Hrvatska zasad nema nikakvu suvislu strategiju koja bi omogućila njenim građanima da lakše dođu do tzv. vlastitog krova nad glavom. Suočeni s činjenicom da bi s nesigurnim poslovima, malim plaćama i u uvjetima posvemašnje korupcije za svoj stan trebali raditi barem 200 godina, mlade obitelji odlaze iz ove zemlje. Istodobno, grade se tisuće stanova i apartmana za prodaju, guši se prostor, niču nakaradne građevine, pritišće se neadekvatna infrastruktura u gradovima, te na koncu, posebice u priobalju, postoje golema betonska naselja koja u većem dijelu godine zjape sablasno prazna, a krajolik biva trajno uništen.
To je samo djelić nevesele slike, a tiče se i stambene politike koja zasad ne postoji. Dakle, kako do svog doma u domovini Hrvatskoj? Ima ipak onih koji nešto pokušavaju s tim u vezi. Među njima je i udruga Pravo na grad koja je na tu temu priredila javnu raspravu na temu prijedloga Nacionalnog plana stambene politike RH do 2030. koje je Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine uputilo u savjetovanje s javnošću do 30. siječnja. Javna rasprava je tematizirala okvir i mjere prvog strateškog dokumenta koji bi trebao odrediti razvoj stambene politike putem izmjena i izrade niza zakona i propisa. Na panelu su sudjelovali dogradonačelnik Grada Zagreba, Luka Korlaet, ravnatelj Zavoda za prostorno uređenje Grada Splita, Dragan Žuvela (online), prof. emeritus Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu Tihomir Jukić, suautorica prostorne studije nac.plana Ivana Katurić (Urbanex), znanstvenica Tamara Bjažić Klarin (Institut za povijest umjetnosti) te stručnjak za društvenu ekonomiju, Goran Jeras (Zadruga za etično financiranje).
Javna rasprava u organizaciji Prava na grad
Dakle, nakon rasprave u prostoru Društva arhitekata Zagreba u organizaciji udruge Pravo na grad, glavni zaključci o prijedlogu Nacionalnog plana stambene politike RH do 2030. svode se na načelno dobre namjere s upitnim mjerama, ciljanim skupinama i mogućnostima provedbe koje je tek potrebno jasnije odrediti i dopuniti.
Kao prvi strateški dokument Ministarstva graditeljstva u već više od 30 godina koji adresira manjak stambene politike, stručnjaci su se složili da je iako s velikim zakašnjenjem, Nacionalni plan prijeko potreban za razvoj stambene politike i suočavanje sa akutnom krizom priuštivosti stanovanja. Nakon privatizacije društvenog stambenog fonda 90ih godina, ukidanjem stambenih prava te kvalitetnih prostornih planova koji su usmjeravali razvoj gradova, stanovanje i planiranje naselja su
u posljednjih 30ak godina u potpunosti prepušteni tržištu. To je dovelo do porasta špekulacija nad osnovnom ljudskom potrebom, stanovanjem, svodeći tu potrebu u mehanizam zarade kroz nekontrolirani rast cijena najma, zemljišta i stanova.
U raspravi se istaknulo da bi Nacionalni plan stambene politike trebao biti cjeloviti međuresorski strateški dokument koji posebnu pažnju usmjerava na detektiranje onih društvenih skupina koje su najugroženije po pitanju stanovanja te ponuditi mjere koje bi im omogućile pristup adekvatnom stanovanju. Taj je element u prijedlogu Plana u potpunosti izostao, fokusirajući se samo na jedan dio društva, ostavljajući najugroženije građane zasebnoj socijalnoj politici koja se do sada pokazala neučinkovitom. Pritom se od planiranih pola milijarde eura za ulaganje u priuštivo stanovanje, 400 mil.eura odnosi na energetsku obnovu zgrada, a jedan značajan dio se planira alocirati vlasnicima stanova, umjesto pomoći najmoprimcima, unatoč brojnim upozorenjima financijskih stručnjaka da subvencioniranje ponude dovodi do dodatnog porasta cijena stanovanja, kao što je bio slučaj sa subvencioniranjem kredita putem APNa.
Ilustracija, priobalna gradnja – foto TRIS/G. Šimac
Jedna od ključnih tema Nacionalnog plana su odgovornosti koje Plan prenosi na jedinice lokalne samouprave, kojima se predviđa izrada lokalnih strategija stanovanja u gradovima. Za njih je Akcijskim planom predviđeno financiranje od 50 milijuna eura za 20ak gradova, međutim način i okvir izrade samih planova ostao je nejasan, te je izražena bojazan o izradi još jedne lokalne strategije sa upitnim mogućnostima provedbe i realizacije, uzimajući u obzir i kapacitete pojedinih
gradova, kao što je slučaj sa brojnim drugim strategijama-
U svojim izlaganjima, dogradonačelnik Grada Zagreba, Luka Korlaet i ravnatelj splitskog zavoda za prostorno uređenje, Dragan Žuvela, složili su se da plan adresira pozitivne mjere poput uvođenja kvota za priuštivo stanovanje za sve novogradnje višestambenih zgrada koje bi država propisala u određenom omjeru, a gradovi bi mogli povećati tu kvotu ovisno o pojedinim zonama i lokalnim specifičnostima, međutim ostaje za vidjeti detaljnu provedbu navedene mjere. Žuvela je dodatno istaknuo problem ulaganja u stanove kao investiciju, naročito u obalnim gradovima, te da se takav problem ne može riješiti isključivo prostornim planovima, već integralnom politikom i upravljanjem.
