Neovisni novinarski portal
5.8.2021.
reflektor
Zgrada nedaleko od zgrade zagrebačke uprave (foto TRIS/G. Šimac)

Sve više podstanara, izdan ‘Priručnik za podstanare’:
Tko je odgovoran za popravak vešmašine, tko vam smije doći u goste…

Zgrada nedaleko od zgrade zagrebačke uprave (foto TRIS/G. Šimac)

U Hrvatskoj, državi rastućih socijalnih nejednakosti, sve izraženijeg siromašenja većine i iznimnog bogaćenja manjine usljed koruptivno kriminalnih aktivnosti političko-poduzetničkih grupacija, sve je više – podstanara. Zna se: mlađe osobe i mlade obitelji teško dolaze do vlastitih stanova i kuća, osim ako im roditelji ili oni nisu imućni i(li) tijesno vezani s političkim partijama. Neka od opcija za stjecanja vlastitog  tzv. krova nad glavom ispod kojeg te neće lako istjerati ‘gazda’ su stambeni krediti,  uglavnom nepovoljni, stresni i skupi, ili pak tzv. POS-ova stanogradnja, a na kojoj opet značajne šanse da dospiju na listu za kupnju takvih (tek nešto jeftinijih) stanova imaju opet oni koji imaje političke veze.

Istodobno u Hrvatskoj  postoje na desetke tisuća stanova, apartmana, kuća... bilo u vlasništvu gradova, države ili privatnih osoba, koje zjape prazni, i koji bi, da je volje, smjernosti, organiziranosti i sposobnosti, mogli biti na raspolaganju onima koji teško dolaze do vlastite nekrentnine po nekim podnošljivim uvjetima. I koji bi omogućili, primjerice, mladim obiteljima, bolji start i olakšali im egzistencijalne poteškoće, umanjili nesigurnost, a mnoge možda i  odgovorili od iseljavanja iz zemlje.

Vlažne straćare i ruševne šupe

Ozračje društvene nepravde u državi s malim brojem stanovnika i golemim potencijalima za bolje društvo dodatno naglašavaju brojne afere u kojima se u pravilu otkriva kako visoki politički i partijski dužnosnici raspolažu s brojnim nekretninama do kojih su došli, uglavnom zna se kakvim putem.

Ilustracija: zgrada nedaleko od zgrade zagrebačke uprave (foto TRIS/G. Šimac)

Najam stanova, tj. podstanarstvo, mnogima je jedini mogući izlaz iz bezdomništva, a stanje na tržištu stanova je opet često vrlo nepovoljno, posebice u većim gradovima, gdje su cijene najma često izuzetno visoke i nepodnošljive za najmoprimce, odnosno podstanare. Tako neki na mjesečni najam stana moraju dati i više od polovice mjesečnih primanja, što u uvjetima konstantne gospodarske krize, nesigurnosti zapošljavanja i aktualne pandemijske nevolje dodatno stvara nevolje podstanarskoj populaciji. Još je gore, doduše s iznimkom prošle pandemijske turističke sezone, podstanarima koji žive u dužobalnim i kontinentalnim gradovima s razvijenim B&B turizmom: tamo su cijene najma drastično porasle, a dodatna poteškoća je i ta što mnogi vlasnici takvih stanova i apartmana doslovce svoje vansezonske podstanare tjeraju na ulicu početkom ljetnog perioda, u pravilu od svibnja pa do mjeseca studenog.

Tako su podstanari jedna od društveno najugroženijih skupina (ako izuzmemo beskućnike), a dodatno ih ugrožavaju i standardne podstanarske nevolje.

Mnogi od nas koji su u životu bili ili su još uvijek podstanari dobro znaju o čemu se radi: često se nailazi na stanodavce koji znaju itekako zagorčati život svojim stanoprimcima (iako ima i slučajeva kada se događa suprotno). Od slučajeva kada se podstanarima za nerazumno visoke cijene namjam nude vlažne straćare, trošne šupe, podrumi bez grijanja, potkrovlja s golubljim izmetom i garsonijere bez štednjaka, frižidera i s WC-ima koji ne zadovoljavaju ni minimalne higijenske i tehničke standarde, pa do ‘gazda’ koji ne primaju obitelji s malom djecom, ne dopuštaju posjete prijateljima podstanara, traže od podstanara ulaganja u njihove izbe, stalno prijete otkazom, zahtijevaju najamninu mjesecima unaprijed i tome slično.

