Ivan Milatić je jedan od malobrojnih osoba s invaliditetom koji je spreman probleme s kojima se suočava „izgovoriti naglas“…
Za početak recite nam, tko je i odakle je Ivan Milatić ?
Ivan Milatić je 52 godišnjak iz Rijeke koji se čitavog života trudi i nastoji živjeti što je normalnije moguće, iako to u Hrvatskoj za osobe sa invaliditetom nikada nije bilo niti lako niti jednostavno.
Objasnite našim čitateljima koji je Vaš zdravstveni problem, kako je do njega došlo?
Od rođenja mi je dijagnosticirana cerebralna paraliza. Taj zdravstveni problem ili da kažem stanje jer se ne radi o bolesti „dobio“ pri porodu i sa time se borim otkad znam za sebe.
Kako je teklo Vaše obrazovanje sa takvim zdravstvenim problemom, koliko su profesori i okolina imali razumijevanja za tada za Vas?
Što se obrazovanja a posebno odnosa učitelja, nastavnika i profesora tiče bilo je prilično zanimljivo. Prva tri razreda osnovne škole završio sam u Dječjoj bolnici Kantrida u Rijeci gdje sam proveo prvih 9 godina života. U četvrtom razredu osnovne škole promijenio sam čak 2 škole jer nisam izdržao više od polugodišta biti u školi u kojoj je predavala moja majka ha ha ha. Onda u šestom razredu osnovne škole prelazim u školu na talijanskom jeziku i za manje od polugodišta već sam odgovarao predmete na talijanskom. Kako sam sada u posljednjih 5 mjeseci na čelu Hrvatske udruge pomoćnika u nastavi moram se prisjetiti i svojih iskustava. Mene su profesori zaključavali u razred da mi se ništa ne bi dogodilo, dok je recimo bio na rasporedu blok sat tjelesnog odgoja. Profesori su veće razumijevanje pokazali u srednjoj talijanskoj školi jer sam gotovo cijele 2 godine polagao ispite obzirom da sam imao operativne zahvate. Na neki čudan način može se reći da su imali razumijevanja. Kada sam upisao Pravni fakultet u Rijeci susreo sam se sa ozbiljnim problemom i nerazumijevanjem jer mi dekan fakulteta nije dozvolio postavljanje ograde pa sam uvijek morao žicati nekoga da mi da ruku i na dolasku i na odlasku sa fakulteta. Cijelim tijekom mog studiranja tada se situacija nije promijenila, ali onda kad sam 2000 godine upisao poslijediplomski studij pravo europskih integracija dočekalo me iznenađenje jer je bila postavljena ograda. Bilo je dosta dobrih iskustava sa profesorima ,ali i onih koji se nisu baš snalazili najbolje u pristupu osobi sa invaliditetom. Zapravo najbolje iskustvo bilo je 2003 godine na magisteriju u Haagu gdje sam magistrirao Europsko sportsko pravo jer tamo su na mene gledali kao na normalnu ili da kažem zdravu osobu.
Tko Vam pomaže u svakodnevnim obavezama, živite sami ili?
Da, živim sam, a imam uslugu pomoć i njega u kući i imam osobnu asistenticu pa se nekako snalazim i kombiniram.
Progovorili ste nedavno u emisiji Provjereno o problemima Osobnih asistenata, možete li i nama malo podrobnije prikazati problem korisnika ove usluge u Hrvatskoj, kao i onih koji rade taj posao? U pripremi je i novi zakon?
