Prijepor između predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića oko (ne)sudjelovanja hrvatskih vojnika na pariškoj vojnoj paradi u povodu Dana pada Bastile, mogao bi imati svoje refleksije i na obilježavanje vojno-redarstvene operacije Oluja, odnosno Dana domovinske zahvalnosti koji se slavi i kao Dan branitelja. Plenković, koji se ponaša kao da je u kampanji, paradu u Parizu i “koaliciju voljnih” će koristiti kao svoj glavni adut u diskvalificiranju Milanovića, i onih koji ga podupiru, kao neprijatelja Hrvatske, kao proruskih i projugoslavenskih retrogradnih elemenata, koji su protivnici moderne europske politike kakvu vodi AP i njegov “prozapadni HDZ”. Premijer koji vodi stranku optuženu za kriminal i korupciju, koji je serijski gubio ministre zbog kaznenih djela najšireg spektra, koji je revitalizirao ustaštvo u Hrvatskoj i dao mu pravo građanstva kroz apsurdne “dvostruke konotacije”, prijeti se potpuno razvlastiti predsjednika Republike, ne obazirući se na Ustav, i to je profil modernog, prozapadnog političara!?
Oluja u državnom vrhu…
U takvoj atmosferi, duboke podijeljenosti i nikad većih animoziteta između Banskih dvora i Pantovčaka, Hrvatska ide u susret 5. kolovoza, obilježavanja Oluje i Dana domovinske zahvalnosti.
Doduše, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović preventivno poručuje da je 5. kolovoza „dan koji je iznad svih politika”, jedan od onih povijesnih događaja u kojima nema mjesta politiziranju, pa prema tome i ne očekuje nikakva iznenađenja. Zapravo, sve se svodi na to hoće li se šef države šutke prilagoditi vladinom protokolu, zadovoljan što je “dobio parišku rundu”, ili će, recimo, reagirati na pretpostavljeno paradiranje notornog Skeje i njegovih crnokošuljaša kninskim ulicama uz klicanje ustaškog „Za dom spremni”, navodno u „iznimnoj” funkciji komemoriranja braniteljskih žrtava Domovinskog rata iz redova HOS-a, shodno Plenkovićevim „dvostrukim konotacijama”.
Premijer i predsjednik države ne prakticiraju više ni najtvrđu kohabitaciju, svaki vodi svoju politiku bez ikakvih usuglašavanja, konzultacija i znakova mogućeg približavanja. Stoga, svašta je moguće očekivati od dvojice ključnih državnih dužnosnika, već imamo “oluju u državnom vrhu”, i 5. kolovoza i bilo kojeg drugog dana u godini…
Nakon vojne parade u Parizu, premijer Plenković, kao onaj koji je „spriječio katastrofu i spasio obraz Hrvatske”, dao je do znanja svima da Vlada vodi unutarnju i vanjsku politiku Hrvatske, ne ostavljajući mjesta za predsjednika Republike, „onog koji sramoti Hrvatsku”, ni u fus noti. Nevjerojatno je da premijer, bez obzira na sve okolnosti koje su dovele do nepomirljivosti dvaju hrvatskih političara iz iste škole, javnosti šalje poruku kako više ne kani poštovati Ustav vlastite države. Jer, Vlada i predsjednik Republike po slovu Ustava sukreiraju hrvatsku vanjsku politiku, iako se sustavno stvara dojam da Plenković vodi i Vladu i državu, da odlučuje o svemu, da je neprikosnoven čak i u onome što spada u ustavne ovlasti predsjednika Republike.
Plenkovićevo neustavno pozivanje Kundida na ostavku
Kad je Milanović donio zapovijed da Hrvatska vojska neće sudjelovati u francuskoj vojnoj paradi, a napose u tzv. koaliciji voljnih, smatrajući da je posrijedi eklatantna militarizacija Europe, te naložio načelniku Glavnog stožera Oružanih snaga RH Tihomiru Kundidu da provede zapovijed vrhovnog zapovjednika, Plenković je, mada za to nema nikakvih ustavnih ovlasti, odmah zaprijetio Kundidu da će, ukoliko ne potpiše ugovor s ministrom Anušićem o slanju vojnika na paradu u Pariz, izgubiti njegovo povjerenje i da u tom slučaju očekuje njegovu ostavku.