No dobro, jasno je je kako nisu svi iznajmljivači babaroge i tirani, nego srećom, znaju to mnogi podstanari iz svojega podstanarska staža, postoje divni i empatični ljudi-stanodavci  koji pokroviteljski, s toplinom, razumijevanjem i uviđajnošću postupaju prema svojim podstanarima, te ih nerijetko doživljavaju kao dio svoje obitelji.

Pravo na grad – prijatelj podstanara

Osim toga, čini se, ipak, kako podstanari ipak više nisu sami na svijetu, ostavljeni na vjerometini društvene nepravde i na nemilost kapricioznih i nehumanih iznajmljivača. Ako nitko drugi, o njima brine sjajna i vrlo aktivna zagrebačka udruga Pravo na grad, a koja je jedna od stupova pozitivnih političkih i drugih promjena kojima upravo svjedočimo nakon lokalnih izbora u Gradu Zagrebu, i drugdje.

Pravo na grad je udruga koja, među ostalim, djeluje protiv privatizacije i prekomjerne ekonomske eksploatacije javnih i zajedničkih dobara te prostora, s posebnim naglaskom na pitanja sudjelovanja građana i organiziranog civilnog društva u upravljanju javnim dobrima.

Udruga je izrasla iz višegodišnje kampanje i inicijative pokrenute od strane organizacija nezavisne kulture i mladih koje su zajednički sa Zelenom akcijom započele s javnim djelovanjem protiv devastacije javnog prostora u Zagrebu, a prije svega izgradnje shopping centra i javne garaže Hoto grupe u unutrašnjosti bloka na Cvjetnom trgu.

Neka od njihovih područja djelovanja su i nastojanja za poboljšanje stambene politike u Hrvatskoj, poticanje društvene stanogradnje po povoljnijm uvjetima, te borba za prava obespravljenih podstanara. Oni se brinu za one koji su  zaboravljeni i na margini društva, ostavljeni da se snalaze kako znaju, tako da su prijatelji podstanara. Upravo  njima su posvetili svoje novoizdani Priručnik za podstanare, dosad jedinstvenu publikaciju na ovim prostorima, tiskanu na 40 stranica. Tiskani priručnik za podstanare se dijeli besplatno u MAMA Zagreb u Preradovićevoj 18, a može ga se besplatno (bez plaćanja najamnine) preuzeti i na ovoj poveznici .

Autorice ovog jedinstvenog korisnog podstanarskog štiva su Iva Marčetić i Antonija Komazlić , a suradnici Dženana Kalamujić, Antun Sevšek, Nikola Zdunić izdavač je Tomislav Domes odnonso Pravo na grad.

-U gradovima Hrvatske bilježimo nezanemariv postotak stanovništva koje svoje stambeno pitanje rješava putem najma stana na tržištu. No isto tako oni koji žive u najmu u veoma su nesigurnom i nezaštićenom položaju i nerijetko nisu upoznati sa svojim zakonski zagarantiranim pravima. Stoga, u Pravu na grad smo analizirali zakonodavni okvir i provedbu Zakona o najmu stanova, kao i postojeće ugovore o najmu stanova, a kroz radionice za podstanare imali smo priliku prikupiti i analizirati mnoga podstanarska iskustva i zajednički raditi na sastavljanju tzv. Idealnog ugovora. Rezultat tog rada možete vidjeti u Priručniku za postanare koji smo upravo izdali – kažu u Pravu na grad

Nestalan, nesiguran i ranjiv položaj

Priručnik sadrži opis pojedinih elemenata ugovora o najmu stana, primjere iz postojećih ugovora, zakonski okvir i preporuku za najmoprimce pri pregovorima o ugovoru.

