Poznati ekološki aktivist i informatičar, Vjeran Piršić, osnivač udruge Eko Kvarner, bez dlake na jeziku, kao i uvijek, u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2. Govorio je o problemima sa zbrinjavanjem, pogotovo opasnog otpada, o zapuštenoj i uništenoj poljoprivredi i Hrvatskoj koja je u zadnje vrijeme svedena na razinu jedne kineske mjesne zajednice, Hrvatskoj koja nestaje i pretvara se u geografski pojam, Dvije Piršićeve teze obilježile su ovo gostovanje: prva, koju smo već više puta čuli, da svaka država ima mafiju, a u Hrvatskoj mafija ima svoju državu; i drugu da bi hrvatska nacija mogla nestati nastavi li se voditi ovakva politika prema ključnim hrvatskim resursima. Tračak nade da bi se ovaj narod mogao ipak probuditi Piršić vidi u nedavnom prosvjedu za Gospić, za Liku i Hrvatsku…
Vlastita proizvodnja energije
Već neko vrijeme Piršić na Krku, gdje živi, razvija solarnu energiju, više ne kao alternativnu nego, u njegovom i slučaju dobrog broja sumještana, dominantnu energiju.
Ekologija je njegova preokupacija već desetljećima, a kako je sam kazao u Nu2, o mogućnosti proizvodnje vlastite energije počeo je razmišljati davne 1980. iz sasvim praktičnih razloga, kada je tijekom zimskog boravka na Krku bio suočen s činjenicom da kuću na moru nije lako ugrijati tijekom zimskih mjeseci.
„I smrzavao sam se, kužio sam da ne mogu zgrijati kuću. Bio sam pod dvije dekice 17 dana, slušao Pink Floyd i maštao da živim u kući koja je energetski dobra, da mi ne puše bura kroz kuću i da sam proizvodim svoju energiju”, kazivao je Piršić koji i danas živi u istoj kući ali je ona sada energetski obnovljena i proizvodi više električne energije negoli je troši.
Osnivač je udruge Eko Kvarner i sa skupinom istomišljenika snažno se suprotstavljao projektu Družba Adria. Imali su, ispričao je, tri mogućnosti: odseliti, ignorirati problem ili se pokušati boriti. Njih šestoro odlučilo se za potonju varijantu, pružati otpor projektu iza kojeg su stajali i Bush, i Putin, i Mesić, svi, rekao je. Ali, njihova se borba isplatila i nakon četiri godine uspjeli su zaustaviti projekt.
Piršić se nije zadovoljavao s površnim poznavanjem problema zaštite okoliša pa se intenzivno educirao u inozemstvu, primjerice u Malti i Švedskoj.
„Tamo sam vidio, zapravo, kako treba biti zaštita okoliša i što je u praksi održivi razvoj. Ne lažni koji nama guraju. Kad sam se vratio u Hrvatsku, vidio sam da na mnogim mjestima u Hrvatskoj imamo velike probleme. I prošao sam tisuće kilometara pokušavajući pomoći tim ljudima, da ovo što sam naučio u Njemačkoj, Švedskoj, Malti, Egiptu, Libanonu, da to na neki način prevedemo u praksi. I onda je počeo pakao”, kazao je.
Komentirajući odnos prema zaštiti okoliša u Hrvatskoj upozorio je na paradoks da se kod nas najčešće zacrtani projekti opravdavaju procjenama utjecaja na okoliš, umjesto da se objaktivno sagledavaju moguće posljedice takvih projekata. Ispada da su studije utjecaja na okoliš kod nas smetnja investitorima, jer one nešto koštaju, pa ih mnogi nastoje izbjeći na štetu okoliša i zdravlja ljudi.
Vranjic, Gospić…
„Najbolji primjer je Vranjic. Vranjic je zlo zla. To je dno dna. Ja sam plakao tamo puno puta”, naglasio je, a najviše ga je zaboljelo, dodao je, što nije bilo prave reakcije javnosti iako se radilo o izravnom ugrožavanju zdravlja ljudi.
„Jedan heroj, Grgo Mandić, stane pred kamion da zaustavi kamion koji nije za opasni otpad, a vozi opasni otpad na odlagalište koje nije odlagalište za opasni otpad. I policija njega uhapsi. A još jedna afirmacija: tamo je bilo možda deset građana. Mislim, aktivista je tamo bilo, tipa, pet”, ispričao je, navodeći kako je samo par kilometara dalje, na Poljudu, tisuće Splićana slavilo prelazak Nike Kranjčara iz Dinama u Hajduk, to je ludilo, a sad ćeš ti azbest, bitno je da je Niko Kranjčar došao u Hajduk”, ironizirao je Piršić, optužujući, uz ostale, i medije za to jer već godinama forsiraju manje važne teme.
Nije bilo moguće preskočiti ni otpad u Gospiću za koji je već javno izložio svoje rješenje do kojeg je došao nakon razgovora sa švedskim stručnjacima koji imaju iskustva u sanaciji industrijskih zagađenja.
Gospićki otpad bi trebalo smjestiti u odgovarajuće vreće, privremeno izmjestiti u napuštenu vojnu infrastrukturu u Udbini, ukloniti ga iz Gospića, potom razvrstati i odabrati model njegovog dugoročnog zbrinjavanja, objasnio je Pišić. Jer, to je otrov, i zamislite, dodao je, da u ruci imamo otrov, ispod kože. Tih 35.000 tna , to je otrov u ovoj zemlji, i to truje, bio je posve eksplicitan. Druga je mogućnost, iznio je, skladištenje otpada u zaštićenom dijelu tunelskog kompleksa Željave, uz redovite kontrole. Najvažnije je otrov maknuti ispod zemlje, to bi se moglo obaviti u tri mjeseca i onda bi u vrećama imali 20.000 umjesto 35.000 tona otpada koji je izoliran i relativno stabilan, i koji bi potom išao u preradu. U svakom slučaju ovo je rješenje, smatra, puno jeftinije i brže od sumnjivih, preskupih sanacija, ili odvoza otpada na udaljene lokacije koji također skupo košta. Poanta je, kazao je Piršić u Nu2, na aerodromu, u objektu 505, a sve se svodi na to da ono što ostane, uz 50-ak milijuna eura troška, spržimo u spalionici.
