Prije jedno mjesec dana, prilikom svakodnevnog jutarnjeg rituala pregleda najnovijih vijesti po domaćim informativnim portalima naletim na članak bombastičnog naslova Je li ovo moguće?
U invalidskim kolicima “jurio” najprometnijom splitskom cestom – u suprotnom smjeru! Uz članak je priložen i video snimak iz kojeg je vidljivo da se nepoznata osoba u svojim električnim kolicima potpuno ležerno vozi krivom stranom jedne od najprometnih ulica u Splitu.
Sva sreća pa je cijeli incident prošao bez posljedica, no što da se sve nije završilo tako? Ovaj ekstreman događaj me potakao na razmišljanje o tome koliko smo mi – osobe s invaliditetom savjesni sudionici u prometu?
No, najprije da odgovorim na pitanje iz spomenutog članka Je li ovo moguće? Nažalost, itekako je moguće. I osobno sam se uvjerio da veliki broj osoba s invaliditetom kada sjednu u električna kolica puste mozak na pašu i vozikaju se kao da su sami na ulici. Ima tu svakakvih slučajeva: od rušenja pješaka, jurnjave preko ceste, do bezbrižnog vozikanja po brzoj cesti ili još gore po autocesti.
Nažalost, nepoznati „junak“ iz članka nije pronađen, i iskreno mi je žao što policija nije dala više truda da ga pronađe jer ovakvo ugrožavanje drugih trebalo bi najstrože kažnjavati jer to što si u invalidskim kolicima ne daje ti pravo da radiš što hoćeš.
Bilo bi poželjno, budući da su električna kolica neka vrsta prijevoznog sredstva, da osobe koje će se njima koristiti također bi trebale proći neku obuku gdje bi se upoznali s prometnim pravilima i značenjima i mogućnostima električnih kolica koje će koristiti. Ako drugi mogu polagati vozački ispit, ne vidim zašto bi toga bili pošteđeni i oni koji će koristiti električna kolica.
Osim „kamikaza“ u električnim kolicima u kategoriju potencijalno opasnih uvrstio bi i visoko slabovidne osobe. To su oni koji vide, a zapravo ne vide i ne žele to priznati sebi. To su oni koji ponekad vide semafor, svjetla ili zebru. Problem je što taj „ponekad“ nije dovoljan za samostalno kretanje. Stoga mislim da bi sve visoko slabovidne čiji je ostatak vida bliži sljepoći morale nositi bijeli štap kako bi ostalim sudionicima u prometu dali do znanja da se radi o osobi s određenim invaliditetom te da bi okolina prilagodila tome.
Zahvaljujući novim tehnologijama osobe s invaliditetom su dobile priliku biti mobilne kao nikad prije. S tom prilikom dolazi i odgovornost koje mnoge osobe s invaliditetom nisu svjesne ili se prave da se njih to ne tiče.
Osobe s invaliditetom moraju postati svjesne da smo u prometu svi jednaki i prometna pravila vrijede za sve, pa tako i za njih, te da nemaju pravo ugrožavati druge zbog svog ne znanja ili ne brige.
Za takvo nešto jednostavno nema opravdanja.
Ilustracija: opasnost foto: facebook