-Na kraju priručnika mogu se pronaći relevantne adrese za besplatnu pravnu pomoć u nekoliko gradova i županija kao i adrese na koje se u gradskoj upravi možete priložiti potpisani ugovor. Isto tako u tiskanoj verziji priručnika pronađite Ugovor o najmu stana koji možete istrgnuti i koristiti, a na linku ispod ugovor možete pronaći u editabilnoj verziji  (Idealni ugovor o najmu stana (docx) i prilagođavati ga ukoliko je potrebno – vele izdavači Priručnika za podstanare. 

U Priručniku se pojašnjava niz važnih uobičajenih nejasnoća oko podstanarstva: npr. tko ima obavezu platiti pričuvu, smijete li stan davati u podnajam, tko i kada vam smije doći u goste, tko je odgovoran za popravljanje veš mašine, kao i koliko traje otkazni rok ugovora i izlaska iz stana.

-U gradovima Hrvatske bilježimo nezanemariv postotak stanovništva koje svoje stambeno pitanje rješava putem najma stana na tržištu. No isto tako oni koji žive u najmu u veoma su nesigurnom i nezaštićenom položaju i nerijetko nisu upoznati sa svojim zakonski zagarantiranim pravima. Stoga, u Pravu na grad smo analizirali zakonodavni okvir i provedbu Zakona o najmu stanova, kao i postojeće ugovore o najmu stanova, a kroz radionice za podstanare imali smo priliku prikupiti i analizirati mnoga podstanarska iskustva i zajednički raditi na sastavljanju tzv. Idealnog ugovora – kažu.

Inače, prema saznanjima autora Priručnika, udio stanovnika gradova koji svoje stambeno pitanje rješavaju na tržištu najma sve je veći. Procjena je da samo u Zagrebu više od petine, tj. čak 20,4 % onih u dobnoj skupini između 18 i 39 godina svoje stambeno pitanje rješava podstanarstvom. Ipak, u Hrvatskoj je regulacija ovog stambenog statusa, odnosno odnosa najmoprimca i najmodavca, nerazvijena, slabo zakonski regulira na i institucionalno zanemarena, što najmoprimce dovodi u nestalan, nesiguran i ranjiv položaj, ističu znalci o podstanarstvu.

‘Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti’

-U nedostatku institucionalne kontrole vrlo je bitno pitanje potpisivanja adekvatnog ugovora o najmu, temeljnog dokumenta koji uređuje međusobna prava i obveze između najmodavca i naj moprimca. Iako je u praksi primijećen porast potpisivanja ugovora o najmu stana, sadržaj tih ugovora najčešće ne doprinosi zaštiti prava i stambenoj sigurnosti najmoprimaca, već samo zaštiti imovine najmodavca. To znači da većina ugovora penalizira najmoprimce, dok istovremeno ne definira obveze najmodavaca. Uz to, ugovori su nerijetko sastavljeni proizvoljno – ovise o namjera-
ma i karakteru najmodavca, odnosno sposobnosti najmoprimca da s njime pregovara, a nerijetko se u ugovorima mogu naći i odredbe koje nisu u skladu s relevantnim zakonima. Također, uobičajena je praksa da najmodavac ponudi ugovor najmoprimcu, često uz prisustvo odvjetnika ili agenta nekretninama, što stavlja najmoprimca u neravnopravan položaj pri pregovorima o uvjetima najma – ističe se u Priručniku za podstanare. 

Neravnopravan odnos moći između najmoprimca i najmodavca u korist potonjeg slabo je adresiran odredbama zakona:  za najmodavca iznajmljivanje stana tek dodatni izvor prihoda, dok najmoprimci unajmljivanjem stana rješavaju svoje stambeno pitanje, odnosno svoju temeljnu životnu potrebu koja bi tako i zakonski trebala biti adresirana, ističe se, te napominju kako je Zakon o najmu stanova zastario i ne prati potrebe najmoprimaca i probleme s kojima se suočavaju.