Profesor emeritus zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta, Tihomir Jukić, istaknuo je kako je takva praksa uobičajena u nizu zapadnih zemalja i gradova, referirajući se i da su između ostalog hrvatski gradovi među zadnjima u Europi koji dopuštaju neograničen turistički, odnosno kratkoročni najam dok većina drugih gradova ima jasna vremenska ograničenja za turističko iznajmljivanje u stanovima ili čak zabranu u pojedinim gradovima. U raspravi je istaknuta potreba regulacije cijene najma, koja je u postojećem Zakonu o najmu stanova načelno i nejasno definirana, te nužnost kontinuirane javne objave podataka o cijeni najma i zemljišta kako bi postojao transparentan i javno dostupan sustav praćenja cijena te ograničavanja njihovog slobodnog rasta.
Nacionalni plan dotiče se i zemljišne politike, te je Ivana Katurić, kao dio autorskog tima za izradu prostorne studije za nacionalni plan stanovanja istaknula kako se trebaju poštivati načela kompaktnog grada i spriječiti trošak difuzne urbanizacije. Pritom bi se trebalo koristiti tzv. brownfield površine unutar gradova za izgradnju javnog i priuštivog stanovanja obzirom da disperzirana izgradnja uzrokuje povećanje troškova infrastrukture i posljedično cijene stanovanja. Dodatno, u kontekstu demografskog pada i financijalizacije stambenih politika, ključan je prelazak prema konceptu priuštivog stanovanja koje uključuje širi spektar korisnika, a razvoj zadruga i kružno gospodarenje prostorom predstavljaju potencijalne smjernice za budućnost. Uspješna provedba lokalnih politika zahtijeva detaljno prikupljanje podataka i prilagodbu potrebama različitih zajednica, pri čemu je izgradnja kapaciteta za implementaciju nužna, jer nacionalni planovi predstavljaju samo polaznu točku.
S time se slaže i profesor Jukić, istaknuvši da je ideja proširenja građevinskog zemljišta za priuštivo stanovanje suprotna načelima prostornog planiranja, te da se ne bi smjelo dogoditi da rješavajući jedan problem – proširenjem građevnog zemljišta za priuštivo stanovanje – stvaramo još veći, a sve suprotno važećem Zakonu o prostornom uređenju i važećim prostornim planovima, kao i europskoj praksi izgradnje priuštivog stanovanja koja se ne temelji na proširenju građevnog
zemljišta nego na kompaktnom gradu, progušćivanjem postojećeg.
Kako stambena politika i stambene reforme nisu ništa novo, istaknula je i znanstvenica Tamara Bjažić Klarin u svom izlaganju, osvrnuvši se na različite modele stambenog zbrinjavanja u socijalističkom sustavu. On je uz proizvodnju društvenih stanova, također proizvodio i stanove na tržištu, ali su postojali i razni drugi modeli poput stambenih zadruga koje tada nisu bili novina, već preuzeti model, trasirajući njihov razvoj i prije 20. stoljeća. Prelaskom na kapitalizam od 90ih
nadalje u potpunosti su se ignorirali desetljećima uspostavljani modeli stambenog zbrinjavanja.
Split (foto TRIS/G. Šimac)
Način na koji stambene zadruge mogu biti jedan od modela rješavanja stambenog pitanja dijela stanovništva, istaknuo je Goran Jeras, stručnjak za društvenu ekonomiju, ukazavši da niz nelogičnosti i prepreka u zakonskom okviru trenutno priječe razvoj stambenih zadruga u Hrvatskoj. Po njegovom je mišljenju za razvoj neprofitnih stambenih zadruga, kao u nizu drugih gradova i zemalja, potrebno osigurati povoljnije financiranje te pravne i zemljišne alate kako bi se građanima
koji imaju određene prihode, ali nisu u mogućnosti ili ne žele ući u stambeni kredit, omogućilo udruživanje i ostvarivanje priuštivog stanovanja kroz neprofite projekte, bez developerskih marži koje podižu cijenu kvadrata.
Brojna publika te živopisna rasprava ukazala je na akutnu problematiku nepriuštivosti stanovanja, ali i potrebu za javnom diskusijom o navedenim politikama. Ciljevi i mjere zahvaćeni nacionalnim planom su brojni, međutim za većinu njih ostaje nejasno na koji način će se provoditi te se mjere ne reflektiraju nužno i u samom akcijskom planu. Očito je da stanovanje više ne može biti prepušteno tržištu te da predstoji razrada brojnih mehanizama, od kojih su mnogi postojali, ali su zanemareni, te da plan stambene politike treba integrirati niz specifičnih mjera, ali i proširiti ciljane skupine na puno širi spektar stanovništva kako bi se ostvarilo pravo stanovanja za sve.
Ako vas zanima više o ovoj raspravi, video snimku javne rasprave možete pronaći i putem sljedeće poveznice:
