasnim zašto sam branitelje nazvao tragičnim herojima. Objasnio sam mu da je u rat otišao kao mladić, odnosno kao punoljetno dijete, vođen idealom slobode i obrane, a da danas nije zadovoljan u kakvoj državi živi. Složio se s time, baš kao što se složio s mojim stavom da bi najvjerojatnije zbog istih ideala i danas otišao u rat. On je, dakle, u rat otišao iz ideala, zbog ideala je riskirao život, zato je heroj. No, budući da živi u državi bez ideala, okolnosti u kojima se nalazi su tragične. On je bio tragični heroj, tragični heroj je danas, a to isto će biti i u budućnosti. Tragični heroji izlažu sebe kako bi obranili zajednicu. Zajednica ih potom pretvara u žrtvene jarce, veliča njihovu žrtvu i ideale, ali prakticira nešto sasvim drugo. Model žrtvenog jarca je model izdaje ideala i odmaka od povijesnog svijeta. Tko prihvati taj model, u Srbiji će veličati ratne zločince otadžbine, a u Hrvatskoj će veličati ratne zločince domovine. Međusobno će se osuđivati, a neće shvatiti da osuđuju ono što vide u zrcalu.
Kada govorim o rezultatima izbora u Srbiji, govorim isključivo o kozmičkoj pravdi pada Vučićevog režima, ne i o onome što će nastati. Filozof Francis Fukuyama je također oprezan jer nas, kaže on, povijest poučava da se najčešće dogodi to da „ljudi slave pad diktatora, ali nemaju strukturu kojom će diktatore zamijeniti”. Aleksandar Vučić nije izgrađivao neovisne institucije, nego je uspostavljao kontrolu. Sada je kontrolu izgubio, a institucija nema. Zbog toga će, na ovaj ili onaj način, on i njegovi suradnici doživjeti neposredan susret s građanima koji slave „pad diktatora”. Informer se s tim građanima već susreo. Države nema bez institucija, institucije su te koje nas ili štite ili izlažu. Hrvatske institucije nije briga kako su umrli Vladimir Matijanić, Frano Borovina, Boško Kostović, Marko Topić, Denis Šarić i Josip Šarić.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