 

Zasigurno je u Hrvatskoj jedna od osoba koje naviše znaju o problemima podstanara i podstanarstva i stambenih politika Iva Marčetić, jedna od autorica Priručnika za podstanare i dugogodišnja aktivistica Prava na grad, arhitektica i istraživačica  s diplomom Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, koja je radila u raznim uredima poput 3LHD i Architekten CIE. Bila je članica Platforme 9.81, a s Pulskom grupom je 2012. godine predstavljala Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu arhitekture, pisala je, između ostalog, za Zarez, Kulturpunkt, Novosti i Bilten, uređivala je časopis Nepokoreni grad, a na Vizkulturi je prije nekoliko godina vodila vrlo čitanu kolumnu (LINK)…

Nakon nekoliko godina organiziranja programa i kampanja na temu stambenog pitanja u Hrvatskoj, Pravo na grad u 2020. izdalo je knjigu Ive Marčetić naslova: Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti. Na istraživanju koje je prethodilo pisanju knjige, zajedno sa autoricom radile su naše članice Antonija Komazlić i Antun Sevšek, a izbor i pripremu mapa radio je Antun Sevšek.

Knjigu koja je priređena na 192 stranice u PDF formatu može se preuzeti na ovom linku.

Ne zna se broj podstanara

Kratko smo porazgovarali i s autoricom publikacija Ivom Marčetić.

Jeste li možda imali neke traume u podstanarstvu s obzirom na toliki angažman oko podstanarske problematike?

-Bilo tko ko je poput mene proveo neko vrijeme u podstanarskom statusu zasigurno ima niz komičnih i nezgodnih epizoda u svom podstanarskom stažu. Poneke od tih epizoda znaju biti traumatične, poput neosnovanog izbacivanja iz stana, no moja motivacija za bavljenje ovom temom ne proizilazi iz mog osobnog stambenog statusa već iz potrebe da se radi na politikama koje će nam osigurati veću sigurnost stanovanja. Kod nas se stambena politika svodi na poticanje kreditnog zaduživanja, a u javnosti se konstantno manipulira kako s podacima, tako i s našim osjećajima prema domu. Dom, mjesto gdje bi se trebali osjećati sigurno i zaštićeno nije nešto što bi trebalo biti određeno time jesmo li mi vlasnici stana ili kuće u kojoj živimo, osjećaj doma mjeri se sigurnošću koju u njemu osjećamo. Pri tome u ovom slučaju mislim na sigurnost od deložacije, sigurnost od prijetnji, sigurnost da ćemo moći pokriti svoje mjesečne stambene troškove i da oni neće nas tjerati na prag siromaštva. Kako bi to bilo moguće naša država i gradovi moraju upravo raditi na tome da nam osiguraju da se osjećamo sigurno u svojim domovima kroz različite oblike zakonske i druge regulacije, kao i poduzimanjem mjera koje će zaustaviti divljanje cijena stanovanja, kako rente, tako i u slučaju kupnje stana ili kuće.

Iva Marcetić (foto Maja Bosnić/N1)

Bilo bi korisno znati koliko u Hrvatskoj ima podstanara, premda takvo što vjerojatno nije lako utvrditi…

– Jako je nezahvalno govoriti o broju podstanara i podstanarki u Hrvatskoj budući su statistički podaci u ovom sektoru veoma nepouzdani. Iz iskustva znamo da u slučaju popisa stanovništva mnogi najmodavci u strahu od plaćanja poreza ili drugih motiva urgiraju kod svojih najmoprimaca da se ne izjašnjavaju precizno o svom stambenom statusu iako statistički podaci nemaju veze sa poreznim opterećenjima. Tako primjerice u Zagrebu po posljednjem popisu stanovništva samo se 5% stanovnika izjasnilo kao najmoprimac koji plaća najamninu, dok se otprilike toliki postotak izjasnio kao najmoprimci koji ne plaćaju najamninu što čini ukupno oko 80 000 ljudi koji ne stanuju u nekretnini koja je njihovo vlasništvo. No, te podatke treba uzeti sa zrnom soli i pretpostaviti da je broj još viši. Prema anketi koju je 2018e naručio Grad Zageb za potrebe izrade jedne od svojih strategija, preko 20% mladih u Zagrebu u dobi od 18 – 39 godina svoje stambeno pitanje rješava postanarstvom. No, podstanarstvo je isto status kojeg možemo naći najviše u urbanim centrima tako da podatak koji bi obuhvaćao cijelu Hrvatsku ne bi nam mnogo pomogao. Stoga se uvijek treba u tom smislu skoncentrirati na urbane sredine i na taj način procjenjivati zastupljenost ovog statusa koji, prema istraživanjima koji su proveli Rodik, Matković i Pandžić je u stalnom porastu. Dakle, iako imamo manjkave statističke podatke, ipak možemo reći da nemali broj ljudi u našim gradovima na ovaj način rješava svoje stambeno pitanje i da imamo trend rasta…

