Ante Gašperov Čače, poduzetnik, vlasnik Vučne službe Čače (Čače dizalice i prijevoz), glazbeni promotor, političar, zbilja je jedinstvena pojava u šibenskom javnom životu. Napunio je 63 godine života, ima više od 41 godinu radnog staža, a uz sve to još treba pribrojiti i zatvorenički staž koji je stekao zbog “političkih razloga”, i tako su ispunjeni svi uvjeti da se umirovi. Čače tome pridodaje da je odnedavno postao i “dida”, ljudi ga zovu “barba”, pa je prema tome pravi trenutak da se povuče iz javnog života, ali i posla kojega preuzima njegov sin. Ali, neće se povući tek tako…
Čače ne bi bio Čače kad bi se njegovo povlačenje odigralo u tišini, pa je odlučio organizirati bučni valentinovski oproštaj od svojih sugrađana, besplatnim koncertom Duška Kuliša u Sportskoj dvorani Baldekin, 14. veljače. Nada se da će se okupiti bar tri tisuće ljudi, jer, poručuje svima, bit će to koncert samo za dušu, pun ljubavi…
Ante Gašperov Čače je sa svojom nezavisnom listom u lokalnu, gradsku politiku ušao prije 15-ak godina, odradio je tri vijećnika mandata u šibenskom Gradskom vijeću, jedan pod gradonačelničkom “komandom” Milana Arnautovića, drugi u mandatu SDP-ovog gradonačelnika Ante Županovića i treći u prvom mandatu HDZ-ovog Željka Burića. Politiku je napustio, kako nam priča, onog trenutka kad je shvatio da je potreban svojim ostarjelim roditeljima, ali i djeci.
-Ja sam svoje ciljeve u životu postiga. Doša sam iz ondašnjeg neciviliziranog Primoštena u grad, u Šibenik, i mora sam se probijati kroz život. Radija sam k’o mehaničar. Ali, od 1979. počinje moj progon, za koji i danas smatram da je bija potpuno neopravdan. Znate kako je to nekad bilo: kad su momci išli u onu bivšu vojsku, JNA, obitelj bi napravila pravu feštu. Tako je bilo i kod mene. Slavilo se i pivalo Marjane, Marjane, a to se onda smatralo nepodobnim, pa me kolega koji je u mojoj kući zajedno s nama fešta, prijavija. Ispriča je materi, koja je bila učiteljica sklona Partiji, šta se sve kod nas pivalo, i tako su počeli moji problemi. Kad je umra Tito– sjeća se k’o da je bilo jučer Čače– bija sam u vojsci i svi smo morali kupiti Titovu značku, a ja je nisam kupija, ne zato šta sam mrzija Tita, nego nisam ima novaca. Kad su me pitali zašto nisan kupija značku, pošteno sam reka da nemam novaca a ne želim nikome biti dužan. Oni su to protumačili k’o da sam reka da nas je Tito doveja u dužničko ropstvo. Na to se još složila i epizoda kad sam doša u kuću Bubrić Jerka i vidim slike na zidu, stanem pred njih i, navodno, kažen:” Lijepe slike, da nije ove stoke Tita”.
Ni dandanas ne bi moga potvrditi da sam ikada to reka, jer ja sebe nisam doživljava k’o hrvatskog paćenika, nego k’o ludu glavu koja me vodila u neprilike. I zbog toga me osudilo. Otiša sam 1986. u zatvor u Slavonsku Požegu di sam radija k’o kućni mastor, radnik u zatvoru, sve što treba, od polja do stola. I sad, godinama kasnije, odlazin u penziju po osnovi političkog zatvorenika, a moj sin preuzima Vučnu službu– potanko nam je ispričao Čače, šaleći se da je znao da će mu jednog dana taj zatvor biti od koristi, mogao je još koju glupost učiniti.
Kompletne dokumente za umirovljenje predat će 1. ožujka i bit će vjerojatno u Šibensko-kninskoj županiji najmlađi politički zatvorenik koji po toj osnovi ide u mirovinu, zapravo zadnji koji se na taj način umirovljuje.
-Kad sam ranijih godina odlazija u Zagreb na skupštine Hrvatskog društva političkih zatvorenika uvik sam mislija, a majke ti mile, ja ću uskoro postati predsjednik društva, jer će svi ostali pomriti. A, evo, san i ja doša do 63-će i vrime mi je otić.
Kad je osmadesetih završio u Požegi zarekao se, kaže, da će se jednog dana, kad bilo da bilo, s Titom sastati makar na grobu. I u vrijeme NATO bombardiranja Srbije, Čače se zatekne u Beogradu poslom i uz puno muke, jer nikome više ni Tito ni Kuća cvijeća nisu bili zanimljivi pa su ga svi koje je molio da ga odvedu “otkantali”, ipak stigne na Titov grob.
