Piše: Mate Rupić, krajobrazni arhitekt
Nova, 2026. godina, baš kao i svaka dosad, donijela je nove planove, ambicije i želje. U slučaju grada Šibenika i njegove sadašnje uprave, ti su planovi stigli u obliku najava predstojećih gradskih projekata. Na polju uređenja i izgradnje grada narodu Šibenika prezentirano je više takvih ambicija i želja, a najviše interesa i reakcija izazvala je tema uređenja problematičnog raskrižja na samom ulazu u naselje Šubićevac, onog gdje se ulica Đure Đakovića spaja na Ulicu bana Jelačića. Rješenje zone pod nadvožnjakom Jadranske magistrale, na prijelazu između obronka (koji se sa Šubićevca spušta u smjeru Gimnazije i Vanjskog) i izduženog polja (kojim se Šubićevac u smjeru sjeverozapada prostire) postalo je polje konflikta mišljenja brojnih Šibenčanki i Šibenčana na društvenim mrežama i vruća medijska tema.
“Šuma ili parkiralište?”, pitao se početni dio naslova članka, objavljenog unutar šibenske sekcije portala Slobodne Dalmacije 12. siječnja 2026. godine, prvog u kojem se projekt kao tema pojavio. “Pred Šibenčanima važna odluka o zahvatu na Šubićevcu”, dramatično je nastavljao isti naslov. “Bit će kako građani odluče!”, glasio je njegov završetak, trijumfalno citirajući izjavu zamjenika šibenskog gradonačelnika.
Naredna tri tjedna svjedočili smo brojnim reakcijama zainteresiranih građanki i građana, oštrim priopćenjima oporbenih političara i aktivista te zaokretima u smjeru procedure kojom se odluka o najavljenom projektu trebala donijeti. U pravilu tihim šibenskim siječanjskim danima grmile su i bučile facebook kritike i pazarski (kontra)argumenti, izmjenjivali se članci i pisana mišljenja na temu, secirali benefiti i opasnosti projekta. U tako uzavreloj atmosferi koju je, svjesno ili nesvjesno, gradska uprava proizvela načinom na koji je projekt prvotno prezentiran javnosti, ubrzala se i procedura donošenja odluke o varijantama projekta, a pokrenuta je i peticija kojom se traži njegova obustava i revizija planova.
Namjera ovog teksta je razjasniti prezentirani projekt zainteresiranoj javnosti, osvrnuti se na dosad provedenu proceduru i brojnim glasovima pridodati onaj koji je dosad izostao, glas stručne kritike. U tu svrhu, cjelokupnu problematiku podijelit ćemo u tri dijela, baš onako kako je podijeljen naslov članka kojim smo o svemu prvotno informirani.
“Šuma ili parkiralište?”
Pitanje je predstavljeno kao referendumsko, u kojem su iznesene dvije oprečne opcije i odgovorom na kojeg bi se mi, stanovnice i stanovnici Šibenika, trebali svrstati u dva “tima”.
Prvi tim, u koji ulazimo ako naš odgovor glasi “šuma”, je onaj kojem je stalo do prirode u gradu i koji brine o gradskoj flori, protiveći se (daljnjoj) sječi zdravih odraslih stabala i, kako se to popularno kaže, betonizaciji javnih gradskih površina. Drugi tim, čiji dres navlačimo kao pojedinci skloniji odgovoru “parkiralište”, ne mari toliko za stabla i zelenilo (naročito ako se radi o omraženom alepskom boru) i važniji su mu komunalni i prometni problemi, poput eto – gdje i kako u gradu parkirati.
Ovako postavljeno, ili/ili pitanje, banalno je i pogrešno. Njime se zapravo, poslužimo li se dalje sportskom analogijom, građanke i građani u stvarnosti ne pridružuju timovima, nisu čak ni na klupi za rezerve. Birajući između šume i parkinga smješta nas se na tribine cijelog događanja, odakle možemo jedino ostrašćeno navijati za jednu od dvije “opcije”, prepucavajući se međusobno u maniri navijača suprotstavljenih timova, dok se na terenu odigrava utakmica na čiji ishod u naravi imamo vrlo malo utjecaja. Naime, točan odgovor na pitanje “Šuma ili parkiralište?”, slučajno ili namjerno, u samom pitanju uopće nije ponuđen. Odgovor je zapravo treća opcija, ona koja bi morala biti navedena kao prva i koja je osnovni preduvjet za ponuđene dvije. Taj odgovor glasi – “urbanizam”.
