Danas u kolumni gostuje Velimir, uspješni hrvatski paraolimpijac… Prometna nesreća, osobni gubici – i naposljetku izvrsna osobna i sportska postignuća, dio su ove nadahnjujuće današnje priče…
Ukratko… predstavite sebe našim čitateljima.
Velimir Šandor. Dolazim iz „Opatije“ , kraj Pokupskog, znači Velika Gorica, Zagrebačka županija, hrvatski paraolimpijac…
Koji je Vaš zdravstveni problem? Što se dogodilo? Kojim se sportom bavite? Kako se rodila ljubav prema sportu, od kada se bavite njime?
Pa ja ne bi rekao da ja imam neki zdravstveni problem, ja sam 2006. u saobraćajnoj nesreći slomio vrat i nakon toga sam ostao djelomično paraliziran, tetrapareza djelomična oduzetost struka i nogu, znači koristim invalidska kolica i krećem se pomoću invalidskih kolica. Bavim se atletikom, bacanjem diska. Ljubav prema sportu se dogodila još od ranih dana djetinjstva. Cijelo djetinjstvo sam provodio vani sa loptom. Nekad bi smislili neke svoje igre. U sportu sam cijeli život rekreativno. Ne znam, nije to klasična ljubav nego 2009. kad sam tražio negdje način na koji se mogu afirmirati. Saznao sam za klub u Zagrebu i probao sam tu, došao sam tamo bacati i kuglu, disk i koplje. Stjecajem okolnosti 2012. u mojoj kategoriji tjelesnog oštećenja disk je jedna od paraolimpijskih disciplina, iskreno meni je najbolje ležalo i eto, od tud disk.
Velimir Šandor
Na koliko ste parolimpijskih igara dosad nastupali? Koji su Vam je najbolji rezultati na njima do sada? Napravite malu usporedbu Vaših olimpijskih nastupa…
Bio sam u Rio de Janeiru i Tokiju. Kad sam krenuo sa današnjim trenerom, onda smo odmah rekli da nam je cilj zapravo Tokio. Međutim, rezultati su bili dobri i sve je išlo dobro, tako da smo i odličan rezultat ostvarili u Riu di sam bio treći, brončani, a u Tokiju je bilo drugo mjesto, uz jako puno odricanja, jako puno žrtve, svega, baš sam se ono tri, četiri godine jako pripremao, znači čisti profesionalizam, ništa drugo nego samo trening, trening, i fizioterapija. Pa ne može se tu puno nešto usporedba raditi. Kad krene trenirati osoba s invaliditetom, onda je to sve kompleksno, iz dana u dan napredujete i nešto što niste jučer mogli danas Vam postaje normalno i možete. Zapravo Vi to ne uviđate baš tako brzo, ali se promjene uglavnom dogode. U Riu smo imali sasvim jedan drugi način bacanja, tehniku i sve… Usporedbe ne mogu baš povući, mogu reći usporedbu jedino da mi je u Riu bilo puno ljepše jer nije bilo korone i nije bilo sve zatvoreno kao u Tokiju di je bio totalni lockdown i nismo mogli ništa vidjeti. U Riu sam ipak turistički nakon natjecanja uspio dan i pol provesti u razgledavanju.
Na koji ste svoj uspjeh do sada najponosniji i zbog čega?
Tokio definitivno najbolji rezultat, drugo mjesto, četiri centimetra falilo do zlata. Okolnosti u kojima se sve to dešavalo: korona, dvije tri godine sam imao ozljede, obiteljska tragedija ostao sam bez mame, i otkaz sam dao u međuvremenu, da bi se posvetio pripremama za Tokio. To je moj najvrjedniji rezultat. Mislim da nisam nikoga razočarao, da su svi ponosni jednako kao ja na to.
Velimir Šandor
Koji Vam je trenutak u sportskoj karijeri dosada bio najteži ?
Pa 2019 godina i sedmo mjesto na svjetskom prvenstvu u Dubaiju, znači to je ono baš bilo razočaravajuće za mene jer sam očekivao najmanje plasman unutar 4 najbolja i direktni plasman na paraolimpijske igre u Tokiju. Tu se baš trebalo dići iz toga i vratiti nazad – mislim da sam uspio.
Tko Vam je najveća podrška u svemu? Koliko ste zadovoljni sa svojim trenerom?
