U najnovijem intervjuu, razgovaramo s paraolimpijcem Ivanom Katanušićem kojemu je sport ne samo najveći hobi nego i prilika da svim skepticima, osobama s invaliditetom i bez njega, dokaže da čovjek voljom, treningom i predanošću uvijek može pomaknuti svoje granice. A Ivan ih je zbilja pomicao…
-Kako biste vi sebe, u samo nekoliko rečenica, predstavili javnosti?
Moje ime je Ivan Katanušić, hrvatski sam paraolimpijac, bacač diska. Imam 6 europskih i 2 svjetske medalje te srebro s paraolimpijskih igara u Tokiju, a ponosni sam vlasnik i europskog rekorda u bacanju diska u metraži od 60,02 metra.
-Koji je Vaš zdravstveni problem? Što se dogodilo? Kojim se sportom bavite, kada i kako se rodila ljubav prema sportu?
Nemam desnu potkoljenicu, odnosno koristim protezu za hodanje. Moj invaliditet je nastao kao posljedica komplikacija pri porodu gdje su liječnici, da bi mi spasili život, zbog nastale tromboze, nažalost morali ukloniti potkoljenicu. Bavim se atletikom. Oduvijek me privlačila atletika, jer sam i prije profesionalnog bavljenja atletikom puno vremena provodio u teretani. Bacači su inače jaki dečki. Onda sam sasvim slučajno na društvenim mrežama vidio vijest da izlazi film o Darku Kralju koji se zove Kralj – The King. Nakon što sam pogledao film rekao sam- to je to- sutra odmah otišao na trening i već na prvi pogled sam zavolio bacanje, a uspjesi su došli sami od sebe
-Na koliko ste natjecanja dosad nastupali? Koji su Vam najbolji rezultati? Napravite malu usporedbu vaših nastupa, ako je moguće…
Od 2014 godine sam aktivni sudionik hrvatske reprezentacije u atletici, od tada sudjelujem na svim prvenstvima osim 2015 kada sam slomio nogu i bio operiran pa te godine nisam nastupao. Najbolji rezultat koji bi izdvojio je svakako europski rekord u bacanju diska za koji mislim da će proći još puno vremena u Hrvatskoj nakon što ga netko sruši u kategoriji osoba s amputacijom donjih ekstremiteta. Najdraži mi je rezultat svakako srebrna medalja s paraolimpijskih igara iz Tokija koju sam osvojio u nemogućim uvjetima budući da je padala kiša i bilo vrlo klizavo, ali nekako sam složio glavu taj dan i nisam htio odustati dok ne osvojim medalju.
-Na koji ste svoj uspjeh do sada najviše ponosni i zbog čega?
Pa dvoumim se između srebra iz Tokija i svog osobnog uspjeha, pa bi ipak rekao da je moj najveći uspjeh što sam uspio pobijediti samog sebe, što sam uspio dokazati sam sebi da je sve moguće, a sport mi je jako pomogao u tome, i što sam se riješio stigme da ne mogu ništa, koju sam preformulirao u to da mogu sve, samo mi treba malo više vremena i truda i onda sve u životu uspije.
-Koji vam je trenutak u sportskoj karijeri dosad bio najteži i zbog čega?
Najteži trenutak definitivno mi je bio kad sam slomio lijevu potkoljenicu nakon čega je uslijedila operacija spajanja ligamenata. Tada sam se brinuo da ću sa svime morati stati i da je svemu kraj.
-Tko vam je najveća podrška u svemu? Koliko ste zadovoljni sa svojim trenerom?
-Moja najveća podrška su obitelj i prijatelji. Jako sam zadovoljan svojim trenerom jer me ne gleda kao osobu s invaliditetom već kao zdravog čovjeka, što je bio i uvjet naše suradnje, da radim sve što i zdravi i da ne želim nikakve olakšice, i on je to prihvatio. Zaista imamo dobar odnos, treniramo i radimo skupa, a s druge strane smo i prijatelji.
-Dajte nam neki recept koliko se dnevno mora trenirati da bi pojedinac bio uspješan u sportu kojim se bavi?
Pa da bi se postigao neki dobar rezultat potrebno je trenirati dva puta dnevno, to znači nekih 11 treninga tjedno, što je dnevno bar 4-5 sati, plus masaže i terapije.
-Kojom mišlju se najčešće vodite prije nastupa? Imate li kakve rituale?
Što sam stariji prije natjecanja više volim mir, fokus i pokušavam si ne stavljati neke velike terete na leđa nego znam da sam trenirao, znam da vrijedim i kad dođem tamo i zagrijem se jedini mi je cilj dati sve od sebe i maksimalno iskoristiti taj trenutak jer naše tijelo različito reagira, ovisno od natjecanja do natjecanja . Nekad smo u top formi, a nekad nam jednostavno ne ide.
-Jeste li mišljenja da se uspjesi sportaša s invaliditetom manje cijene nego od ostalih sportaša?
Da, mislim da se uspjesi osoba s invaliditetom manje cijene od ostalih športaša ali mislim da je za to kriv taj neki stereotip i naš odnos prema javnosti, konstantno vidim da osobe s invaliditetom izlaze u javnost s problemima i žaljenjima, vrlo malo vidim da se prikazuju ljudi koji su uspješni, koji imaju fakultet, tvrtke ili su sportaši, pa bi se onda možda promijenio i taj stereotip u javnosti.
-Imate li vremena za hobije? Kakav Vam je društveni život s obzirom na prebukiranu svakodnevnicu?
Sport je moj najveći hobi tako da uživam u njemu. Društveni život preko tjedna teško da postoji, jer ja imam svoju tvrtku koja se bavi papirnom i kartonskom ambalažom, plus treninzi, tako da moj dan počinje u 6.30 a završava u 20 sati. Jedino preko vikenda se malo više posvetim prijateljima i supruzi, i tako nekako hendlam.
-Kakvu bi motivirajuću poruku htjeli poslali čitateljima našeg portala?
Sve je u životu moguće ako se trudimo, a ono što nije moguće to će ionako priroda i dragi Bog odraditi.
