Europski je Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima kojeg hrvatska vlast obilježava primarno fokusirana na žrtve komunizma, dok primjerice, istodobno žrtve zločinačkog ustaškog režima uglavnom relativizira ili prešućuje. Ovaj dan u aktualnoj HDZ-ovoj nomenklaturi shvaća se kao povod i prilika da se komunizam i njegove žrtve izjednači s najzloglasnijim režimima 20. stoljeća, nacizmom i fašizmom, odnosno njihovom hrvatskom inačicom ustaškom NDH. I dok u Hrvatskoj desnica, pa i neki dužnosnici, antifašizam i partizansku borbu protiv nacifašizma i slobodu obezvrijeđuju, ignoriraju ili čak negiraju njezin doprinos u Drugom svjetskom ratu na strani pobjedničke koalicije, tvrdeći da je 1945. Hrvatska okupirana a ne oslobođena, dotle već više od tri desetljeća sustavno žrtve Križnog puta i Bleiburga generalno tretiraju kao nevine žrtve komunističkog zločina poraća. Demokratska Europa ovaj Dan svakako nije s takvim motivima proglasila…
Danas je predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković bio na Golom otoku odakle je poručio kako on predstavlja jedan od simbola zla počinjenog za vrijeme Jugoslavije. Zašto nije otišao u Jasenovac pokloniti se žrtvama ustaških koncentracijskih logora smrti, čiji se zločini pokušavaju godinama, pod paskom ove iste vladajuće strukture, falsificiranjem povijesti reinterpretirati kao radni logori?
Jandroković je u nedjelju eto, baš na Golom otoku govorio o sjećanju na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima- nacizma, fašizma i komunizma, napominjući da su to zla koja su obilježila Europu u 20 stoljeću, i od kojih su stradali milijuni ljudi. Za Jandrokovića nema razlike između nacizma i fašizma, odnosno komunizma iako je upravo Komunistička partija Hrvatske bila organizator i predvodnik narodnooslobodilačke borbe i partizanskog pokreta u Drugom svjetskom ratu čiji doprinos pobjedi nad nacifašizmom cijeli demokratski svijet priznaje.
Bio je, doduše, ove nedjelje šef Sabora i na Spomen-groblju u Kamporu na Rabu da bi odao počast ( ? ) žrtvama fašističkog logora Kampor, odnosno žrtvama fašističke Italije, a procjenjuje se da je u logoru Kampor bilo oko 15.000 ljudi, uglavnom Hrvata, Slovenaca i Židova, a stradalo ih je, prema procjenama, između 1500- 4000. S Kampora je poručio da svaka nevina žrtva jednako vrijedi, a svaki zločin zaslužuje osudu. No, ova vlast neke žrtve uzvisuje, a neke kontinuirano ponižava…
Hrvatska i hrvatski narod, kazao je na Golom otoku šef Hrvatskog sabora, prošli su kroz sva tri totalitarizma, kroz zločin koji se događao tijekom 20. stoljeća te su mnogi Hrvati osjetili što znači izgubiti svoje dostojanstvo ili člana obitelji zbog toga što je bio drugačiji, druge vjere, rase, nacije ili političkog uvjerenja.
„Goli otok je jedno od mjesta koje simbolizira zločine komunističke Jugoslavije, ovdje su deseci tisuća ljudi bili proganjani, mnogi ubijeni, a režim se posebno svirepo odnosio prema onima koji su bili njegovi protivnici,” izjavio je Jandroković, nastavljajući u istom tonu kako danas neki ljudi kada govore o Jugoslaviji pokušavaju relativizirati zlo koje se događalo za vrijeme te države.
„Na jedan romantizirani način pokušavaju prikazati Jugoslaviju, međutim, ona je bila diktatura, to je bio totalitarni režim, koji je svoje političke protivnike eliminirao na različite načine, od ubijanja, proganjanja do gubitka posla, nije bilo slobode riječi niti slobode političkog ili gospodarskog djelovanja. Jugoslavija je bila totalitarna država, a Goli otok predstavlja jedan od simbola zla koji su činjeni za vrijeme Jugoslavije,“ rekao je Jandroković, zaboravljajući pritom spomenuti da je NDH i zločinački ustaški režim koji je počivao na rasnim zakonima i koncentracijskim logorima za one drugačije vjere, rase ili nacionalnosti, o kojima govori, najcrnje razdoblje povijesti hrvatskog naroda.
A to se razdoblje u samostalnoj hrvatskoj državi sustavno rehabilitira i revidira, njegovi zločinci pretvaraju u junake, „hrvatske vojnike” i „vitezove” o kojima se pjevaju novokomponirane budnice. U ustaškom pokretu i NDH baš ništa nije bilo pozitivno, u komunističkom ( socijalističkom ) režimu bivše Jugoslavije jest- od ratnog doprinosa i otpora okupatoru do post ratnog sustava zdravstva, školstva, socijalne skrbi… No, sve dobro što je samostalna Hrvatska baštinila iz tog vremena, umjesto da se nadogradi i prilagodi novom vremenu i zahtjevima novih generacija, pregaženo je u naletu revizionističke euforije.
