Dan antifašističke borbe HDZ-ova nomenklatura niti poštuje niti slavi. Vlada i Sabor sveli su ga na kurtoazne čestitke i izaslanstva koja tek svijeta radi polože vijence na poneki spomenik palim antifašistima. I nije to nikakva novost. Licemjerje je jedna od glavnih karakteristika Plenkovićeve sljedbe koja izvorno ili konvertitski prezire sve što ima veze s partizanima i antifašističkom borbom i, da nije riječ o jednoj od ključnih tekovina europske demokracije, odavno bi antifašizam bio brisan iz službenog političkog vokabulara, nekmoli pamćenja. Ali, što je tim ljutim antititoistima, često bivšim Titovim komunistima, koji su partizanski pokret i hrvatsku antifašističku borbu sveli na Bleiburg i Križni put, alternativa antifašizmu? Fašizam?
Prošlo je 36 godina od uspostave samostalne hrvatske države, a još uvijek se vode žestoke rasprave oko temeljnih vrijednosti društva. Svakako, štetno i poražavajuće za samo društvo. U ovih 36 godina samostalnosti, HDZ je napravio puno zločina prema građanima Hrvatske. Jedan od njih je i reustašizacija i rehabilitacija izdajničkog, profašističkog NDH režima s poglavnikom Antom Pavelićem na čelu, kojemu se danas potpuno iracionalno nove generacije vraćaju, slaveći njegovu izdaju i prodaju hrvatskog teritorija, pljačku hrvatske državne imovine, a istovremeno prešućujući rasne zakone ustaške NDH, koncentracijske logore i zločine koje su činili prema onima druge vjere, nacionalne pripadnosti, drugačijih političkih i drugih opredjeljenja. Naprosto je neshvatljivo da itko zdrava razuma može težiti afirmaciji povijesne uloge kolaboracionističke ustaške tvorevine koja je najveća mrlja u hrvatskoj nacionalnoj povijesti.
Početkom 90-ih, kada je Tuđman stvarajući novu hrvatsku državu, pozvao hrvatsku emigraciju da se vrati u domovinu i dade svoj doprinos uspostavi moderne Hrvatske, pušten je duh iz boce koji se u nju više nije mogao ili htio vratiti. Komunističko razdoblje je proglašeno zločinačkim, a glavni akteri ustaškog režima postaju opjevani hrvatski junaci. Glazbena ikona hrvatske radikalne desnice Marko Perković Thompson tako danas, uz salve oduševljenja, pjeva kako je „loša bila ’45.”, koju ekstremna desnica smatra godinom okupacije, a ne oslobođenja, ili sa Škorom u pjesmi „Reci, brate moj” slavi poglavnika Antu Pavelića stihom ‘al neka ne do Bog, pa nas budu trebali, opet će se gusta magla spustiti”, kojim se aludira na ustašku pjesmu „Spustila se gusta magla iznad Zagreba” („to ne bila gusta magla iznad Zagreba, već to bila hrabra vojska Poglavnikova” ). Kliče se ustaški pozdrav „Za dom spremni”, marširaju, u raznim prigodama, ljudi u crnim odorama s crnim zastavama, pjeva se „Jasenovac i Gradiška stara , to je kuća Maksovih ( Luburić, op.a. ) mesara…” kojom se promiče pokolje u Drugom svjetskom ratu…
Kakve su to vrijednosti koje nasuprot antifašizmu zagovara desnica, koje dvostrukim konotacijama štiti Andrej Plenković? Što je dobro, što je pozitivno u ustaškom režimu da bi ga se danas tako srčano rehabilitiralo i u nacionalnom parlamentu?
Netom nakon Dana antifašističke borbe, godišnjice osnutka Prvog partizanskog odreda, u Saboru se biju stare bitke- fašizam vs antifašizam. Pa što smo to radli minulih 36 godina da smo 2026. na političkoj i povijesnoj abecedi?
Milorad Pupovac u Saboru se založio za obnovu Doma ZAVNOH-a u Topuskom, podsjećajući da je inicijativa za to pokrenuta 2009. kada su se tadašnji predsjendik Sabora Luka Bebić ( HDZ ) i tadašnji predsjednik Saveza antifašističkih boraca Ivan Fumić usuglasili oko obnove toga spomenika nulte kategorije koji je stradao 1991. kao jedan od oko 3000 srušenih spomen-obilježja iz antifašističke, narodno- oslobodilačke borbe.