Kako je to Plenković zamislio? Načelnika Glavnog stožera može razriješava dužnosti predsjednik Republike kao vrhovni zapovjednik, a ne predsjednik Vlade koji u odnosu na njega nema nikakvih ovlasti. Ali, to hrvatskog premijera, naviknutog na stranačke apologete, klimoglave i ulizice, ne zanima. Ta situacija jasno pokazuje kako Plenković uopće ne poštuje, ne Zorana Milanovića, nego instituciju predsjednika Republike, da ga u funkcionalnom smislu uopće „ne doživljava”, nego ga tretira kao institucionalni ures države, bez sadržaja i značaja.
Zato i po povratku iz Pariza, gdje njegova politička veličina i kooperativnost nisu ni blizu prepoznate kako on to hrvatskim građanima voli sugerirati, pa su kamere izdajnički zabilježile i kako se propinje iz drugog reda ne bi li njegov lik, zasjenjen prvorednim, notornim Aleksandrom Vučićem, ostao zabilježen na fotografiji sudionika euro-paradiranja „voljnih”, odmah krenuo s novim prijetnjama.
“Politika Vlade je tradicionalna vanjska politika Hrvatske, a politika onih, a pogotovo predsjednika RH, je suprotna svemu onome što je Hrvatska radila sve ove godine i zbog toga ćemo mi držati rang i vjerodostojnost Hrvatske u međunarodnoj zajednici kao što to činimo sve ove godine i nećemo dopustiti da se Hrvatska međunarodno dekredibilizira jer sve što se u tom pogledu poduzima ide upravo u tom smjeru od strane predsjednika. Vlada koja vodi i unutarnju i vanjsku politiku ne namjerava to dopustiti”, izgovorio je i dalje bijesan zbog Milanovićevog oponiranja vladinoj, odnosno njegovoj politici.
Vlada vodi unutarnju i vanjsku politiku…
Kako to Plenković namjerava izvesti? Kako to misli da „Vlada koja vodi i unutarnju i vanjsku politiku ne namjerava to ( međunarodno dekredibiliziranje Hrvatske, op.a. ) dopustiti?
Možda tako što će se Vlada do kraja Milanovićevog predsjedničkog mandata ponašati kao da Milanović ne postoji?
Ni dosad nije bilo konzultiranja na ozbiljnijoj razini između Vlade i šefa države o pitanjima u kojima su sukreatori. Plenković nije šefa države pozvao ni na kurtoazni razgovor o odlasku vojske na Macronovu paradu, anticipirajući njegov otpor tome. Odbio je i Milanovićev poziv da se ipak nađu i razgovaraju. Ali, formalne procedure bi ipak trebalo poštovati, možda bi tada nesnošljivost bila manja, razlike podnošljivije. Nema dogovora ni o veleposlanicima, razgovora o ulaganjima u vojnu infrastrukturu pogotovo, čak ni informativnih, neobvezujućih.
Ustav
Plenković nikada nije prihvatio Zorana Milanovića na Pantovčaku, što je simbolički najavila i ona pružena ruka šefa države na samom početku njegova mandata, koju premijer nije prihvatio.
Sve je poduzimao kako bi minimizirao njegove ovlasti, kako bi ga razvlastio i od onog minimuma koji je radi „folklora” preostao predsjedniku RH. Nije to samo zbog prgavosti i jezičavosti Zorana Milanovića sklonog šamaranju bez milosti svakog tko mu stane na žulj. Razlog je znatno krupniji od tog površnog scenskog. Ambicija da bude jedini koji će odlučivati o svemu u Hrvatskoj, čiju politiku i odluke nitko i ni zbog čega neće osporavati, pred kojim će svi stajati u stavu mirno i ponizno se dodvoravati njegovoj neprikosnovenoj veličini. Ništa Plenković ne želi dijeliti, ma što Ustav govorio o tome. A jučer je Milanovića nazivao „kršiteljem Ustava”, kada je s pozicije predsjednika države pokušao ući u igru za budućeg premijera. Što jest bilo neustavno ponašanje predsjednika, i srećom je od te političke akrobacije odustao. Ali, ne krši li i Plenković Ustav kada urbi et orbi poručuje da Vlada vodi unutarnju i vanjsku politiku? I točka! Tko pita Milanovića za zdravlje!
