Miroslav Šeparović, bivši predsjednik Ustavnog suda, odlučio je „sad kad nije više na funkciji” reagirati na prozivke predsjednika Zorana Milanovića, koji je, što nije nevažno, i dalje na funkciji, na način da se s njime „malo sprda jer drugo i ne zaslužuje”. Zorana Milanovića ne doživljavam kao rješenje naših društvenih i političkih problema, mnoga toga je on, osobito kada je obnašao dužnost predsjednika vlade, slikovito rečeno, zakuhao i sada ga je, kako to obično biva, snašla karma. Njega vidim, a to sam u raznim situacijama govorio, kao instrument političke promjene. No, i u tome sam skeptičan jer sam svjestan toga da on sebe tako ne vidi.
Milanović je instrument promjene
Politička promjena, a ona se sastoji isključivo u detroniziranju Andreja Plenkovića, iskazana je u rezultatima prošlih izbora za predsjednika države – tu je Milanović dobio gotovo plebiscitarnu podršku. I što je učinio nakon tih izbora? Povukao se, a mogao je, snažno i diskretno, ojačati protuhadezeovske opcije na lokalnim izborima. To bi bio početak kraja Andreja Plenkovića i njegove stranke. Zoran Milanović je tu šansu propustio, a bez njega nije moguće pobijediti HDZ. Nevolja je što se njemu ne smije prepustiti glavna uloga u tzv. „danu nakon” pobjede, a ako mu se prepusti, taj dan se pretvara u prvi dan osnaživanja HDZ-a i njegovog povratka na vlast.
Milanović je instrument pobjede koji, ako mu se prepusti uloga koju nije u stanju odigrati do kraja, uništava svrhovitost pobjede. To, dakako, ne vide oni koji u susretu s Milanovićem razviju obnevidjelost – jedni obnevide tako da ne vide njegove mane, razvijajući prema njemu religiozni odnos posluha, divljenja, predanja i spremnosti da ga slijede u svakoj situaciji, dok drugi obnevide uslijed nesavladive averzije prema samoj pomisli na njega. Ovi drugi ne vide da, u okolnostima koje nas okružuju, bez njega nije moguće HDZ poslati u oporbu. Obnevidjelost dolazi do izražaja i u aktualnoj raspravi o tome što vrhovni zapovjednik može i smije učiniti po Ustavu, te što Zoran Milanović kao vrhovni zapovjednik obnevidjelih, ne smije učiniti.
Razumijem one koji se pozivaju na zakon kako bi zakonom derogirali Ustav. Milanović im, zbog kojekakvih, uglavnom u njihovom emocionalnom svijetu prerano zaustavljenih kategorija, ide toliko na živce da odbijaju vidjeti Ustav. Oni će uvijek biti na onoj strani na kojoj se Milanović ne nalazi. Drugi će, naprotiv, zanemariti eksplozivne elemente njegove naravi i fluidnog sustava – istovremeno će se, da navedem samo jedan slučaj, boriti protiv susreta Hrvatske s Vučićem u Parizu, ali će, bez oklijevanja, prijateljevati s Miloradom Dodikom. Što mislim o tome da Branimiru Glavašu nije oduzeo generalski čin, ali je neka priznanja, ne bih ovom prilikom. Istaknut ću samo da je osuđenog ratnog zločinca sveo na generala bez dodatne opreme, uvjeravajući javnost da je principijelno postupio. Nije, dakako da nije. Sve dok se ratnim zločincima, a tu Glavaš nije izolirani slučaj, ne oduzme i vojni čin, ništa se bitno, osim jeftine manipulacije za obnevidjele, ne događa.
Šeparovićeva “sprdnja”
Koliko smo uronjeni u mrak svojevoljne sljepoće pokazuje i ovaj nesretnik s početka kolumne koji „više nije na funkciji”. Budući da je bio predsjednik Ustavnog suda, a Ustavni sud vodi računa o poštivanju Ustava, živo me zanima kakav je Šeparovićev odnos prema Ustavu bio kada je bio na dužnosti predsjednika Ustavnog suda, te kakav je sada kada je na „funkciji” građana. Nadalje, živo bih želio znati kada se poštivanje Ustava transformira u „sprdanje”. Meni se čini, ali nisam stručnjak za Ustav premda ponešto znam o graničnim situacijama očaja egzistiranja odnosno o obnevidjelosti, da ne postoji neka bitna razlika odnosa prema Ustavu između predsjednika Ustavnog suda i građanina, ali, kako rekoh, nisam stručnjak za Ustav, pogotovo ne za onaj dio koji bivšeg predsjednika Ustavnog suda legitimira da se „sprda” s predsjednikom države.
Ako se neki građanin prema predsjedniku države, a on jest ustavna kategorija, odnosi s namjerom da se „sprda”, onda će se taj građanin, kada se nađe na „funkciji” predsjednika Ustavnog suda „sprdati” i s ostalim ustavnim kategorijama. Vrijedi i obratno – tko se kao predsjednik Ustavnog suda „sprdao” s Ustavom, činit će to i kada bude građanin „bez funkcije” Ja, priznajem, Miroslavu Šeparoviću vjerujem – on Ustavu, baš kao što je i rekao, prilazi s namjerom da se „sprda”. Vidjeli smo to (pre)više puta. Naši obnevidjeli ustavni suci i ustavnopravni stručnjaci „sprdnju” doživljavaju kao ustavnu kategoriju, stoga ne propuštaju priliku da, poput Šeparovića, demonstriraju aktivnost koja počinje kao „mala sprdanja”, a završi kao pravno neuređena država. To je, zapravo, jedno te isto: pravno neuređena država je „sprdnja od države”.
Državu ne mogu i neće urediti stranački poslušnici u Ustavnom sudu, bili na nekoj dužnosti ili ne, to neće učiniti ni obnevidjele skupine, državu ne mogu popraviti oni koji su je upropastili, država neće krenuti putem ozdravljenja ni ako instrument proglasimo svrhom. Za sadašnje stanje u državi odgovoran je HDZ, Zoran Milanović je suodgovoran jer propušta prilike. On je zato instrument promjene, a ne svrha i cilj promjene. A za što je odgovoran Miroslav Šeparović? Za”sprdnju”, on je odgovoran zato što se „sprdao” i zato što se „sprda”, a „sprdati” se nikada nije smio. „Funkcija” mu to nije dozvoljavala, ona predsjednika Ustavnog suda, ali ni ona građanina. No postoji jedna „funkcija” koja sve objašnjava, a to je „funkcija” kuma. Ta „funkcija” je izvor „sprdnje”, od nje je sve krenulo.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
