Danas prenosim mišljenje čitatelja o zakonu o osobnoj asistenciji koje vrijedi prenijeti u ovoj kolumni te pročitati, a s kojim se vjerujem i većina nas slaže…
Kao najveći problem primjene Zakona o osobnoj asistenciji može se istaknuti problem nedostatka osobnih asistenata, odnosno ljudi koji bi htjeli raditi taj posao i brinuti o osobama s invaliditetom. Drugi važan problem koji se može navesti je taj da kada je osobni asistent koji je zadužen za rad s osobom s invaliditetom ne može doći na posao i tada se rijetko ili uopće ne osigura zamjena za osobnog asistenta, a pogotovo bi na to trebalo obratiti pažnju kod osoba s invaliditetom koje imaju teže oblike oštećenja (autizam, mentalne teškoće itd.), a roditelj mora obaviti pretrage kod liječnika ili ostati u bolnici zbog obavljanja nekog operativnog zahvata i nakon istoga kada se vrati doma odmah mora preuzeti brigu o svom djetetu.
U takvim situacijama bi roditelji trebali imati veću podršku udruga i saveza osoba s invaliditetom. Udruge i savezi osoba s invaliditetom koji bi u takvim situacijama trebali biti od pomoći roditeljima osoba s invaliditetom, pa i osobama s invaliditetom samima najćešće imaju opravdanje da imaju svoju određenu satnicu koja je određena prema broju korisnika kojima se pruža navedena usluga. Događa se i situacija kada jedan roditelj skrbi o svom djetetu i ne može dobiti više od 4 sata osobne asistencije, a to je minimalna satnica koja je propisana Zakonom.
Osim svih navedenih problema važno je istaknuti da je cijena satnice za osobne asistente nakon uvođenja eura propisana na 10 eura po satu, koju je odredilo Ministarstvo i koja mora biti bolje usklađena i puno veća zbog čestih inflacija i promjena koje se događaju s vremenom. Kao jedan primjer navest ću situaciju u kojoj je roditelj koji ima dijete sa 100% – tnim invaliditetom dobio za svoje dijete 16 sati osobne asistencije, a nakon toga je ona smanjena na 8 sati. Kod određivanja satnice za korištenje usluge osobne asistencije trebalo povesti više računa oko toga kojim osoba s invaliditetom treba najveći broj sati osobne asistencije, a kojima najmanji broj sati koji je propisan Zakonom.
Tu dosta veliku ulogu igra i problem što se jako malo govori u javnosti o problemu pronalaska osobnih asistenata, a s tim problemom treba bolje uputiti javnost da bi se ljudi koii bi i htjeli raditi taj posao koji je zahtjevan i za koji treba imati puno dobre volje, ljubavi i empatije prema osobama s invaliditetom. Potrebno je i povećati stanicu za samohrane roditelje djece s invaliditetom s trenutnih 88 sai na veći broj sati. Također je potrebno osigurati kvalitetnu procjenu satnice osobne asistencije za osobe s invaliditetom da znaju na koliko će točno sati imati pravo nakon odrađene procijene. Isto tako treba razmisliti da se roditeljima djece sa statusom roditelja njegovatelja ili bilo kojim sličnim statusom da se ne određuje manja satnica od one koja bi trebala biti određena.
Ono što je najbitnije u cijeloj ovoj priči naglasiti je to da treba što više poticati udruge i saveze osoba s invaliditetom da pomažu roditeljima pronaći za svoju djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom kvalitetne osobne asistente, koji će kvalitetno i odgovorno obavljati svoj posao, jer su osobni asistenti potrebni djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom kako bi im olakšali kvalitetniji život i da bi mogli što više biti jednakopravniji u društvu i biti uključivaniji u sve oblike društva.
