Na papiru, osobe s invaliditetom imaju pravo na besplatan prijevoz. Zvuči kao primjer društvene solidarnosti i pomoći onima kojima je podrška najpotrebnija. No stvarnost je često potpuno drugačija. Jer što vrijedi “besplatno” kada je prijevoz nedostupan, neprilagođen i nepouzdan?
Paradoks sustava najbolje se vidi u putnim troškovima. Pratnja osobe s invaliditetom često ima pravo na refundaciju ili pokriven putni trošak, dok sama osoba s invaliditetom nema – zato što “već ima pravo na besplatan prijevoz”. I tu dolazimo do apsurda: država priznaje da je pratnja potrebna, ali istovremeno ignorira činjenicu da besplatan prijevoz u praksi često nije moguće koristiti.
Vozni redovi su uglavnom katastrofalno usklađeni. Linije su rijetke, presjedanja duga, a mnoge stanice i dalje nepristupačne. Neki autobusi imaju rampu, neki nemaju. Nekad vozač zna koristiti opremu, nekad ne zna. A osobe s invaliditetom nisu putnici koji mogu samo “pričekati sljedeći autobus” bez posljedica. Za mnoge svaki izlazak iz kuće zahtijeva planiranje, pomoć druge osobe i ogromnu količinu energije.
Poseban problem je što sustav često računa samo teoriju, a ne stvarni život. Ako osoba ima “besplatan prijevoz”, administracija smatra da je problem riješen. Nitko ne pita može li ta osoba stvarno doći do bolnice, fakulteta, posla ili terapije. Nitko ne pita koliko puta je prijevoz kasnio, koliko je puta autobus bio pun ili nepristupačan, niti koliko je puta osoba ostala na stanici jer rampa nije radila.
I onda dolazimo do najapsurdnijeg dijela: pratnja može ostvariti trošak jer prati osobu koja teško putuje, ali sama osoba nema pravo na naknadu jer “ima besplatno”. Kao da besplatna karta automatski znači i dostojanstveno, sigurno i moguće putovanje.
Besplatan prijevoz ne smije biti izlika da se osobama s invaliditetom uskrati pravo na stvarnu mobilnost. Pravo na kretanje nije samo karta. To su pristupačne stanice, funkcionalna vozila, normalni vozni redovi i mogućnost da čovjek dođe tamo gdje treba bez poniženja i stresa.
Dok god sustav bude gledao samo stavke na papiru, a ne stvarne potrebe ljudi, “besplatan prijevoz” za mnoge će ostati samo lijepo zapakirana riječ za – nedostupnost.
Ilustracija: OSI
