Bruno Bošnjak Hrvatski par olimpijac priprema se za nastup i otvaranje par olimpijskih igara u Pekingu, što nam je sve otkrio pročitajte u nastavku…
Tko je Bruno Bošnjak?
– Ja bih rekao da sam normalan čovjek, volim sport, volim prirodu, volim biti u prirodi, volim sport u prirodi, volim biti sa familijom, volim uživati dobru hranu i oduvijek sam bio malo hrabriji za luđe sportove kako bi to drugi rekli, tako da nije do adrenalina, ali ipak su adrenalinski sportovi i neobične stvari koje me privlače. Uvijek sam volio izazov i bio sam u više sportova gdje sam se natjecao. Tako bi mogao opisati sebe. Familija mi je jako bitna.
Molim Vas opišite koji je Vaš zdravstveni problem, i kako je do njega došlo?
– Ja sam slomio peti vratni kralježak, zapravo zdrobio sam ga na bodycross trci dok sam se natjecao u snowbordu, na zadnjem skoku sam odletio i glavom zagnjurio od pod i zdrobio mi se peti kralježak i ostao sam skroz oduzet od glave do dolje, nisam se uopće mogao pokretati, ali imao sam sreće da mi moždina nije prerezana nego da mi je samo bila stisnuta pa mi se dosta toga srećom vratilo, u principu više nego što su doktori mislili i to je navodno isto i zbog moje volje i motivacije došlo do toga. Imao sam jednostavno i sreće i brzo su me isto i operirali jer mi se to desilo na trci pa je tamo helikopter bio spreman tako da sam za 45 minuta bio već u bolnici na operacijskom stolu gdje su bila dva dobra operatera koji su me 7 sati operirali. Tako da sam očito imao sreće i prohodao opet. Drugi put sam slomio još jednom vrat kada sam išao sa biciklom u šumu, pošto lijevu ruku ne mogu baš pomicati pogotovo prste, na biciklu sam imao oba dvije kočnice na desnoj strani, malo sam bio premotiviran moram priznati i preletio preko volana i tu sam slomio još drugi i treći kralježak ali sva sreća nije mi moždinu pogodilo. Da se to dogodilo vjerojatno bi umro u šumi jer sam bio sam, a kod drugog kralješka je dišni centar tako da bi tamo vjerojatno ostao ležati mrtav. Dva puta sam imao sreće, uspio sam se vratiti na noge i u sport i na snowbord iako sam prije pada sa snowborda dosta se bavio ragbijem u kolicima gdje sam igrao po Europi u Češkoj ligi u Njemačkoj ligi, igrao sam Champions ligu, Europski kup, bio sam na Ruskim prvenstvima. U Linzu gdje živim sam trener tako da mi je to bio sport broj jedan s kojim sam se intenzivno bavio prije nego sam počeo sa parasnowboardom.
Bruno Bošnjak
Tko Vam je najveća podrška u svemu?
– Najveća podrška su mi svakako roditelji i familija koji su od početka bili uz mene i podržavali me i posjećivali me u bolnici i u principu nisam imao vremena biti negativan i depresivan jer sam stalno oko sebe imao nekoga tko me motivirao a i moram reći bivša cura je tu bila jako bitna koja je bila fizioterapeutica i koja me isto gnjavila i mučila da treniram i vježbam i koliko god mi je ponekad išla na živce ali bilo je i to bitno i na kraju sam zapravo zahvalan što mi je išla na živce. Tako da sam imao podršku sa svih strana što se toga tiče.
Kako je okolina prihvatila Vaš zdravstveni problem?
– Okolina je to dosta dobro prihvatila, na početku su to teško prihvatili, bilo im je to teško gledati i ja sam uvijek rekao da je drugima bilo vjerojatno teže nego meni jer ja sam uvijek mislio da će to sve biti ok. Tek sam zapravo kroz vrijeme shvatio da neće biti ok. Roditelji i familija su konkretno znali kakva je bila situacija i oni su bili ti koji su mene gledali u krevetu kako ležim i kako se ne mogu micati, kako izgledam loše što ja zapravo nisam vidio iz tog ugla, ali koliko sam se vratio i koliko sam bio motiviran i pozitivan na kraju su dobro prihvatili jer su vidjeli da ipak mogu i ovako dobro živjeti i uživati u životu i možda zbog toga sada i još više uživam u životu jer puno ljudi se čude “Zašto opet Borna, zašto tako riskantne stvari?” ali ja mislim da možda baš zato što sam bio dva puta tako blizu smrti sada još punije živim i još više uživam u tome i ne želim sada čuvati se toliko i samo biti doma i paziti i bojati se svega i samo da se ništa ne bi dogodilo, nego još više zapravo težim tome doživjeti što više mogu i što intenzivnije mogu.
Kako je došlo do odluke da čete se baviti ovim sportom, koliko se dugo njime bavite, te tko Vam je bio najveća podrška u tome?
– Odluka parasnowboardinga je bila praktički u vrijeme pararagbi karijere kada sam saznao za parasnowboard od jednog ragbi prijatelja iz mog kluba koji je isto sportaš i koji je već bio na ljetnim olimpijadama u handbikeu i utrke u kolicima pa mi je za to rekao i onda sam se malo zabavio i pogledao što je to, kako to izgleda i izgledalo mi je dosta dobro i interesantno, nije mi izgledalo tako opasno koliko je i sada već postalo u zadnjih par godina, tako da sam išao na klasifikaciju i počeo s tim i evo me, u sred toga sam. Bavim se sa snowboardom u nekih 11 godina, sa nekih 15-16 godina malo ozbiljnije počeo s tim kada sam išao u klub. Parasnowboard sam počeo 2017. znači godinu dana prije medalje. Najveća podrška mi je familija i paraolimpijski odbor koji me financijski podržavao od početka.
Bruno Bošnjak, prvak…
Na što ste do sada najponosniji u dosadašnjoj Vašoj sportskoj karijeri?
– Najponosniji sam naravno na medalju u Pjongčangu, to baš je bilo najizvanrednije od svega.
U Pjongčangu kao što ste istaknuli, prije četiri godine ste osvojili broncu u snowboardu, koji su Vam najveći ciljevi za Peking, što priželjkujete?
– Ciljevi za Peking su naravno opet medalja, naravno da bi bilo bolje pošto broncu već imam srebro ili zlato, ali to će biti dosta teško jer ima nas preko 10 koji mogu pobijediti tako da koliko god ja dobro odvozio i nadam se da ću odvoziti najbolje što mogu ipak ovisi i o drugima koliko dobro će biti drugi, kakav je dan, kakav je snijeg, kakva je staza. Dati ću sve od sebe, ciljam na medalju, priželjkujem to jako ali neću biti razočaran ako ne uspijem jer znam da je jaka konkurencija i u principu želim biti samo zadovoljan sa tim što sam pokazao sa svojom vožnjom i nadati se da će to biti dovoljno.
Na otvaranju paraolimpijskih igara 4. ožujka nosit ćete hrvatsku zastavu, koliko Vam to znači kao sportašu te kako ste reagirali kada ste čuli odluku da ćete to biti baš Vi?
– Da, nosim zastavu, naravno da mi to puno znači, to je jedna od najvećih stvari koje si sportaš može zaželjeti da nosi zastavu svoje domovine i reprezentira svoju domovinu na tako velikom i bitnom natjecanju. Tako da pored medalje je to isto jedna od većih stvari koje bi si mogao zaželjeti jako sam ponosan da sam ja izabran za to.
Koliko će Hrvatskih paraolimpijaca uz Vas nastupiti u Pekingu i u kojim disciplinama?
– Ima nas četvero, dva skijaša, jedan nordijac i ja.
Bruno Bošnjak
Mislite li da se u Hrvatskoj možda manje cijeni i obraća pažnja na uspjeh paraolimpijaca s obzirom na sve ostale sportaše?
– Sigurno se cijeni manje, zapravo to nije samo u Hrvatskoj, svugdje su invalidi i sport invalida manje gledaju, cijene i prikazuju, ali u Hrvatskoj mogu čak i reći, pošto živim u Austriji pa mogu malo i usporediti, u Hrvatskoj čak je to sve ipak malo bolje nego u Austriji i nekim drugim zemljama, ali naravno da bi se to moglo još više poticati, prikazivati i o tome malo više pričati pogotovo kada se usporedi sa jednim nogometom koji je svugdje i stalno.
Kako provodite slobodno vrijeme, imate li hobije?
– U slobodno vrijeme bavim se drugim sportovima, kao što sam rekao volim biti u prirodi, volim kuhati i fino jesti, ali isto tako volim i mirne momente, biti doma sa curom, uživati u miru i nakon svih tih putovanja i trka malo uživati u tome da ništa ne moram raditi. Konkretnije malo od sportova može se spomenuti Veigboard, bicikl na koji sam se vratio, tenis, ronim isto tako, volim planinariti, što mi dođe, uvijek sam otvoren nešto novo probati i nove izazove.
Koji je Vas životni moto?
– Moj životni moto je nikad ne odustati, uvijek ići dalje i koliko god je mračno uvijek se može zapaliti jedna svijeća i osvijetliti prostorija i život u principu.
Bruno Bošnjak