„Ono što je loše u ovom smislu je to da Hrvatska vojska i predstavnici Glavnoga stožera ne sudjeluju na sastancima vojnog segmenta Koalicije voljnih. Na taj način izostaju im informacije o suradnji, o treningu, o vježbama, o svemu onome što je danas najaktualnije pitanje europske sigurnosti i europske obrane i na taj način jednostavno gube korak s ostalim zemljama koje su u to uključene”, također je izjavio premijer nakon Pariza, objašnjavajući koliko je, kako tvrdi, loša Milanovićeva odluka da Hrvatska vojska ne sudjeluje na francuskoj paradi, kao i u vojnom segmentu koalicije voljnih.
Ali, Hrvatska je bila tamo gdje treba biti, sa svojim zapadnim saveznicima, zahvaljujući njemu, Plenkoviću, koji je „spriječio katastrofu i spasio obraz Hrvatske”, pa je na paradi bila zastupljena s pripadnicima specijalne policije iz ATJ Lučko koji su, kazao je, dostojno predstavljali Hrvatsku.
“Vjerujemo da će se u budućnosti, u promijenjenom okolnostima, na takvim događajima naći i pripadnici Hrvatske vojske. Bio bi katastrofalan propust i pogreška političkih razmjera da tamo Hrvatske nije bilo, stoga je, zahvaljujući odluci Vlade, sudjelovala hrvatska policija”, rekao je, nadajući se da će odlazak Milanovića s Pantovčaka donijeti priželjkivane „promijenjene okolnosti” i sudjelovanje hrvatskih vojnika i na paradi i u vojnom segmentu koalicije voljnih, za koju je sam tvrdio kako je neformalni savez. S vojnim segmentom? Sprema li se Europa za rat?
Vladin protokol u Kninu, bez Milanovića?
S takvim razlikama između politike Banskih dvora i Pantovčaka idemo u susret 5. kolovozu, obilježavanju Oluje i Dana domovinske zahvalnosti.
I što nam je očekivati? Vjerojatno da će vladin protokol Milanovića naprosto ignorirati. Kao da ne postoji. Na njegov prijem na Kninskoj tvrđavi vjerojatno nitko od HDZ-ovih dužnosnika neće doći, to nije njihova razina, a ni u načelnika Glavnog stožera Tihomira Kundida premijer više nema povjerenja, neoprostivo je da se nije odazvao pozivu premijera, pa će i njega zaobići, u paketu s njegovim vrhovnim zapovjednikom. Na središnjoj svečanosti u Kninu okrznut će se pogledom, bez pozdrava i razmjene makar kurtoaznih riječi.
Ministar Božinović danas ponavlja „od toga da se kršio zakon ( a Ustav?, op.a. ), do toga da je njemu nerazumljivo da netko ne može, ili mu je netko zabranio, doći na sastanak s predsjednikom Vlade, i to Vlade koja je toliko investirala u Hrvatsku vojsku, a planovi za daljnje investiranje u modernizaciju Hrvatske vojske su toliki da se to ne može usporediti s bilo kojom Vladom prije aktualne.” Ali, unatoč svemu ne očekuje iznenađenja, Oluja se ne politizira, kaže.
No, kako bi Božinović nazvao crnokošuljački defile tzv. HOS-ovaca predvođenih opskurnim Skejom, kojega ima razloga očekivati 5. kolovoza u Kninu, gdje bi mogli doći kako bi slavodobitno proslavili recentnu oslobađajuću presudu zbog grlenog, višekratnog klicanja ZDS 2022. na kninskim ulicama u povodu obilježavanja Oluje? Je li to politiziranje i to s jasnim ustaškim konotacijama koje je legalizirao upravo Plenković?
Svašta se, dakle, može očekivati u državi u kojoj ni zakoni ni Ustav ne vrijede puno. Svakako manje od dužnosničkih taština i samovolje.
