Hrvatsko društvo je u svojoj 36 godini neovisnosti ozbiljno bolesno, toksično društvo u kojem najbolje uspijeva mržnja, laž i nasilje. Na tomu se vrlo predano radi već 30-ak godina, a plodovi tog pregalaštva sve su vidljiviji ali i sve bizarniji. Braniteljske udruge postale su, sasvim sigurno ne spontano i samoinicijativno, instrument za nacionalističko discipliniranje društva, pa su nakon lanjskog ljeta preimenovani u zabranitelje koji marširaju protiv festivala i kulturnih događanja zato što im svjetonazorski nisu bliski ili samo izvršavaju nalog nadređenih. Agresivno zagovaranje zabrana „nepoćudnih” festivala nije im donijelo željeni uspijeh, pa sad traže nove metode djelovanja. Primjerice, traže da nadležne institucije donesu pravilnik i propišu kojim je srpskim pjevačima (ne)dopušten nastup u Hrvatskoj. Nisu to zabrane zbog drugačijeg mišljenja, tvrde, tražimo samo odgovornost kod odobravanja nastupa, pozornice, novca i prostora u Hrvatskoj, da se osliej ne bi morali ispričavati. Doista bizarno, potpuna antiteza demokracije, nacionalistička filtracija srpskih glazbenika po kriteriju političke podobnosti. Dobro je dok istupaju javno. Znate s kim imate posla. Veći problem je kad, kao u slučaju KaP-a ( Korčula after Partyja ), festivala posvećenog nasljeđu ljevice, antifašizmu, ljudskim pravima i građanskom aktivizmu, zaklonjeni anonimnošću konstruiraju optužnice protiv Festivala na lažima, mržnji i konstrukcijama…
Dragan Markovina
Cilj je, naravno, KaP diskreditirati kao antihrvatski i bez ikakvog uporišta u dokazima, njegovu budućnost zapečatiti. U finalu, uvijek je riječ o zabrani onih koji su od njih drugačiji. Jer, dosljednijih nasljednika jednoumlja od zabranitelja nema…
Ovih dana o pokušaju diskvalificiranja KaP-a, neke vrste korčulanskog FALIŠ-a, kao „antihrvatskog” festivala, komentirao je na Facebooku, povjesničar Dragan Markovina, jedan od ključnih ljudi Festivala. Markovna, uz ostalo, u svojoj objavi piše :
–Laž koja se dovoljno puta ponovi, nakon čega postaje istina je praksa koju su ekstremisti odavno usvojili. A tipičan primjer te prakse se odvija ovih dana u Korčuli. Nakon što je KaP prošle godine došao na zabraniteljsku listu za akciju, kada samo poslije Benkovca i Fališa trebali biti treći, pa se sve završilo presicom koja je tražila zabranu i transparentom jednako glupog, koliko i lažnog teksta, ove godine stvar izgleda kao u Kafkinom procesu.
Prvo je jedan od lokalnih radikalnih desničara napisao neki tekst čudnog toka svijesti o tome da smo sljedbenici velikosrpske agresije na Hrvatsku. Potom su razne udruge digle paniku da je oštećen ustaški natpis na muralu koji već dugo stoji u Korčuli, zatim su to sve povezali s održavanjem KaP-a. I zapravo pokrenuli atmosferu mržnje. Potom je gradonačelnik dao izjavu o oštećivanju murala. Da bi se stvar zaokružila time da su s fotografije pulskog zbora Praksa ispod skala od ulaska u Stari grad, sami izbrisali zastavu koja stoji na vrhu kule i optužili te žene da su to napravile– kronološki je iznio Markovina, konstatirajući da je sve što su napravili i napisali čista laž čiji je glavni produkt stvaranje atmosfere mržnje. Na kraju Markovina zaključuje kako ovaj slučaj pokazuje „što ovo društvo i ovu zemlju čeka u budućnosti. Očita laž i nasilje kao temelj političkog djelovanja”, poručio je u svojoj objavi.
Na sve ono čemu je izložen korčulanski festival, reagirao je Fališ, šibenski Festival alternative i ljevice, koji je veteran u borbi s kojekakvim zabraniteljskim i inim nasrtajima. Izrazili su solidarnost s kolegama i poručili da „Republiku Hrvatsku ne treba braniti od KaP-a, već od onih koji bi je, pod izlikom da je najviše vole, najradije pretvorili u nešto što ona nije – puku ustašku palanku.”
Evo i integralne objave FALIŠ-a na slučaj KaP:
– Posljednjih dana oko Korčula after Partyja (KaP) pokušava se od nekoliko različitih i međusobno nepovezanih događaja sastaviti jedna velika optužnica, a za što drugo nego „antihrvatstvo“. Metoda je, dakle, stara i dosadna, a činjenice su pritom, i dalje, manje važne.