Ovako, kada su u pitanju osobni asistenti i ta problematika o tome mogu govoriti satima, ali probati ću sažeti ono najbitnije. U odnosu na situaciju kada sam govorio u Provjerenom danas je stanje ili nepromijenjeno ili gore kada su u pitanju osobni asistenti i njihov status. Točno je da je u pripremi već 6 godina novi Zakon o osobnim asistentima kao i Zakon o inkluzivnom dodatku ,ali ako ih donesu ovakvi kakvi su danas oni predstavljaju tihu eutanaziju osoba sa invaliditetom jer su prepuni nelogičnosti, a u nekim situacijama i gluposti. U posjedu sam zadnje radne verzije spomenutog zakona o osobnim asistentima ,ali moram isto tako reći da sam zajedno sa 3 slovenska odvjetnička ureda prošloga ljeta sam izradio prijedlog zakona o osobnim asistentima po uzoru na Sloveniju i bio sam ga spreman pokloniti vladajućoj stranci pod uvjetom brze implementacije zakona. Međutim kao po tradiciji vlast u Hrvatskoj pravi se gluha i slijepa kada su u pitanju prava osoba sa posebnim potrebama ili osoba sa invaliditetom. Moje posljednje razjašnjavanje te problematike može se svesti na to da je ministar Marin Piletić potpuno zalutao u područje rada i socijalne skrbi jer čovjek koji roditelje odgojitelje naziva ulicom i koji dozvoljava da se centri za socijalnu skrb upisuju na jedinoj nekretnini korisnika minimalne zajamčene naknade zaista ne zaslužuje primati plaću u spomenutom ministarstvu. Evo samo 2 nelogičnosti u ovom trenutku ,u Hrvatskoj ima 642.000 osoba sa nekom vrstom invaliditeta a spomenuti ministar hvali se da će se novim zakonom angažirati 14,000 osobnih asistenata jednostavna matematika , dati će vam odgovor koliko je to suludo. Sa druge pak strane Osobni asistenti više ne dobivaju ugovor na godinu dana, bez ikakvog obrazloženja kasni im plaća koja je čak umanjena za 20 eura u odnosu na ono što je propisala država, dakle za 4:00 sata rada 350 eura a ne 330 koliko oni dobivaju pa onda imamo situaciju da se novac zadržava 7 dana znači jako je jednostavno izračunati da lokalne udruge i moćnici na njihovom čelu moraju prestati raspolagati novcem i odlučivati o tome tko će dobiti , tko neće dobiti Osobnog asistenta. Naravno problem je kod novog zakona i u tome što korisnici više neće biti u mogućnosti birati ili predlagati Osobne asistente.
Aktivni ste na mnogo polja , a i pokrećete Nacionalnu zakladu za asistente, malo nam recite o tome? Tko Vam tu najviše pomaže?
Točno je da sam aktivan na mnogo polja, ali moram vas razočarati po pitanju nacionalne zaklade jer još uvijek nisam dobio potrebnu suglasnost župana primorsko goranske županije Zlatka Komadine za osnivanje zaklade. Na pitanje tko mi najviše pomaže to je Marin Rončević otac male Mile, djevojčice koja je prije nekoliko godina ujedinila Hrvatsku i svi članovi Zaklade Mila za sve. Žao mi je što još uvijek nije osnovana zaklada Vidljivi ,ali se nadam da će se uskoro i tu situacija promijeniti. Moram sada spomenuti svoj novi ili relativno novi angažman jer sam posljednjih 5 i pol mjeseci predsjednik hrvatske udruge pomoćnika u nastavi i svim silama sa novim vodstvom se trudim da se konačno tim vrlo vrijednim ljudima prizna status i da dobiju višegodišnje ugovore ,a ne da na kraju svake školske godine završavaju na ulici i onda iznova krajem ljeta se prijavljuju za posao koji je sramotno malo plaćen. Da tu se kod nas situacija nešto malo popravila, ali nažalost ne u cijeloj Hrvatskoj. U ovom trenutku ima oko 5000 pomoćnika u nastavi i komunikacijskih savjetnika bez kojih djeca sa posebnim potrebama ne bi mogla pohađati nastavu. Iako bi toga trebali biti svjesni svi oni koji odlučuju o njihovoj sudbini oni i dalje žmire i ignoriraju probleme.
Kakva su Vaša iskustva s traženjem posla? Jeste li dosad igdje radili, ili radite?
U prvoj fazi u životu imao sam sreće jer sam jako rano već sa 17 godina zavolio novinarstvo pa sam se dosta dugo što znači otprilike 30 godina bavio novinarstvom, ali to je bilo honorarno većinom uz nekoliko iznimaka. Što se tiče „pravog“ zapošljavanja tu je bilo svakakvih situacija od toga da sam bio ili pre školovan ili prestar za neki posao ,do toga da su me pitali porijeklo prezimena pa bi onda otpao ili prošao. Sadašnja situacija u zadnjih nekoliko godina je toliko grozna jer su zapravo osobe sa invaliditetom nevidljive na tržištu rada odnosno njih posebno moraju zatražiti potencijalni poslodavci, upravo to je razlog zašto sam zakladu nazvao Vidljivi. Neviđena je stvar i da sam sasvim slučajno saznao da postoji nacionalni registar osoba sa invaliditetom i da ga vodi jedna osoba putem mobilnog telefona, znači konspiracija na najjače. Kada bi htio sada se zaposliti jedina opcija je samozapošljavanje jer ja imam previše kvalifikacija koje nisam nikada smio navesti u nekadašnjim radnim knjižicama jer magisteriji zahtijeva vrlo visoku plaću čak i za hrvatske kriterije pa se onda pisao samo diplomirani pravnik a i tako se baš nisu poslodavci otimali za mene. Radio sam i na sudovima i u nekoliko tvrtki ,a sada ne radim, iako imam posla više nego prije.