 Koje su najčešće nevolje s kojima se susreću podstanari…

-Podstanari se susreću sa raznim vrstama nevolja koje mogu proizilaziti iz nekoliko aspekata. Naime, nije isto  jeste li podstanar u Zagrebu, Osijeku ili Šibeniku. Svaka od ovih urbanh sredina ima svoje specifične probleme gdje obalni gradovi prednjače u problemima budući je gotovo nemoguće naći stan po potrebi u cijeni u kojoj to možete platiti, a da vas se iz tog stana ne izbaci kad počne sezona. No, generalno, problemi s kojima se suočavaju podstanari proizilaze najčešće iz nereguliranog odnosa između najmoprimca i najmodavca u kojima najmodavci nerjetko smatraju da jednom kad iznajme nekretninu imaju pravo i na kontrolu života njihovih najmoprimaca. Točnije i najmodavci i najmoprimci slabo poznaju međusobna prava i obaveze, a u takvom odnosu teško je stvoriti povjerenje u kojem najmoprimci najčešće izvuku deblji kraj. No, moram napomenuti da u ovom odnosu postoje prava najmoprimaca na siguran dom i obiteljski život kao na svoja osnovna ljudska prava, dok kada govorimo o najmodavcu, ne možemo govoriti o specifičnim ljudskim pravima najmodavca već zaštiti imovine najmodavca koja je itekako regulirana našim zakonima.

Iva Marcetić (foto Maja Bosnić/N1)

Primjer Barcelone

Prema vama, postoji li nekakav model rješavanja problema podstanarstva… Kakve stambene politike predlažete?

-Podstanarstvo nije samo po sebi problem, problem je manjkava regulacija odnosa najmoprimca i najmodavca i stoga smo se u okvirima naših mogućnosti i opredjelili za izdavanje Priručnika koji može pomoći u razumijevanju i reguliranju ovog odnosa, no država i lokalne samouprave su mjesta na kojima se problemi trebaju rješavati. Prvenstveno kroz izmjene Zakona o najmu stanova kako bi Zakon bolje odgovorio na goruće probleme i kako bi bolje definirao odnose na tržištu najma, no isto tako lokalne samouprave mogu poduzeti niz koraka kako bi se regulirala cijena najma. To se može učiniti prvenstveno kroz bolju regulaciju kratkoročnog odnosno turističkog najma na način da se po uzoru na primjerice Barcelonu obustavi registracija novih najamnih jedinica, da se povećaju porezi na kratkoročni najam, a sve u cilju vraćanja stanova u dugoročni najam. Isto tako omogućavanjem što većem broju ljudi pristup javnim stanovima za najam i drugim stambenim programima smanjila bi se potražnja na tržištu najma što bi u konačnici dovelo i do smanjenja cijene.

Treba li planski graditi nova naselja za mlade obitelji i ostale s većim udjelom proračunskog novca?