Urbanizam, ta današnjim gradskim upravama često mistična, a kod nas gotovo i zaboravljena disciplina, koju ljudska vrsta poznaje već tisućama godina i čiji su direktan plod sve funkcionalne, žive, ozelenjene i javnim sadržajima opremljene gradske četvrti, među kojima se šibenski Šubićevac izdvaja kao naročito uspješan primjer kvarta ugodnog za život.
Na temelju znanja i principa urbanizma planirani su, a potom i izgrađeni: glavna prometna os Šubićevca (danas Ulica bana J. Jelačića), zone stambenih nebodera i drugih objekata, šume i zelenila, površine i tereni za sport i rekreaciju, škola, vrtić i zgrade komercijalnih sadržaja, pa čak i parkirališta. Šubićevac je, dakle, danas primjer uspješno planiranog dijela grada upravo zahvaljujući urbanističkoj viziji koja je bila plod rada šireg tima stručnjaka. Ta je vizija nastala na širokoj paleti analiza (poput npr. analize reljefne konfiguracije), jasno definiranim parametrima (o projiciranom broju stanovnika i sl.) i generalnoj težnji za osiguranje kvalitetnih uvjeta stanovanja. Objedinjena je u dokument kojeg definiramo kao urbanistički plan (u ovom slučaju Provedbeni urbanistički plan stambene i rekreacijske zone Šubićevac) i koji je u obzir uzeo sve tada potrebne sadržaje i funkcije. U njihovom rasporedu plan je balansirao odnos izgrađenog i zelenog, asfalta i kamenjara, šume i parkinga, umjesto da bira između jednog i drugog, kao da su to jedine dvije poznate, moguće, pa i preostale opcije.
Što se dogodilo tom planu, jamačno se pitate? Pa, Odlukom Gradskog vijeća taj je plan 13. travnja 2021. godine “stavljen van snage”, odnosno, sportskim rječnikom – dobio je crveni karton. Nije, dakle, zamijenjen boljim, svježijim ili planom prilagođenim današnjim potrebama prostora i zajednice, već je izravno izbačen iz igre. Time je direktno otvoren prostor za segmentarna, monofunkcionalna, pa i neprikladna “rješenja” kojima se sagledava samo uži dio kvarta, bez razmišljanja van obuhvata nekog zahvata i o njegovim posljedicama na urbanu cjelinu. Drugim riječima, umjesto balansirane ideje i plana igre, otvoren je prostor srljanju, u kojem je veća šansa da ćete primiti gol iz kontre nego zabiti. Ako to ne upali, sad kad ste već odustali od plana, ostaju vam pak očajnička nabijanja “dugih baluna” – improvizacije ad hoc projektima, koje završavaju gubitkom posjeda i zelenih površina i iz kojih izlazite s 28 naplaćivanih parkirališnih mjesta i nula boda na kontu.
“Pred Šibenčanima važna odluka o zahvatu na Šubićevcu”
Odluku o zahvatu je, prema najavama, trebalo donijeti Vijeće Gradske četvrti Šubićevac, a spominjale su se i metode direktne demokracije, konkretno – zbor građana. Uslijedilo je loptanje tom odlukom između Vijeća GČ i gradske uprave, razmjena kratkih dodavanja koja je ostavljala dojam međusobnog prebacivanja odgovornosti i opće konfuzije. Ta je pomutnja vrhunac doživjela 19. siječnja, na sastanku spomenutog vijeća i prezentaciji varijanti projekta, javnom događanju o kojem je javnost obaviještena četiri sata prije zakazanog početka i koji je više ličio na humoristični igrokaz i pučko-kazališnu satiru na temu demokracije, nego na demokratsku proceduru.
