Hrvatska je suočena s još jednom tragedijom za koju je najodgovorniji čovjek gotovo za sve, pa i sprječavanje da se tragedije dogode, izrijekom rekao da se ubojstvo maturanta iz Drniša „moglo anticipirati”, a samim time i izbjeći. Slažem se, ova smrt se nije smjela dogoditi, a budući da se dogodila, netko je za nju, između ostalog, i politički odgovoran. Pravosudni sustav u Republici Hrvatskoj je sramotan, njega spašavaju pojedinci unutar sustava koji odgovorno i predano, u nemogućim uvjetima, rade posao koji trebaju raditi, a njihov posao je da skrbe o pravdi. Pravednost je, još od antičkih vremena, prepoznata kao temeljna vrlina društvenog i političkog života bez koje nema stabilnog poretka. Znamo mi to, ali nas to znanje ne obavezuje. Zato Plenković i njegovi trbuhozborci u slučaju ubojstva drniškog maturanta govore o odgovornosti unutar sustava, traže žrtvenog jarca, ali ne govore o odgovornosti onih koji su taj sustav ustrojili. Naš problem je problem pravosuđa, a za pravosuđe je odgovorna politika. Vlada, premijer i ministri su, da se poslužim riječima Andreja Plenkovića, „mogli anticipirati ovo ubojstvo”.
Politike “anticipiranja ubojstava”
Europska komisija nas upozorava da nam pravosuđe ne počiva na pravednosti nego se vodi načelom pogodovanja političkim elitama. To su one iste elite koje su zadužene za pravosuđe. Tko očekuje da one, bez pritiska i prisile, promijene stanje i reformiraju sustav, ne živi u realnom svijetu, a realni svijet u Hrvatskoj je tragičan. Neke tragedije nas više pogode, ali ni one ne traju dugo – za nekoliko dana sve će biti zaboravljeno. Najprije se trebamo potruditi da građani ne zaborave, da ih tragedija emocionalno potrese, da osjete krivnju i da donesu odluku da više neće podržavati politike „anticipiranja ubojstava”. Sustav u kojem živimo nastao je po mjeri prosječnog građanina Republike Hrvatske i sve što vidimo u savršenom je suglasju sa željama i htijenjem tog prosječnog građanina, kada se usavrši prosječni građanin Hrvatske, usavršit će se i pravosuđe.
Platon je naglašavao potrebu da građani budu odgajani u duhu pravednosti. Odgoj osobu dovodi do stanja zrelosti i razvoja svijesti kako je potrebno, u djelovanju, voditi računa o općem dobru. Tko to u Hrvatskoj vodi računa o općem dobru? Tko uopće zna definirati opće dobro? Čak i ako ostavimo izvan interesa Platonovo upozorenje kako društveno utjecajne osobe imaju tendenciju stvaranja i održavanja privida, umjesto da se bore za istinsku stvarnost, ne bismo se smjeli oglušiti, kada se već dičimo time da, kao narod, pripadamo kršćanstvu, o kršćanski zahtjev da se zauzimamo za najslabije i najranjivije. Dužni smo, zbog pravednosti, birati i razvijati politike zaštite slabih i ranjivih. Istina o našoj državi trenutno se nalazi u Drnišu kojem je ubijen maturant, naša istina je na zagrebačkoj Pešćenici u kojoj je prije nekoliko dana pregažena djevojka. Ove dvije smrti su naša realnost. Privid se nalazi u Banskim dvorima. Ako pravdu tražite od Banskih dvora, dobit ćete privid pravde i neke nove smrti – neki mladić će biti ubijen u nekom drugom mjestu, neka djevojka će biti pregažena u nekom drugom kvartu.
Politička odgovornost
Nakon ubojstva drniškog maturanta, ministar unutarnjih poslova je, prema dogovorenom perfidnom scenariju, prozvao pravosuđe, a ministar pravosuđa je prozvao zaposlenike u sustavu kojeg vodi, zgražajući se kako je „ovo skandalozno” i kako, snagom njegove glumljene odlučnosti bez trunke odgovornosti, jamči da se radi „o zadnjem slučaju kojeg misli tolerirati”. Vrli ministar je, dakle, upravo sada odlučio da više neće ići kao što je, uz njegov pristanak, išlo do sada. Mogao je i prije donijeti odluku, ali nije bio motiviran, sustav mu je odgovarao, zato je svima unutar sustava drastično povećao plaće. Na djelu je perfidni igrokaz izbjegavanja političke odgovornosti, a ovdje se radi upravo o tome – radi se o političkoj odgovornosti i bez političke odgovornosti neće se dogoditi promjena. Znaju to ministri, zna to premijer, baš kao što to znaju i trbuhozborci zagovaranja „anticipacije ubijanja”, koji se iz petnih žila trude objasniti kako u ubojstvu maturanta nema političke odgovornosti. Ima, dakako da ima. Ova smrt traži političku odgovornost, a ako do nje ne dođe, možete se samo bešćutno nadati da ćete i dalje „anticipacije ovakvih smrti” primati kao informaciju, a ne kao bolno iskustvo oplakivanja najmilijih.
Vlada je kolektivno tijelo, ministri Božinović i Habijan povezaniji su od sijamskih blizanaca. Svaka rečenica koju su izgovorili dobro je promišljena i u funkciji je zaštite kolektivnog tijela kojem pripadaju. Ti isti ministri nisu riječ progovorili zbog odugovlačenja sudskog procesa protiv njihovog stranačkog kolege, nekadašnjeg ministra Banožića. Da su tada shvatili da je sustav „skandalozan” i da je to „zadnji slučaj kojeg misle tolerirati”, možda se moglo, kako to kaže premijer Plenković, anticipacijom izbjeći smrt ubojstvom u Drnišu i smrt gaženjem u Zagrebu. Možda i jest, ali je nedvojbeno da svim ministrima, baš kao i premijeru, odgovara upravo ovakav sustav. Njima treba sustav koji štiti njih, a samo ovakav sustav ih može štiti. Zato će on ostati nepromijenjen i zato nitko neće snositi političku odgovornost.
Sjetite se samo u kojim i kakvim okolnostima je Banožić dao policijski iskaz. U ispražnjenim policijskim prostorijama mu je organizirana, uistinu ne pretjerujem, prvorazredna audijencija. Vodilo se računa o svakom detalju. Vidite, taj i takav sustav je skandalozan i njega se nije smjelo tolerirati, a jest – toleriralo ga se, tolerira ga se i, ako se ne dogodi nešto izvanredno, i dalje će ga se tolerirati. Zbog takvog sustava će nezaštićeni građani i dalje gubiti glave – nekad u Drnišu, nekad u Zagrebu. Nekad će stradati tuđe dijete, nekad će stradati naše dijete. Politički odgovorne ubojice biramo mi, zato smo mi i najodgovorniji. U konačnici, politička odgovornost je na nama, mi smo ti koji biramo, branimo i podržavamo politike, a neke politike nije briga za smrti koje će nas pogoditi. Te politike su politike koje su stvorile ovakav pravosudni sustav.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