U posljednje vrijeme ste jedna od malo osoba s invaliditetom u nas, koja ima hrabrosti ukazati na loš položaj i tretiranja OSI u Hrvatskoj. Što mislite iz Vaše perspektive, zašto se osobe s invaliditetom kod nas, uglavnom možda „boje“ izgovoriti svoje probleme javno i naglas?
Zapravo je teško reći zbog čega osobe sa invaliditetom ne govore o problemima koji ih muče I ne nude rješenja. Dojma sam da se i ne bore da bi im bilo bolje, nekako mi se čini da su se prepustile da ne kažem predale. Mediji nisu bauk i postoje mediji u Hrvatskoj koji razumiju problematiku o kojoj govorimo, koji su spremni pomoći konkretno i na taj način izvršiti pritisak na pojedina ministarstva kako bi se poboljšalo opće stanje osoba sa invaliditetom ili osoba sa posebnim potrebama uopće. Gotovo 18 posto stanovništvo ima takvih problema ,a država uporno šuti i ništa ne čini. Dok god budem mogao govoriti borit ću se za sve one kojima je to potrebno isključivo zbog toga što cijeli život u ovoj zemlji živim kao osoba sa invaliditetom, što se može nazvati i osobom posljednjeg reda po značaju osim možda u izbornoj godini pa se zato možemo nadati čudima naredne 2024 izborne godine.
Oko kojih problema ste trenutno najzaokupljeniji?
U ovom trenutku svakako najviše vremena energije i znanja trošim na rješavanje problema vezanih uz pomoćnike u nastavi i komunikacijske savjetnike, jer taj problem smatram izuzetno bitnim za kompletan obrazovni proces. Da bi se zaista u praksi moglo pričati o inkluziji čime se država nažalost neopravdano voli jako hvaliti ,iako praksa demantira političare potrebno je priznati ta zanimanja i regulirati radno pravni status. Naravno nikada neću odustati niti od rješavanja problema vezanih uz osobne asistente, ako mi ostane vremena i energije uvijek su rado pomoći i u nekim drugim situacijama u kojemu sustav ide na štetu malog čovjeka.
Koliko su Vaša mjesečna primanja, tj. jesu li ona dovoljna da pokrijete još i osobnog asistenta?
Moja mjesečna primanja su oko 350 eura i nisu dovoljna za pokrivanje osobnog asistenta, iako se priznajem snalazim jer sam obećao da ću izdvojiti svojih 150 eura mjesečno za osobnu asistenticu ,jer sam inzistirao da vozi, a cijene goriva su sve samo ne normalne.
Koristite li pomagala u svakodnevnom životu zbog dijagnoze ,ako da koja? Koliko su Vam potrebna?
Od svoje šesnaeste godine hodao sam uz pomoć štapa a u zadnjih godinu i pol poslije prve preboljele korone morao sam se početi koristiti invalidskim kolicima, ako idem na duže putovanje ili na neki događaj koji zahtijeva duže hodanje ili stajanje. Od pomagala imam još i hodalicu ali je ne koristim a iskren da budem trudim se dovesti u fizičku snagu da mogu što više hodati ,a što manje koristiti invalidska kolica.
Je li Vam država financira nabavku istih, makar djelomično, ili sve to morate pokrivati sami o svom osobnom trošku?
Država financira njihovu nabavku u cijelosti, a nerijetko organiziram i humanitarne akcije za nabavku takve opreme pa onda nabavim nešto i za sebe, tako sam recimo dobio 1 hodalicu kada sam za Dječju bolnicu Kantrida u Rijeci prije 8 godina organizirao 5 šlepera medicinske opreme u suradnji sâ Eurobikerima.
Evo imate mogućnost za kraj da pokušate animirati ostale osobe s invaliditetom, koje to još ne čine da se i oni „trgnu“ i, krenu u borbu za svoj „bolji život“… Što im želite reći?
Svakako im želim reći nešto iz osobnog iskustva prije svega da se ne oslanjaju na druge jer nitko neće bolje od njih samih znati što im treba, dakle isključivo sami onako kako najbolje mogu i znaju moraju govoriti i ukazivati na probleme sa kojima se susreću moraju iznositi svoje ideje moraju biti dodatno uporni i nikada, koliko god da im je teško ne smiju odustati od svojih ciljeva. To što smo osobe sa invaliditetom ili posebnim potrebama nikako ne smije značiti da ne smijemo živjeti normalan život, da ne smijemo imati normalne potrebe, da ne smijemo željeti sve ono što žele zdravi. Upravo suprotno mi to želimo još više. Ne bojte se istupa u medijima ,ne bojite se reći što vam smeta, ne bojte se borbe za bolje uvjete života jer ovo što danas imamo jedva da se može zvati preživljavanje.