Dvije spomenute opcije prikazane su na plakatima velikog formata i pred manjim brojem građana u publici, među kojom je (prema dostupnim fotografijama) lako prepoznati lica gradskih pročelnika, direktora tvrtki i javnih dužnosnika, a teško pronaći ijednog stanovnika Šubićevca, naročito iz nezavisnih, građanskih redova. Ako smo ovakav pristup planiranju grada ranije proglasili improvizacijom, onda ovakav model sudjelovanja ili, kako se to stručnije kaže, participacije javnosti u urbanističkom planiranju, možemo bez ustručavanja nazvati farsom.
Modeli sudjelovanja javnosti u odlučivanju o pitanjima važnim za grad, poput javnog savjetovanja i javne rasprave, u hrvatskim su zakonima koji se tiču prostornog i urbanog planiranja i inače vrlo ograničeni i najčešće se svode na prešutnu legitimaciju prijedloga vladajućih, planova o kojima se očitovao zanemarivi broj građana. U takvoj, birokratskoj proceduri ističu se tek povremena negodovanja pojedinaca, vezana uz pravo i uvjete građenja na parcelama u njihovom vlasništvu. Reakcija urbanističke, arhitektonske, krajobrazne i dizajnerske struke, bilo da se radi o stručnim udruženjima (npr. Društvo arhitekata Šibenik), kolektivima ili pojedincima koji bi ponudili stav ili mišljenje, uglavnom izostaje. Ovdje, dakle, ne čudi niska razina participacije, već njezina hinjena, odglumljena forma kakva se odvila u prostorijama Vijeća Gradske četvrti Šubićevac. Po njenom završetku, na gradskim internetskim stranicama objavljen je tek kraći zaključak o “razmatranju prijedloga u daljnjoj fazi razrade projekta, u skladu s tehničkim mogućnostima i važećim propisima”.
Što se tiče samog projekta i rješenja koje se njime predlaže, upravo je neprilagođenost važećim propisima jedan od problema. Prije svega, prema zakonima i pravilnicima kao njihovim podzakonskim aktima (npr. Pravilnik o obaveznom sadržaju i opremanju projekata građevina), u Republici Hrvatskoj postoje propisane razine projekta, koraci njegove izrade, kao i “obavezni sadržaj”. Prvi korak projektne dokumentacije tako čini Idejno rješenje (cjeloviti koncept projekta) kojeg slijede Idejni projekt (na temelju kojeg se ishodi lokacijska dozvola), Glavni projekt (na temelju kojeg se ishodi građevinska dozvola) i Izvedbeni projekt (na temelju kojeg se zahvat gradi na terenu).
Osim što za rješenje zone na spoju ulica Đure Đakovića i bana Jelačića nigdje nije navedeno o kojoj se razini razrade projekta radi, ne postoji ni informacija o vrsti projekta (arhitektonski/građevinski/prometno-tehnički…), odgovornom izrađivaču (tvrtka koja crta i piše projekt), Glavnom projektantu (zakonski odgovornom za projekt i njegovu usklađenost s propisima), kao ni autorima. Obje “ponuđene” varijante prikazane su pod jednim grafičkim prikazom, tlocrtom u grafici loše kvalitete, zalijepljenim na podlogu satelitskog snimka, bez presjeka i perspektiva, sastavnice i drugih, inače zakonski obaveznih, informacija o projektu. Tako prezentiran “projekt” više je nalik dječjem tepihu (onom vrtićkom, s nacrtanim ulicama, kućama, policijskom stanicom, vatrogasnim domom i drugim), nego stručnom i ozbiljnom dokumentu čija će implementacija u prostor imati direktan utjecaj na život građana u njemu.
Upravo zato, a nastavno na argumente kako se ovdje radi o ozbiljnijem i širem pitanju od “šuma ili parking” dileme, u ovom tekstu nećemo ulaziti u detaljniju analizu projektiranog zahvata. Za konkretnu stručnu analizu naprosto nemamo informacija i svaki njen pokušaj bio bi jednako neozbiljan kao i ovaj “vrtićki tepih” od tlocrta, što pak nije prihvatljivo iz prostog razloga što je ovaj tekst, za razliku od projekta kojim se bavi, – potpisan.