Formalno, vladajuća HDZ nomenklatura stavlja znak jednakosti između svih totalitarizama, a stvarno, u praksi, komunizam se tretira kao najveće zlo, Tito kao najveći zločinac u poviejsti hrvatskog naroda. Uvreda, za povijesnu znanost i zdravu pamet generalno, je Tita i Antu Pavelića, nekmoli Hitlera i Musolinija, stavljati u istu rečenicu kao što se to, kao nigdje drugdje u svijetu, radi u Hrvatskoj. Državi koja ne poštuje ni svoju povijest ni zasluge svojih povijesnih ličnosti, koja je bez kompleksa i srama zločince trendovski promovirala u nacionalne heroje i sve žrtve komunizma en gro proglasila nevinim žrtvama. A znamo da je to daleko od istine…
„Sjećamo se žrtava svih totalitarnih režima, ne želimo dijeliti žrtve, nego svima koji su stradali iskazati svoje poštovanje,“ rekao je Jandroković, ocjenjujući kako je to važno zbog sjećanja i zbog budućih generacija, mladih ljudi koji danas žive u slobodi i demokraciji, gdje se poštuje dostojanstvo svakog čovjeka, za razliku od tih sustava koji su gazili po ljudskim pravima, nisu poštovali dostojanstvo ljudi i ubijali su političke protivnike.
„Jako je važno da mladi ljudi znaju da se to događalo u Hrvatskoj u 20. stoljeću,“ rekao je i dodao kako danas živimo u slobodi, demokraciji i miru, ali da to nije došlo samo od sebe, da su za to mnogi dali svoje živote te tu žrtvu treba poštovati. Ali, kako će mladi ljudi poštivati one koji su pali za slobodu, mir i demokraciju u kojoj živimo ako se negiraju i prešućuju žrtve onih koji su u punoj mladosti za slobodu ovog naroda pali u Drugom svjetskom ratu, a slavi i poštuje samo žrtve iz Domovinskog rata? Štoviše, i ustaške zločince proglašava herojima, kliče ustaški pozdrav Za dom spremni, nosi ustaška obilježja… Zar se tako mladi uče onome što se događalo u Hrvatskoj u 20. stoljeću?
„Mladim ljudima želim da uče iz povijesti, da se ovakva zla više nikada ne ponove te da osiguramo da Hrvatska bude slobodna, mirna i demokratska i razvija se u zemlju blagostanja,“ jedna je od tipičnih prigodničarskih fraza ( floskula) za kojom je i u ovoj prigodi licemjerno posegnuo predsjednik Hrvatskog sabora, jedan od onih koji su već više od tri desetljeća glavni pokrovitelji falsificiranja i revidiranja povijesti.
Da svatko ima pravo na pravedno suđenje, na obilježeno zadnje počivalište, to je nesporno. Nitko nije zaslužio biti pogubljen bez suđenja i utvrđene krivnje. I to jest zločin komunističkog poraća. Ali komunizam, za razliku od ustaškog, nacističkog i fašističkog režima nije zločin u ideji, nije bio programirano zlo, što ga, naravno, ne rehabilitira od zločina koji su u tom vremenu počinjeni.
Ako se već obilježava Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, koji hrvatska vlast koristi kao alibi za obračun s komunizmom, za nju najvećim od svih povijesnih zala, onda se valja sjetiti što su nam ostavili u nasljeđe NDH i ustaški režim koji tako ustrajno i sramotno revitaliziramo nakon što smo ga gotovo u cijelosti rehabilitirali.
Jandroković je položio vijenac i upalio svijeću u spomen na žrtve komunističkog režima, pred Spomen-pločom stradalima na Golom otoku te kod Spomen-križa, upalio je svijeću i na Svetom Grguru, ispred Spomen-ploče koju je Vlada RH podigla žrtvama komunizma stradalima u političkom zatvoru- logoru, kako se ističe, te ispred Spomen- ploče Udruge hrvatskih logoraša koncentracijskog logora otoka Grgur 1959.- 1966.
Nije bilo ni vijenca ni svijeće za žrtve ustaškog režima, nije se sjetio Jasenovca i drugih stratišta ustaškog pokolja.
Duga je povijest Golog otoka gdje su još tijekom Prvog svjetskog rata internirani ratni zarobljenici, a nakon Drugog, od 1948. politički zatvorenici koji su tamo upućivani po nalogu tadašnje komunističke vlasti. Na Sv. Grguru bio je ženski odjel tog zatvora. Od 1956. na Goli otok su završavali počinitelji teških kaznenih djela, 1988. je zatvoren, a 1989. potpuno napušten i prepušten propadanju. No, ostala je povijest. Iz nje se, kako vidimo, kod nas ne može ništa naučiti, osim da se ona mijenja kako kojoj vlasti treba, i uvijek piše iznova. Snagom moći koja proizlazi iz vlasti, a ne snagom povijesnih činjenica.
Ruševine nekadašnje kaznionice na Golom otoku