Uvijek treba planski graditi. No podsjetit ću da osim u Zagrebu, nismo imali relativno velike planske gradnje javnih stanova za najam, već smo imali gradnju stanova za otkup kroz programe POSa. Ono što bi trebali raditi je svakako planski graditi nove stanove za najam, preferencijalno unutar naselja i dijelova grada koji imaju mješovite oblike investicija na način da ne parkiramo javne stanove u velikim količinama na rubove grada kako se to danas radi u Zagrebu, već da su investicije u javne stanove raspoređene o prostoru grada naspram potreba određenih dijelova grada. Primjerice, ukoliko središte Zagreba gubi stanovnike, a gubi ih u velikim postotcima upravo zbog cijnene kvadrata u najmu i prodaji, zašto ne bismo smanjili taj gentrifikacijski trend gradnjom priuštivih stambenih jedinica u najmu u središtu grada, a ne na rubovima urbanih cjelina. Dakle, da zaključim, da treba graditi nove stambene jedinice kroz javne investicije, a treba ih graditi strateški i planski.

Treba li promjeniti politiku korištenja npr. stanova u vlasništvu Grada Zagreba? 

Pitanje korištenja stanova u Gradu Zagrebu je dosta kompleksno polje i ukoliko bi krenuli ga tu analizirati, bojim se da bi otišli izvan namjere ovog intervjua. No ukratko, sustav ne treba mijenjati nego urediti, širiti transformirati. Zagreb u svom vlasništvu, suvlasništvu i leasingu ima preko 7000 stanova koji se dodjeljuju po desetak različitih osnova, ali ta količina stanova naprosto nije dovoljna za potrebe gotovo milijunskog grada. Naime, radi se o tek oko 2% ukupnog stambenog fonda, dok je prosjek nekih europskih gradova i po više desetina puta viši kada se radi o količini javnih stambenih jedinica i stambenih jedinica kojim upravlja tzv neprofitni sektor (poput stambenih zadruga, asocijacija i sl.). Isto tako, temeljem gradskih odluka, naš fond stambenih jedinica u vlasništvu grada je dosta fluidan, budući su se gradili novi, a privatizirali stari stanovi pa ako pričamo o promjeni politika, prva stvar koju bi trebalo napraviti je staviti takve odluke van snage i zaustaviti ovakav model presipanja iz šupljeg u prazno. To bi trebalo učiniti prvenstveno zato što mi nemamo puno drugih mehanizama kojima možemo spriječiti divljanje cijena na tržištu osim mogućnosti da ljudima ponudimo alternativu, a ta alternativa je održivi i pravedni sustav dodjele javnih stanova za najam, kao i promicanje inovativnih modela stambenog zdrugarstva i zemljišnih zaklada u kojima bi se, u kombinaciji sredstava koja dolaze od budućih stanara, kao i sredstava, odnosno zemljišta grada, gradile stambene jedinice po povoljnim cijenama, ali stambene jedinice koje u konačnici ne bi mogle biti dio tržišta nekretnina. To se u Europi i svijetu postiže na način da gradske uprave regiliraju takvu vrstu gradnje na način da putem strogih uvjeta omogućavaju gradnju na svom zemljištu bez profita, gradnju stambenih zgrada u kojima stanari kao dio neke zadruge ili asocijacije mogu biti vlasnici zgrade, ali ne i zemljišta na kojem se zgrada nalazi i na taj način, uz dodatne mjere u čije detalje nema smisla da sad ulazim, drastično se smanjuje mogućnost špekulativnog povećanja cijene, odnosno slobodne trgovine takvim stambenim jedinicama. U konačnici, javna sredstva i javni resursi poput zemljišta mogu biti zalog dugoročnom osguranju što šire sigurnosti stanovanja, no ne smiju biti, kako se to danas radi, utrošeni na povećanje postotka privatnog vlasništva i povećanje fonda stanova koji su predmet tržišnih transakcija. Za to imamo tržište, a uloga Grada bi trebala biti nešto drugo.

Iva Marcetić – foto N1

Kako su izgledale vaše radionice s podstanarima?