“Bit će kako građani odluče!”
Pitanje ovog projekta, srećom, ostaje otvoreno i konačne odluke još nema. Čak i ako se stvari nastave razvijati u istom pravcu, do ishođenja građevinske dozvole, izrade nacrta za gradilište, raspisivanja natječaja za izvedbu, odabira izvođača i pokretanja radova – ostalo je sasvim dovoljno vremena za reakciju. Zona koja je predmet projekta, u međuvremenu ostaje nedefinirana, bez pješačkog prijelaza i s neuređenom zelenom površinom pod magistralom, punom spontano niknute vegetacije i građevinskog i raznog drugog otpada.
Pristup rješenju tog kaosa tiče se prije svega stanovnika Šubićevca, ponajprije onih koji nastanjuju ulicu Đure Đakovića. U ozbiljnu analizu, kakva bi pružila smjernice za buduće uređenje tog prostora i detektirala sve kritične točke i probleme (poput činjenica da stanovnicima spomenute ulice pod prozorima dan i noć zuje automobili koji se tuda ilegalno spajaju na magistralu kod “Vile Velebita”, upojne površine ne apsorbiraju kvalitetno kišnicu koja se tuda slijeva iz pravca sjevera i zone sportskih terena i da je generalni ambijent susjedstva neprivlačan) potrebno je uključiti njihov glas, želje i potrebe. Nasuprot autokratski nametnutom projektu valja profesionalno, multidisciplinarno (uz uključenje stručnjaka iz različitih disciplina) i senzibilno (uz poštivanje potreba ljudi) iznijeti dugoročnu i održivu viziju ove zone, ali i cijelog naselja Šubićevac. Kritika na koju ovakav prijedlog često nailazi kod vladajućih, ona kako je takav proces spor i skup, ovdje nije argument jer raditi stručno, temeljito i pravedno nije i ne može biti “skuplje” od grešaka nastalih improvizacijom, koje za sobom u kratkom roku vuku nove improvizacije i “krpanja”.
Lokalnu zajednicu, stanovnice i stanovnike Šubićevca i kontaktnih zona te četvrti moguće je u proces uključiti i zborovima građana, ali i drugim metodama sudjelovanja poput javnih tribina, rasprava i participativnih radionica. Takav proces neće i ne može biti jednostavan ni ekspresan. Međutim, vratimo li se nogometnoj logici iz prvog poglavlja i pitanju želimo li “igrati” ili “nabijati”, bez tog koraka, a onda i ozbiljnog i stručnog projekta, nema ni prometnog, urbanističkog ni krajobraznog rješenja, nema šume, nema parkirališta, nema raskrižja, ulice, Šubićevca i nema – grada. Osim modela dostupnih gradskoj upravi, građanima “dati ruke” može i gradska oporba, kao i dosad tiha (narodski rečeno “mutava”) šibenska struka – urbanistički, arhitektonski, građevinski i drugi stručni krugovi, čija bi uloga ovdje trebala biti edukativna i savjetnička, ona na strani javnog interesa i svojih sugrađanki i sugrađana, umjesto “na klupi” politike i građevinskog lobija.
Izostane li takva podrška, građanima ostaje dovoljan broj nenasilnih i demokratskih metoda i taktika, onih vlastitim rukama. Potpisivanje peticije, (samo)organizacija u zborove i plenume, prosvjedi, blokade, pa i barikade samo su neke od mogućih. Na građanima, odnosno nama, je da svoje brige i zahtjeve sažmemo, preciziramo i jasno i javno oglasimo već u ovoj, početnoj fazi projekta. Ostanemo li u tom procesu “na tribini”, zaokupljeni banalnim međusobnim koškanjem i podijeljeni u “tim šuma” i “tim parking”, odgovornost za probleme koje će projekt uvesti u prostor, osim u gradskoj upravi, morat ćemo tražiti među nama samima te u – ogledalu.