Na Korčuli je nepoznati počinitelj oštetio mural posvećen Jean-Michelu Nicolieru. Prema objavljenim fotografijama i izvještajima, nije uništen njegov portret, nego je uklonjen veći dio natpisa „Za dom spremni“ uz HOS-ovo obilježje. Tko je to napravio, ne zna se, ali u našem, sad već uvriježenom političkom folkloru to je tek tehnički detalj, jer krivac se, po potrebi, može proizvesti i bez dokaza, pa se tako čin nepoznatog počinitelja odmah pokušao prišiti KaP-u i njegovim sudionicima– pišu „fališevci” na Facebooku i dodaju:
– Nicolier, naravno, nije zaslužio da se dira mural podignut njemu u spomen, no nije zaslužio ni ovo drugo, možda dugotrajnije oskvrnuće koje ga trideset pet godina nakon smrti politički preparira i naknadno ugurava u ideologiju kojoj po svjetonazoru nije pripadao, onoj ultranacionalističkoj, odnosno ustaškoj. Štoviše, njegov suborac Igor Široki svjedočio je kako je Nicolier, nakon razgovora s francuskim novinarima, uznemiren uletio među suborce i upitao: „Pa, zar ste vi fašisti?“, a Široki pritom dodaje kako je Nicolier, „kao Francuz, mrzio fašiste“.
To, s druge strane, ne znači da Nicolieru danas trebamo pisati politički program umjesto njega, već isključivo da bismo ga mrtvog trebali prestati neprestano mobilizirati. Jer problem ovdje, to je barem jasno, odavno više nije njegov mural, niti slični murali hrvatskim postrojbama i vojnicima diljem države, već činjenica da se Domovinski rat, već godinama, pokušava prevesti na jezik stranačke vojske HSP-a, odnosno HOS-a,te sve ljude koji su se u HOS-u našli iz različitih, a nipošto nužno ideoloških razloga, poistovjetiti s ustaškim „Za dom spremni“, a zatim taj ustaški pozdrav — čije su podrijetlo i svjesnu vezu HOS-a s ustaškom tradicijom otvoreno priznavali i ljudi iz samog vrha HOS-a — predstaviti kao gotovo prirodni jezik hrvatskog patriotizma– smatraju u FALIŠ-u i nastavljaju:
– Kao da Republiku Hrvatsku nisu branile desetine tisuća ljudi kojima HSP nije bio ni stranka ni svjetonazor, kao da je jedna stranačka postrojba bila jedina hrvatska vojska, kao da je Hrvatska nastala samo zato da bi se nekoliko desetljeća kasnije mogla vratiti tamo odakle je već jednom povijesno jedva živa izašla – iz NDH-a.
Naravno da to nije točno, ali ako dovoljno dugo ponavljaš da je kritika ustaškog pozdrava napad na branitelje, da je kritika HOS-ove ikonografije napad na Domovinski rat, a kritika takve politike napad na Hrvatsku, na kraju dobiješ vrlo jednostavnu političku agendu – svaki protivnik ustašizacije hrvatskog društva postaje protivnik hrvatske države.
Potom je u cijelu priču uredno uguran i Zbor Praksa, pod optužbom da su s fotografije snimljene pred Revelinom uklonili hrvatsku zastavu, i to bez obzira što se na službenoj stranici zbora nalazi fotografija na kojoj je zastava vidljiva. Kruže i tvrdnje kako postoje screenshotovi ranije verzije iste bez zastave, ali čak i da je netko iz Prakse fotografiju uređivao, kakve to točno veze ima s nepoznatim počiniteljem koji je dirao mural, a napose kakve to veze sve skupa ima s KaP-om?– pitaju se u FALIŠ-u i zaključuju:
-Apsolutno nikakve.
Osim, naravno, ako cilj nije utvrditi odgovornost, nego proizvesti neprijatelja. A to je ovdje potpuno vidljivo – najprije pronaći incident, zatim politički podobnog krivca, pa njegovu navodnu krivnju proširiti na festival, goste, organizatore, kulturnu scenu, ljevicu, antifašiste i svakoga tko se dotičnima ne sviđa, sve dok se na kraju ne dobije ono što se od početka i tražilo – atmosfera harange.
A zanimljivije pak postaje kada se takvoj atmosferi priključi i sama vlast, kao što je u ovom slučaju korčulanski gradonačelnik i lokalni HDZ, koji, dakako, imaju svako pravo osuditi oštećenje murala, što nije sporno, ali vlast nema luksuz ponašati se poput kojekakva komentatora na huškačkim objavama pojedinih Facebook stranica i portala. Odgovornost vlasti mnogo je veća upravo zato što raspolaže autoritetom koji ulična hajka nema– ističu i objavu završavaju porukom:
–Scenarij je to koji posljednjih godinu dana prečesto gledamo, gdje ulična hajka više ne mora doći pred instituciju i nešto tražiti, dovoljno je da institucija počne govoriti njezinim jezikom.
Posebno groteskan element u cijeloj toj priči jest pozivanje na branitelje kako bi se branio pozdrav režima koji nema nikakve veze s ustavnim temeljem moderne Republike Hrvatske, jer ljudi koji su 1991. uzeli oružje od velikosrpske agresije branili su granice Republike Hrvatske, a ne one Nezavisne Države Hrvatske, te je krajnje vrijeme da ih se prestane posthumno pretvarati u njezine vojnike.
Zato ovo više nije priča ni o Nicolieru, ni o muralu, ni o jednoj fotografiji, ni o jednom festivalu. Ovo je priča o pokušaju da se Republika Hrvatska toliko dugo gura prema NDH dok se sama razlika između tih dvaju suprotstavljenih političkih entiteta ne počne doživljavati kao provokacija.
I upravo zato je stvar zapravo jednostavna: Republiku Hrvatsku ne treba braniti od KaP-a, već od onih koji bi je, pod izlikom da je najviše vole, najradije pretvorili u nešto što ona nije – puku ustašku palanku.
