Živimo u državi u kojoj više ne brojimo afere, očekujemo ih i, kada se dogode, ne shvaćamo ih ozbiljno. To, naravno, sve govori o nama. U Srbiji ne jenjavaju studentski prosvjedi, Srbi se bune, Hrvati ni ne pomišljaju na pobunu, njima se teško svako jutro i probuditi. Ne postoji taj ministar, ne postoji političar, ne postoji to oružje u njihovim rukama koje bi građane Hrvatske potaknulo da probude usnulu ljudskost. Ljudskost je moralna a ne biološka kategorija. Kako poimamo ljudskost, takva će nam biti i država, a pod državom prvenstveno mislim na ljude koji u njoj žive. Ljudi su bitniji od svake države odnosno država ima smisla samo ako služi ljudima koji u njoj žive. Bajanja o tome da je Hrvatska iznad svih i svakoga od nas, a da je iznad nje samo bog, govori sve o onima koji pristaju na ovaj, duboko dehumanizirajući koncept.
Konvertiti
Ja, recimo, ne cijenim politike koje državu postavljaju iznad čovjeka, takva država je duboko nehumana, ona je neosjetljiva na ljudsku patnju, ona ruši ljudsko dostojanstvo, a čovjeka pretvara u zatvorenika koji život u državi svodi na služenje kazne. Prihvatiti da je država iznad čovjeka, može ili čovjek lišen dostojanstva ili čovjek nošen krivnjom. Donekle mogu razumjeti one koji osjećaju krivnju jer su, za vrijeme jugoslavenske faze hrvatske države, aktivno radili na negaciji hrvatstva ne shvaćajući da je jugoslavenstvo samo prolazna faza. Takvi sada, budući da u sebi nose refleks negacije hrvatstva, afektiranim nacionalizmom negiraju hrvatstvo. Oni ne osjećaju krivnju zbog toga što su jednom negirali hrvatstvo, negirat će ga uvijek, njih goni krivnja što su nadživjeli državu za koju su nekoć smatrali da je iznad čovjeka, a kako ništa ljudsko u sebi nemaju, sada druge, one koji znaju da je svaka država, pa bila to i hrvatska država, ispod čovjeka, optužuju da žale za prethodnom državom. Ljudi krivnje su konvertiti.
Konvertite je lako prepoznati – ponosno ističu svoju sadašnju niskost, a zaboravljaju onu prethodnu. Kada reflektor istine usmjerite prema njihovom životu, vidjet ćete da su se nekoć isticali u niskostima komunizma, baš kao što se danas upiru da dokažu pripadnost niskostima nacionalizma. Ljudi niskosti su nadničari, oni život u državi vide kao priliku da zarade nadnicu. Kada sam kod nadničara, jasno mi je zašto je Stipo Mlinarić podizao novce s računa namijenjenog za neku, duboko hrvatsku stvar – pa zbog toga što je njegovo hrvatstvo nadničarsko. Smatrao je da kao Hrvat, a hrvatstvo mu je nešto što odrađuje i na čemu zarađuje, ima pravo uzeti novce jer ih je, kao svaki nadničar, zaslužio. Nisko hrvatstvo je nadničarsko – ono započinje i završava u jednom danu, a kada se taj dan odradi i naplati određeno, novi dan se vidi kao priliku za novu nadnicu. O bogu koji između sebe i ljudi postavlja neku državu, ne treba trošiti riječi. Takav bog je nakazan, u njega vjeruju ti isti nadničari niskosti, on je bog po njihovoj mjeri.
Braća po oružju
Hrvatska je od osamostaljenja do dana današnjeg imala tu nesreću da je pretvorena u državu koja je vječna i vrijednija od svakog njezinog građanina. Demokratska država to nije i ne može biti, ali političke kreature ne znaju što je demokracija i čemu služi država, pa nemaju nikakav problem da državu, zbog vlastitih, nimalo moralnih motiva, pretvore u vrijednosnu kreaturu. Nije ovo boljka samo Hrvatske, pogledajmo Srbiju, Srbi se bune s namjerom da im bude onako kako je nama sada. Problem je što se mi ne bunimo zbog toga što idemo istim putem kojim je išla i Srbija. Srbi se bune da bi im u budućnosti bilo kako je nama sada, a mi se ne bunimo jer nam u budućnosti slijede ona iskustva koja Srbija ima danas.
Plenkovićev i Vučićev odnos prema građanima, pravosuđu, medijima, istini, politici, slobodi i državi ne razlikuje se u kvalitativnom smislu, riječ je samo o vremenskoj razlici. Plenković i Vučić ne žive u istom vremenu, oni se neće susresti u sadašnjosti, oni su jedan drugome budućnost. Vučić postaje Plenković, Plenković postaje Vučić. Hrvatska postaje Srbija koja se ne buni, Srbija putem pobune postaje Hrvatska. A kako ovu transformaciju obilježava Josip Dabro? Pa, onako kako to čine sve političke kreature – duša mu je razgaljena cajkama, one predstavljaju budućnost prema kojoj ide, a u ruci mu je pištolj, on predstavlja bezumnu niskost koja nacionalizmom ubija ljudskost kako bi država bila iznad čovjeka. Što radi nadničar Stipo Mlinarić? On piše poslanice niskosti o, zamislite to, licemjerju. Čovjek koji je dobio mandat obmanjujući birače da neće ići u koaliciju s Plenkovićem i njegovom verzijom HDZ-a, sada kao koalicijski partner tog istog Plenkovića i njegove verzije HDZ-a, upozorava na neko licemjerje.
Ovom nadničaru je licemjerno to što se „Hrvata s pištoljem doživljava kao prijetnju” dok su „naoružani četnici tabu tema”. Nema tu nikakvog licemjerja. Naoružani Hrvat Josip Dabro i naoružani četnici su braća po oružju, niskosti i poimanju države. Razlikuju se samo po tome što im je budućnost različita – naime, u budućnosti će postati ono za čime žude, a žude za sadašnjošću u kojoj se taj drugi nalazi. Oružje tome služi – pucanjem u neprijatelja, njemu, kao budućnost, daješ vlastitu sadašnjost, a sebi, opet kao budućnost, priskrbljuješ njegovu sadašnjost. Nadničari niskosti posežu za oružjem kako bi sebi osigurali budućnost. I ne, to nije licemjerje, riječ je o ironiji.
Josip Dabro, dakle, ima budućnost, tu istu budućnost ima i Stipo Mlinarić. Budućnost imaju i Plenković i Vučić, baš kao što budućnost imaju i Hrvatska i Srbija. Budućnost im je tuđa sadašnjost.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