Za početak bi pozvali ljude da se prijave da učestvuju u radionicama i da nam, ukoliko ih imaju, pošalju svoje ugovore o najmu na analizu. Potom bi započinjali radionice tako što bi svatko pričao o tome koliko dugo je u podstanarskom statusu, kao i o tome kakve komične ili manje komične situacije kršenja njihovih prava su doživjeli. Nakon toga bi prešli na radionički dio u kojem smo zajednički analizirali određene pojmove iz zakona i ugovora gdje bi mi iz Prava na grad pojašnjavali ove pojmove, poput posjeda, pričuve, režijskih troškova, a onda bi zajednički raspravljali kako bi se te određene stvari mogle najbolje regulirati u ugovorima. Nakon nekoliko održanih radionica sa prvim polaznicima, na onim slijedećima smo već imali prvu našu verziju Ugovora o najmu kroz koji smo zajednički prolazili i konzultirali se o mogućim promjenama, nadopunama i novim elementima koji bi trebali biti dio ugovora, a sve u cilju da se što bolje i detaljnije ugovore prava i obaveze najmoprimaca i najmodavaca već pri samom ulasku u stan kako bi se izbjegle daljnje nedaće i nesporazumi.

Priručnik za najmodavce

Koliko dugo ste pripremali Priručnik?

Priručnik je rezultat dvogodišnjeg procesa radionica i analiza, u smislu da smo prvo počeli sa analizama i radionicama, onda smo na osnovu toga počeli razrađivati ideju Priručnika i na kraju ga i napisali i izdali.

Je li, kako se to kaže, razgrabljeno prvo izdanje Priručnika?

S obzirom na epidemiološke mjere ne možemo organizirati javne događaje na kojima bi mogli podijeliti sve priručnike, al za sada ima puno interesa, a priručnik se može besplatno preuzeti u Zagrebu u klubu MaMa, dok se nadamo da ćemo ovo proljeće i ljeto uspjeti ga distribuirati i po drugim većim gradovima. Tako da, odgovor je ne, imamo još primjeraka i rado ćemo ih i dalje dijeliti.

Ima li reakcija na Priručnik?

Da, ima mnogo reakcija i predominantno su pozitivne. Ljudi na našim stranicama i grupama na društvenim mrežama javljaju nam da su jako sretni da je netko konačno na jednom mjesto sažeo odgovore na mnoga pitanja koja muče podstanare, no zanimljivo javlja nam se i velik broj najmodavaca koji uglavnom tvrde da smo trebali napraviti i priručnik za najmodavce. S tim u vezi voljela bih ovdje napomenuti da je priručnik koristan i za najmodavce ukoliko žele razumjeti zakonski okvir unutar kojeg je definiran odnos najmoprimca i najmodavca, kao i obaveze najmodavaca koje propisuju ti zakoni. Isto tako, zanimljivo je da mnogi najmodavci smatraju da bi mi trebali pisati o njihovim „pravima”, a ne samo o pravima podstanara, na što mi odgovaramo da se u odnosu najmoprimca i najmodavca zapravo radi o zaštiti stambenih prava najmoprimca i zaštiti imovine najmodavca, a ne ljudskim pravima pojedinačnih najmodavaca budući ona ne mogu u ovom odnosu biti uskraćena. Stoga, priručnik, kao i ugovor, veoma detaljno pojašnjavaju na koji način i najmodavci mogu zaštiti svoju imovinu dobro formuliranim ugovorom kao i, u konačnici, poštenim i pravednim odnosom prema samim najmoprimcima.

Iva Marcetić – foto N1

*****************************************************************************************************************

Nakon razgovora s Ivom Marčetić, evo i jednog poglavlja iz Priručnika za podstanare koji zanima mnoge od podstanara, a tiče se popravaka kućasnkih uređaja u stanu koji je u najmu…

 Iznajmljeni stanovi najčešće su opremljeni osnovnim uređajima kao što je frižider ili mašina za veš, a dužnost najmoprimca je da ih koristi na odgovoran način, dok je dužnost najmodavca da ih održava u smislu izvršenja potrebnih popravaka i zamjene uređaja.

Ukoliko najmodavac odbija održavati uređaje u radnom stanju može se smatrati da je ugovorena kvaliteta predmeta najma narušena i moguće je zahtijevati smanjenje iznosa mjesečne najamnine…

 

Tags: , , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI