Takozvani Lex AP je prazna puška, cilj mu je zastrašivanje, a izmjene Kaznenog zakona u vezi sa curenjem informacija zapravo su korak unazad, izjavio je , između ostalog, sudac Vrhovnog suda Damir Kos gostujući u Točki na tjedan ( TNT ) N1 televizije. Kos smatra da je premijer Plenković najavio izmjene Kaznenog zakona, u smislu procesuiranja curenja informacija, tek onda kad su u javnost procurile poruke razmjenjivane između Josipe Rimac i Gabrijele Žalac u kojima se navode njegovi inicijali- AP.
–Kad se govori o curenju informacija, to nije od pamtivijeka prisutno na ovim prostorima. Sudovi su bili dosta kruti. Osobno, mislim da javnost mora znati što se događa u sudskim postupcima i da sud mora biti transparentan kako bi se dobio pravi odraz onoga što se događa na sudu. U jednom trenutku, u medijima su se počele pojavljivati informacije koje su bile, u pravilu, na štetu okrivljenika. Dakle, isključeno je da bi branitelji bili oni koji bi servisirali medije, isključeni su i sudovi. Ostale su one druge stranke u postupku, državni odvjetnici ili policija. Svi ćete se sjetiti javnih uhićenja. Otkud novinarima informacije da će doći do uhićenja pa se pred kućom osumnjičenika stvore novinari? To je apsolutno štetno. Kad bi danas razgovarali s ijednim sucem, mislim da nitko ne bi bio zagovornik toga da ono bude u medijima jer svi žele da suđenje bude prepušteno njima. Međutim, kad se pojavio problem curenja informacija, moglo se lako detektirati otkuda cure- smatra Kos. Ali, kaže, što su poduzele institucije iz kojih se sumnjalo da informacije cure?Apsolutno ništa!Što je poduzela država da zadrži presumpciju nevinosti tih okrivljenika? Apsolutno ništa.
– Bio je optužen jedan policajac koji je objavio fotografije iz jedne pretrage jer je bio fasciniran činjenicom što je pronašao- podsjetio je Kos. – To je djelo završilo oslobađajućom presudom, i u prvom i drugom stupnju, da bi ga se do kraja označilo kao “persona non grata”, stavljeno mu je jedno kazneno djelo na teret, jedna penkala koja može služiti kao pištolj. On je policajac, ima arsenal oružja na raspolaganju. Sud ga je oslobodio i za to. Dolazimo do zadnjeg primjera, kad se država postavila na zadnje noge i rekla da to treba spriječiti. U kojem trenutku? Kad su se pojavile prepiske i telefonski razgovori dvije okrivljenice, koje su bile visoke državne dužnosnice i spomenule da će se obratiti osobi inicijala AP, što koincidira s inicijalima premijera. Na prvu je on rekao da se ništa ne može, ali onda je uslijedila žestoka reakcija te se pozvalo na zaštitu onoga koji se spominje, ne i okrivljenika. Kad se govori o visokim državnim dužnosnicima ili dužnosnicima lokalne vlasti, notorno imaju smanjen prag zaštite svoje osobnosti- ocijenio je Kos.
-Ovdje se ne radi o tome- kaže Kos- ima li tko ljubavnicu i koje je spolne orijentacije, to je druga vrsta privatnosti. Ovdje se radi o prezentaciji postupanja visokih državnih dužnosnika i javnost o tome mora znati. Da se kroz transkripte spominjalo suce koji primaju mito, javnost o tome ima pravo znati. Još bi bilo čudnije da država ništa ne poduzme. Kad gledamo konkretnu normu i kako je napisana, premijer je dobro rekao, u tome ne pišu novinari. Spominje se sve osobe koje su uključene u postupak, ali nema novinara, što je točno. No, to može proći kod onih koji nemaju pravnu naobrazbu. Tko ima, zna da počinitelj može biti počinitelj ili sudionik, a sudionik može biti poticatelj i pomagač. To je načelna mogućnost počinjenja kaznenog djela– ističe.
Branitelji ne mogu sami do informiranja javnosti, naglašava Kos, to mogu samo preko novinara. Teško je na ovaj način zaobići novinare. Pazite, i inače je bilo u praksi i životu Republike Hrvatske, kad je javnost saznavala za određena devijantna ponašanja ne aktivnošću samog pojedinca koji je to otkrio. Ankica Lepej je bila bankovni službenik i nije ona ta koja je izašla van i s Trga bana Jelačića objavila informacije, dala ih je medijima. Postojao je dovoljan senzibilitet da se to okarakterizira kao javni interes. U ovom trenutku, apsolutno bi trebalo postavljati pitanje javnog interesa. Zakonodavac, tamo gdje je to htio, kod odavanja poslovne tajne i nekih djela, izrijekom je uključio dio “… ako je djelo učinjeno u javnom interese, nema kaznene odgovornosti”, no ovdje to nije napravio- napominje sudac VS-a koji ne krije da se pribojava kako ova norma krije nešto drugo, ali to je, tvrdi, prazna puška.
Notorna je istina, dodaje, da svako servisiranje novinara određenim informacijama, ima određeni cilj. Ako nudim informacije koje ne dajem drugima i faza postupka je nejavna, imam svoj cilj. U pravilu, taj cilj je bio da se stigmatizira okrivljenika. Svega je jedan slučaj koji je bio u interesu okrivljenika. Da li su nakon toga suci oni koji samo lupaju presude? Ne. Suci donose presude temeljem Ustava, zakona i znanja, ne temeljem onoga što želi javnost. tvrdi Kos.
Podjetio je da je i u Zakonu o kaznenom postupku iz 2008. bila propisana “tajna istraga”. No, u postupku ocjene ustavnosti niza odredaba iz tog zakona, Ustavni sud je je u svojoj odluci rekao da je nedopustivo imati tajne istrage jer se one mogu voditi protiv nekoga tko to ne zna pa nema priliku braniti se. Potom je istraga određena nejavnom. Dugo vremena je u doktrini kaznenog prava i postupanja bila uvriježena distinkcija između tajnosti i nejavnosti. Kad je tijelo koje vodi postupak htjelo da nešto bude tajno, prije je postojala mogućnost, a i danas, proglasiti taj dio tajnim. Nejavnost je nešto što isključuje mogućnost da osobe koje nisu prozvane, prisustvuju provođenju radnje. Dakle, osobe koje dođu do tih podataka, nisu slobodni dilati te podatke, ali dosad nismo imali instrument koji bi takav postupak sankcionirao kao kazneno djelo. Postojao je stegovni postupak unutar institucija iz kojih su curile informacije. Ali, postoji samo jedan takav slučaj, spomenutog policajca- naglasio je Kos.
Na pitanje mogu li se odrediti mjere tajnog nadzora novinara ( prisluškivanje, praćenje…) zbog sumnje na curenje informacija ( članak 307.a ), Kos izrijekom kaže da norma ostaje za osobe koje su u njoj navedene, ne i za novinare, pa je prema tome to mrtva norma. Ali, moguća je prijava novinara za poticanje drugih sudionika na počinjenje kaznenog djela…
Pozivanje premijera Plenkovića na sličnu praksu u većini zemalja članica EU ostaje tek na riječi premjera, jer nema komparativnog pregleda u obrazloženju prijedloga zakona, pa premijeru, veli sudac Vrhovnog suda Damir Kos, možemo vjerovati ili ne vjerovati.
