„Zlatni rez’42- Djeca Kozare”, najnoviji film Lordana Zafranovića, bio je glavni povod da voditelj HRT-ove emisije Nedjeljom u 2 Aleksandar Stanković u goste pozove glumca Leona Lučeva koji u filmu glumi ustašu iz prvog ustaškog ešalona, kako sam kaže. Film je u Hrvatskoj izazvao burne reakcije koje Lučeva nisu iznenadile zato što se bavi vrlo aktualnom temom.
Leon Lučev (Foto: FB)
“Bavi se onim što se dešava kada se čovjek sakrije iza identiteta i kada u ime tog identiteta, bilo nacionalnog, stranačkog, fašističkog, napravi ogromna zlodjela i onda proviri čovjek i više nema nazad”, objasnio je Lučev, koji film nije ni pogledao, a niti je bio na njegovoj premijeri.
Film „Djeca Kozare” traje nevjerojatnih 4 sata i 30 minuta, Lučeva nije zanimalo tko ga je prije pet godina financirao, ali je znao, rekao je u Nu2, da su u tome sudjelovali fond Srbije, fond Republike Srpske i Telekom.
Demantirao je tvrdnju da u Srbiji novac za snimanje filmova dobivaju samo oni koji su bliski Vučiću i SNS-u. To je točno za zadnje dvije godine, otkad su krenuli studentski prosvjedi, rekao je Lučev, i od tada doista u Srbiji novce dobiva samo SNS ekipa. Ali, među kolegama s kojima surađuje, nitko nije dobio novce od Vučićevog režima. Upravo zbog toga što je normalno financiranje filma u Srbiji ukinuto, dodao je, filmaši su bojkotirali FEST jer su rekli: „Halo, ljudi, nemojmo se lagati. Nema novca za film, ne dajete nam financije, a glumimo da postoji neki festival”. Ali, u vrijeme kad je Zafranović počeo snimati „Djecu Kozare” još je sve funkcioniralo normalno, postojao je fond kojega financiraju građani Srbije, slično kao što i HAVC financiraju porezima građani Hrvatske.
Nije išao na premijeru filma u Beograd solidarizirajući se na taj način s filmskom zajednicom Srbije, FEST je u tom trenutku, rekao je, bio „lažnjak” i bojkotirala ga je cijela filmska scena. Unatoč svemu, pa i osudama iz dijela hrvatske javnosti, film bi ponovo snimao jer film je dokument, ističe.
„Mi danas koketiramo s fašizmom i taj dokument je užasno bitan da ga vide mladi ljudi i da vide kamo koketiranje s fašizmom može odvesti. Ja ću otići, Lordan će otići, ali ovaj dokument će ostati kao zapis, oprez i opomena”, kazao je.
Na optužbe da je sudjelovanjem u filmu sudjelovao u „velikosrpskoj propagandi” odgovara:
“Postojali su ljudi koji su od ’91. do ’95. otišli u rat i branili ovu zemlju od velikosrpske ideje. Postoje i ljudi koji do 2026. parazitiraju na toj ideji i u napadima koriste Vučićev spin, a Vučićev spin kaže: ‘Svi su Hrvati ustaše’, pa smo prema tome mi izdajnici. Svi Hrvati nisu ustaše“, poručio je.
Ali, on jest, naravno u filmu Lordana Zafranovića u kojem glumi visokopozicioniranog ustašu koji usvoji dijete s Kozare i onda krene preispitivati svoja uvjerenja. Kroz perspektivu kozaračke djece dobiva cijelu sliku onoga što se događa i o kakvom je zapravo klanju riječ. To ga natjera da se preispita.
Neki su ga svojevremeno pitali kako mu je bilo glumiti srpskog zločinca u „Buick Rivieri”, ali njegov je odgovor da je glumio- čovjeka.
“U svakom liku ispod svega moram pronaći čovjeka, a tek se onda baviti time što taj čovjek radi. Ako to ne nađem, radim ideju, plošan lik koji je površan i nezanimljiv. A kada nađem čovjeka, onda nađem i probleme i zašto netko tako funkcionira“, objasnio je Lučev u HRT-ovoj emisji Nu2, dodajući kako svi ljudi imaju potrebu biti blizu jedni drugima, ali ih različita uvjerenja tjeraju da se potuku, umjesto da se zagrle.
Iz Domovinskog rata, u koji je otišao kao dijete, vratio se s traumama i strahovima. Sve se u njemu raspadalo. Rat iz ljudi u određenim trenucima izvlači ono najgore. Nakon rata se i sam suočavao s posljedicama proživljenih trauma.
“Pet-šest godina nisam se mogao voziti autobusom, imao sam klaustrofobiju i strah od prostora iz kojega ne mogu izaći. Kad bih išao za Šibenik, došao bih do Karlovca i onda bih stopirao, jer iz auta mogu izaći. Kada bih vidio svoje ratne čizme, u nosu sam imao miris leševa. Bila je jedna akcija u kojoj je bilo užasno puno mrtvih i ostao mi je taj miris. Sjećam se da mi je mama nakon toga oprala uniformu jedno deset puta”, ispričao je. I onda je jednog dana odlučio krenuti na psihoterapiju, a ide i danas. Pomogla mu je da se suoči sa stvarima s kojima se ranije nije znao ni mogao nositi.
Srećom, upisao je Akademiju i „počeo se baviti ovim poslom, koji me konstantno suočava s nekim mojim prostorima. Kroz taj prostor, psihodramu i psihoterapiju išao sam prema prostoru izlječenja“, rekao je.
Danas se ne bavi samo glumom. Vodi i radionice glume i poezije, s djecom i odraslima, pa i sa zatvorenicima.
“U šibenskom zatvoru bilo je 14 ogromnih frajera, pomislim si: ‘Bože, što ćemo sada?’ I onda nakon dva i pol sata imam 12 frajera koji plaču i grle se. Ako igdje postoje rane i potreba za komunikacijom, to je zatvor. Već dvije godine to radim i uživam”, zadovoljno je priznao.
Kroz stihove pomaže polaznicima radionica da izraze svoje osjećaje, da uđu u ranjivost koju dijele s drugima i onda se dogodi kontakt, dodir, topla atmosfera koju svi odnesemo kući, objasnio je.