Odluke ZAVNOH-a su upisane i u hrvatski Ustav kao jedan od temelja moderne hrvatske države, uz Domovinski rat.
„Tamo su doneseni dokumenti koji su omogućili da Republika Hrvatska uđe u federaciju kao država, odredi svoje delegate za zasjedanje AVNOJ-a, da se bori za ustavne promjene kroz niz kasnijih ustavnih promjena, uključujući i odluku o referendumu”, objašnjavao je Pupovac, čudeći se zašto nema spremnosti da se obnovi Dom ZAVNOH-a i „bude spomenik svemu onome što predstavlja najbolju tradiciju antifašističkih vrijednosti.”
Odgovorio mu je DP-ov zastupnik Ivan Kukavica kojemu je u antifašizmu sporan komunistički narativ, što se ne radi distrakcija između komunizma i antifašizma, pa je „u ime pomirbe”, u ime DP-a, zatražio da Domovinski rat bude jedini temelj današnje moderne, samostalne Hrvatske.
Moderna svakako nije, a Domovinski rat nastavlja se na stečevine Drugog svjetskog rata i antifašističke borbe koja je Hrvatskoj donijela državnost, utvrdila njezine granice, koje su u Domovinskom ratu obranjene. Dakle, oko toga, gdje ima pameti i razuma, ne može biti pogađanja i licitiranja. Ali, kod radikala, dobrim dijelom okupljenih u DP-u oko Ivana Penave, nema ni znanja ni razuma, pa Kukavica čak sramotnim smatra uspoređivanje Domovinskog rata i hrvatskih branitelja s Drugim svjetskim ratom i vojskom iz tog rata ( Titovim partizanima ). Kukavicu ne zanima povijesni kontekst, činjenice, povijesni doprinos hrvatskih antifašista i partizanskog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Tu pomoći nema, takvima se ne da objasniti jer njih činjenice ne zanimaju. I tako imamo apsurdnu situaciju da Europa valorizira i cijeni hrvatski antifašizam i borbu protiv nacifašizma u Drugom svjetskom ratu, dok se kod kuće osporava, negira i zatire, s potporom hrvatskog premijera koji je najzaslužniji za ( legalnu ) ustašizaciju društva patvorinom zvanom dvostruke konotacije.
Ante Deur, u ime HDZ-ovog kluba zastupnika obrušio se na Možemo! i njihov prijedlog da se povećaju mirovine hrvatskim braniteljima koji su se nakon rata vratili na svoj posao i iz rada otišli u mirovinu, obračunatu po formuli za opću populaciju. Ali, ne ide to tako, branitelji su HDZ-ovo „vlasništvo” i što se tu ima miješati Možemo!, kojemu je, veli Deur, donedavno do branitelja bilo koliko i do lanjskog snijega. Čak i kad je to na štetu branitelja, HDZ odbija prijedlog povećanja njihovih mirovina samo zato što dolazi od Možemo! Potpuno iracionalno, blesavo, štetno! Možemo! je za HDZ sekta, a jedan od njihovih čelnika Tomislav Tomašević, kaže mudri Deur, „debelo je zapeo u 1945. pa zabranjuje hrvatske budnice iz 1992. godine, nepoćudne pjevače u gradskim prostorima i sve one koji se ne uklapaju u njihov totalitarni sklop poput zastava Hoda za život.”
Ne zabranjuje Tomašević Thompsona, kako mu to imputira Deur, ali zabranjuje klicanje ustaškog pozdrava Za dom spremni! u javnom prostoru, kojega se, međutim, Thompson ne želi i neće odreći na svojim koncertima. Naprotiv, to je forte njegovih nastupa.
Deur ide i dalje od toga i veli kako se „baš takvi pokušavaju prodati kao demokrati, a imaju dvostruka mjerila i što je dozvoljeno njima, nije svima nama. Veličaju komunistički totalitarni režim i iskorištavaju hrvatski antifašizam kako bi veličali zločinački komunizam. Tomašević pali Trnjanske kresove, ali nije mu palo na pamet doći na neko od zagrebačkih stratišta i pokloniti se mučki ubijenim žrtvama od ruke onih kojima se Tomašević tako divi”, izgovorio je u Saboru na zadovoljstvo desnice, izjednačavajući žrtve nacifašizma, izginule u borbi s neprijateljem braneći svoju zemlju, s onima koji su izdali svoj narod i svoju zemlju, ali su zaslužili da im se sudi, ne i da im se odaju počasti.