-Sta san prid grob i reka: Druže Tito, vidiš da je došlo vrime da san ja gori a ti doli, i da mogu napraviti nešto što ne dolikuje čoviku, ali neću, jer san čovik. Ja znam, druže Tito, da ti znaš zašto su me zatvorili da bi bija protiv toga. Ali, reći ću ti jedno, da si za mene veliko… I tu nacrtan krug. A šta taj krug znači to je ostalo u meni za sva vrimena, nikome nisan to reka. Znate, i kad je Gradsko vijeće donosilo odluku o preimenovanju Poljane Maršata Tita ja san bija suzdržan, što je mnoge začudilo. Ja ne želim nikome zla, ja sam vjernik i praštan, povijest ne želim minjati, ali iman pravo razmišljati. Za mene je vodilja kroz život deset božjih zapovijedi- veli Čače.
Zašto se odlučio feštom obilježiti svoje povlačenje, moglo se to i u tišini, u krugu obitelji?
-Godinama sam ja ovom narodu pruža usluge i narod mi je to plaća. Mislin na Vučnu službu, naravno. Doša san iz necivilizacije u grad, probija san se kroz život i pritom zabavlja ljude. Organizira san 15 velikih koncerata, šta u Sportskoj dvorani Baldekin, šta na stadionu na Šubićevcu, pa u Luci, pa sam organizira “Bombone i balone” za dicu u SD Baldekin, onda za Valentinovo 1999. “Svjetlo iz tame samo za dame”, zatim doček Djeda Mraza s kočijom na Poljani, pa doček Nove godine 2000. U Šibenik sam, u Luku, doveja Zečića, Stavrosa, Magazin, Pejakovića, bilo je 25 tisuća ljudi. Na koncertu Olivera na Šubićevcu je bilo 16 tisuća ljudi. Radili smo i humanitarne koncerte s kojih je prihod iša za šibensko rodilište… I sad, posli svega toga, teško mi se bilo povući iz čistog mira, bez riči. Moja je želja da se sa svojim sugrađanima za sve ove godine šta sam proveja u sportu, a bija san i predsjednik KK Jolly, estradi i politici, pozdravim na pravi način, da im zahvalin na svemu i da im ovim koncertom darujem ljubav- emotivno će i pomalo nostalgično bivši političar i poduzetnik koji je sa svojom Vučnom službom poznat i izvan hrvatskih granica.
A zašto se odlučio napraviti oproštajni koncert baš uz glazbu Duška Kuliša, znatilježni smo. Čače na to ima sasvim jednostavan odgovor:
-Zato što on najbolje svojom muzikom oslikava vrime kad sam bija mlad. To je ta generacija koja je slušala”pirsku muziku”. Ja znan da mi na ovaj koncert neće doći oni s visokom stručnom spremom, oni koji slušaju recimo jazz, ali će doći onaj srednji stalež koji to sluša. Kažu da Kuliš piva narodnu muziku, možda, ali kad ta harmonika zasvira, to para dušu. Da san zva Pejakovića on bi piva samo svoje pisme, k’o i drugi, a Kuliš piva sve, i dalmatinske, i slavonske, i šlagere, to je ta muzika koja se sluša po našim lokalima. Dakle, pozivam sve ljude dobre volje da 14. veljače, na Valentinovo, dođu puni ljubavi na besplatan koncert u Sportsku dvoranu na Baldekinu di će biti i moji poslovni partneri, predstavnici velikih kompanija poput njemačkog Liethera, Mercedesa, jedne velike nizozemske tvrtke, koji mi dolaze zahvaliti što sam od njih kupio vrhunsku opremu za svoju firmu koja je danas prvoklasno opremljena. I sad je predajen sinu koji će je voditi još bolje i uspješnije od mene, jer je mlad, drži korak s vrimenon, poznaje nove tehnologije…
Treba sam sebi priznati godine i shvatiti da se s mladim ljudima ne možeš nositi. Sve ima svoj vijek trajanja, veli. Priroda nam daje energiju, ali nam je i uzima. I vrime je poći na zasluženi odmor, u mirovinu.
Odlazi, kako kaže, mirna srca, nikome nije učinio nažao, svakome je pomogao, i u tom stilu se i oprašta. Koncertom za dušu, s porukom ljubavi, ističe, pozivajući sve one koji žele doći da preuzmu svoje besplatne ulaznice, a to će moći već od 6. veljače, u Dalmare centru, Robnoj kući City Life i u krugu njegove firme. Koncert počinje u 20 sati, a onda “ruke gori”, poručuje Čače. Džepari mogu ostati kod kuće, neće imati posla jer ljudima za ovaj koncert novci ne trebaju. Naravno, kaže, dobra je to reklama i mojoj firmi, ne bježim od toga…