Ljudski nemar Hrvatsku prekupo stoji, a novac koji se daje za sanacije, mogao bi se usmjeriti na rješavanje drugih problema, primjerice na kanalizaicju na području Plitvica koja, navodno, košta 50 milijuna eura.
Spalionice nisu džoker koji će sve riješiti
Spomenuo je i kako se termička obrada otpada kod nas predstavlja kao sasvim jednostavna stvar, ali sve ovisi o sustavu gospodarenja otpadom, tehnologiji i nadzoru nad radom postrojenja. Da je u Hrvatskoj i najmodernija tehnologija, ne bi imao povjerenja jer ne treba zaboraviti na „ljudski faktor”, to smo mi, balkanci koji svaku i najsofisticiraniju tehnologiju mogu zloupotrijebiti i krivo koristiti.
Za boravka u Švedskoj vidio je kako kod njih funkcionira sustav gospodarenja otpadom, kako se otpad razvrstava u visokom postotku, toliko da je pitanje imaju li uopće dovoljno materijala za spaljivanje. Gdje god je sustav gospodarenja otpadom pravilno postavljen i dosljendo se provodi, spalionice nemaju što spaljivati. Kod nas je, međutim, razvrstavanje na simboličnoj razini.
Osim toga, treba imati na umu da i nakon spalionica ostaje nusprodukt, a to je troska, pepeo, materijali koje također treba zbrinuti i okoliš od njega zaštititi.Nije spalionica džoker kojim bismo sve riješili, poručio je.
Tu su i financijski interesi koji mogu pratiti forsiranu izgradnju spalionica koje su vrlo skupe, a pitanje je koliko su dobre za Hrvatsku koja je puna divljih odlagališta, u kojoj ne funkcionira ni sustav gospodarenja otpadom ni sustav zaštite okoliša koji se nerijetko bagatelizira, a tu je i ono, možda, najvažnije – svijest građana o odgovornom postupanju s otpadom. Jer, mi smo teški barbari, veli Piršić, koji ne razumiju elementarne stvari, zato nam se sustav zaštite okoliša i raspao.
Rješenje je prije svega u edukaciji i to mladih, novih generacija koji moraju shvatiti i razumjeti elementarne stvari, da se s ovakvim odnosom uništava sama supstanca u kojoj trebamo živjeti.
„Ovaj planet je još uvijek naše jedino stanište. Usprkos Elonu Musku, nećemo skoro naseliti ni Mjesec ni Mars. I ako budemo ovako nastavili, izgubit ćemo resurse gdje ćemo živjeti: svoje stanište kao vrsta”, ustvrdio je.
Uz educiranje, ljudi bi shvatili i koliko je važno razvrstavanje i negomilanje elektroničkog otpada, ne treba svaku novu ediciju kupovati, i koliko se time smanjuje količina otpada koji država mora zbrinuti.
„Ako napravimo zaista razvrstavanje otpada i ako naučimo zaista djecu da se mora čuvati okoliš, onda ovakvih ‘svinjarija’ kroz neko vrijeme neće biti. I nema druge”, uvjeren je.
Govorio je i o bacanju hrane, o organskim ostacima koji se nekontrolirano razgrađuju na odlagalištima gdje se stvara metan, staklenički plin koji utječe na klimatske promjene. Bacanje hrane je okolišni, financijski i etički problem, kazao je.
Hrvatska nestaje, pretvara se u geografski pojam
Dotakao se i mega pilićarskih farmi i postavio pitanje kome takvi projekti u Hrvatskoj trebaju, što ostavljamo budućim generacijama, kakav okoliš i kakvu vlastitu poljoprivrednu proizvodnju.
Sve u svemu, ispada da je Hrvatska mala zemlja za veliki otpad- zaključuje i domeće: Očigledno je. Svaka država ima mafiju. U Hrvatskoj mafija ima državu. Bilo što mega. Ključno pitanje je: kome to treba? Tko ima korist od toga? Za koga je ova Hrvatska stvorena? Je li za obične male ljude s nekim malim OPG-ovima ili za neke velike igrače s mega projektima koji će je zbrisati? Pa Hrvatska nestaje. Hrvatska se pretvara u geografski pojam. Naša poljoprivreda je uništena, iako su milijarde ulupane u nju.
Sad će uništiti i s drugom privatizacijskom pljačkom i Dalmaciju i Jadran, s otimanjem prostora, s mega resortima. I mi ćemo nestati kao narod. Demografski smo ovako i onako slomljeni”, izjavio je.
No, situacija možda ipak nije beznadna. Kao i kroz povijest, možda bi se i danas mogla probuditi svijest o važnosti zajedničkog djelovanja i odgovornosti prema budućim generacijama. Građani se u Hrvatskoj bude svakih sto godina, a možda je onaj nedavni prosvjed za Gospić, za Liku i Hrvatsku, bio naše novo buđenje.
„Možda je došlo vrijeme da se ipak probudimo i shvatimo da nije poanta u nogometu, turskim sapunicama, Big Brotheru, nego da naši unuci imaju ovo ( podiže čašu vode)”, rekao je Vjeran Piršić na kraju HRT-ove emisije Nu2.
