Sigurno ste već primijetili da ništa što se odnosi na invaliditet ne može proći bez komplikacija i ne potrebne drame. I to nije ništa novo jer zapravo u našoj državi ne postoji nijedan zakon, pravo ili povlastica namijenjena osobama s invaliditetom, a da ih nije na neki način zakinula. Nešto slično se dogodilo s projektom tzv. Osobnog asistenta za osobe s invaliditetom.
Kažem projektom jer takva vrsta pomoći još nema zakonski okvir. Vodeći se onom poznatom „Brigo moja pređi na drugoga“ tadašnja Vlada i a one nakon nje su sve lijepo prepustile Udrugama, koje su kao što znate ne vladine organizacije čiji rad i trošenje novca nitko ne kontrolira. I tu je sve stalo jer se nitko ne želi baviti zakonskom regulativom, a to je nužno da bi sve to imalo smisla.
No, nije jedini problem što osobe s invaliditetom svoja prava moraju ostvarivati preko kojekakvih udruga. Puno veći je problem što je iako čak i uspiju ostvariti to pravo rad asistenta je za sada reguliran na četiri sata što jednostavno nije dovoljno. Zamislite sebe na mjestu osobe s invaliditetom, da ovisite o tuđoj pomoći i da sve svoje potrebe morate strpati u ta četiri sata. Drugim riječima osoba s invaliditetom mora imati unaprijed plan za svaki dan jer satnica ne dopušta nikakve ne predviđene situacije.
Nadalje, posao osobnog asistenta nije zanimanje za koje se ljudi otimaju i čekaju u redu na njega, što i ne čudi uz plaću od 2000 kuna i obavljanje posla koji ne ide u radni staž, kada se sve to uzme u obzir ne može se osuđivati ljude koji brzo odustanu od svega toga. Tu je i pitanje obrazovanja samih asistenta i njihova stručnost jer invaliditeti su različiti baš kao i potrebe korisnika.
Još kada se u cijelu tu priču uplete tzv. Barthelov indeks koji bi navodno po stupnju oštećenju trebao odrediti koliko je sati asistencije nekome dovoljno brzo postane jasno zbog čega su mnoge osobe s invaliditetom zakinute za ovo pravo, a potrebno im je. Mnoge osobe s invaliditetom su se preporodile zahvaljujući svojim osobnim asistentima, dobile osjećaj slobode i samostalnosti, barem na nekoliko sati i to je pozitivna strana svega ovoga.
Ono što je zabrinjavajuće jest usluga osobnih asistenata jer ona ima status projekta što znači neizvjesnost i mogućnost da to jednog dana nestane. Zbog toga je potrebno što hitnije asistenciju staviti u zakonske okvire jer asistenti nisu samo nužna pomoć nego produžena ruka za normalan život.