Pa roditelji su mi otpočetka bili najveća podrška pogotovo mama koja me je zapravo gurnula u taj sport i ona je pratila to više nego ja tamo još 2008. Trener, klub, apsolutno imam podršku od svih, cijele familije, rodbine, ali kažem mama je bila ta… Naravno i tata… Zato sam između ostalog medalju u Tokiju posvetio mami.
Dajte nam neki recept koliko se dnevno mora trenirati da bi pojedinac bio uspješan u sportu kojim se bavi?
Pa nema tu nekog recepta. Da bi se uspjelo, jednostavno, trebate se kompletno posvetiti tome, morate imat ljude koji će biti iza vas, morate imati klub, morate imati trenera, morate imati apsolutno sve jer ja sam 2019. i nakon sedmog mjesta u Dubaiju, vidio da ne mogu biti na dvije fronte. Ne mogu raditi, ne mogu se dovoljno posvetiti uspjehu – sportskom uspjehu. Tako da sam odlučio dati otkaz i jednostavno kad smo krenuli pripreme za Tokio nismo znali da će trajati dvije godine nego smo krenuli u 11. mjesecu 2019. računajući da ćemo nastupati 2020. u Tokiju. To su vam treninzi: Dakle, ujutro trening pa morate spremit doručak pa, trening imate ručak, i od 4 5 popodne opet trening, između fizikalne ili poslije popodnevnog treninga fizikalna. Znači to vam je dvaput na dan trening plus fizikalna 3 puta tjedno. Cijeli dan, cijeli mjesec, cijelu godinu sve je stalno u treningu. Čim više se posvetite tome uspjeh je veći na tome. Recepta nema. Samo rad i rad. Kako bi rekli krv, znoj i suze.
Velimir Šandor
Kojom mišlju se najčešće vodite u glavi prije nastupa? Imate li kakve rituale?
Nemam neke rituale. Stvar je čisto jasna. Ostati miran u glavi i fokusiran. Kako natjecanje dolazi morate sebi dignuti adrenalin. Ako je sve mirno onda opet nije dobro. Nisam sad više mlad da sam nov u tome nego je ipak već prošlo dosta od mog prvog nastupa za reprezentaciju, 7 godina sve skupa, tako da danas nema rituala. Kako se čovjek posloži, onda ide. Mora ostat čvrst fokus na onome što si trenirao, radio…
Jeste li mišljenja da se sportski uspjesi sportaša s invaliditetom manje vrednuju nego od ostalih sportaša?
Nisam mišljenja da se rezultati paraolimpijskih sportaša manje vrednuju od olimpijskih. Što se tiče, od strane države ili grada, tu smo nekako praktički ravnopravni. Država ili vlada RH nas jednako nagrađuje kao i olimpijce. Međutim ondje gdje nije jednako: To je da ja mogu osvojiti i lige i mitinge, i ne dobijem nikakvog eura, dolara, ni kune od sponzora. Dok u sportu „zdravih osoba“, tu imate sponzore koji svaku pobjedu, svaku medalju, svaki nastup zapravo plaćaju sportašima da bi uopće nastupali. Toga kod nas nema, ali to nije do vlade, nego do svijesti ljudi, sponzora, znači svih onih koji jesu. Vidite, primjerice mi ne možemo organizirati europsko ni svjetsko prvenstvo ove godine, zato jer nema zainteresiranih koji bi to sufinancirali.
Imate li vremena za hobije? Kakav Vam je društveni život s obzirom na svu Vašu svakodnevnicu?
Trenutno se nađe vremena ,ali sve ovisi u kojoj smo fazi priprema i oko čega. Ova godina je nažalost takva da nemamo ni europsko ni svjetsko prvenstvo koje je trebalo biti u Japanu u Kobeu. Sve je odgođeno i bit će 2023. svjetsko prvenstvo u Parizu. Hobiji mi je PlayStation, partija bele, stolni tenis, ako se nađem nekad u prilici odigrati. Ništa specifično. Vožnja autom me relaksira na duge, a i kratke staze. Volim bit u pokretu – aktivan.
Kakvu bi poruku poslali čitateljima našeg portala?
Poruka mi je da u današnje vrijeme, svi ljudi u principu prestanu kukati, neka se pokrene, neka izađu iz nekih svojih okvira gdje pomisle da nema više dalje, da nema naprijed. Moramo biti dovoljno jaki da posložimo sve to, da idemo dalje, ne zatvaramo se, ne kukamo nad svojom sudbinom nego da iz života uvijek izvučemo najbolje i najjače za sebe. Nemojmo lelujati uokolo, nego samo jako i nema predaje.
Velimir Šandor
