Jučer su, pozdravnim riječima riječkog nadbiskupa Mate Uzinića i čikaškog nadbiskupa kardinala Blasea Cupicha započeli ovogodišnji Mediteranski teološki susreti u Lovranu. Mate Uzinić najdosljedniji je branitelj i zagovaratelj odnosno apologeta katoličanstva u Hrvatskoj. Glavna tema posvećena je prorokovanju mira, kršćanskoj dužnost zalaganja za mirotvorstvo, pogotovo u ovom našem vremenu koje je obilježeno militarizmom. Susreti, dakako, nisu zatvoreni u samodopadni ekskluzivizam katoličanstva, oni su zamišljeni kao dobrohotni susret kršćana koji, svatko iz svoje perspektive, bez nametanja i želje za dominacijom, promišlja stvarnost suvremenog svijeta, a naša stvarnost je stvarnost zakopanosti u rat, sjećanja na rat, stvarnost izgradnje društva na ratu i spremnosti da se ratom sačuva i obrani ono što je ratom stvoreno.
Naša stvarnost duboko je protukršćanska. Kršćani opijeni ratom ne slijede Isusa Krista, on je bio mirotvorac, oni baštine Heraklita i njegovu poznatu misao: „Rat je otac svih stvari i svega kralj”. Ako netko čita ovu kolumnu i ne shvaća kako se obrana katoličanstva zbiva u susretu i otvorenom dijalogu s drugima, a ne u ogorčenoj borbi i pokoravanju drugih, te zašto nije moguće istovremeno biti u Kristovoj i Heraklitovoj blizini, toplo preporučujem da se ne muči i da ovu kolumnu pokori, odbaci i nad njom proglasi pobjedu – Heraklitovu. Ova kolumna nije za kraljeve i podanike rata, ona je o njima, a ne za njih.
Uzinićeve riječi odjeknule su u našem medijskom prostoru jer se razlikuju od poruka hrvatskih zapravo heraklitskih biskupa. Riječki nadbiskup nije rekao ništa što se ne nalazi u enciklici pape Lava XIV. „Magnifica humanitas”. Problem hrvatskog društva nije u tome što je dominantno kršćansko, nego što smatra da je kršćansko, a nije, da jest, riječi Mate Uzinića ni po čemu ne bi bile posebne. On je kršćansku poruku smjestio u kontekst hrvatskog društva, pozivajući na tu famoznu „civilizaciju ljubavi”, koja nije ništa drugo nego civilizacija kršćanskog mirotvorstva i poziv na napuštanje rovova iz kojih gledamo druge. Čovjeka nikada nitko nije ugledao preko „nišana”, oružje čovjeka kao čovjeka pretvara u neprijatelja lišenog čovješta. Tko svijet gleda s oružjem, sebe i druge pretvara u neprijatelje. Naoružavanje je odbacivanje ljudskosti kao takve, ponajprije vlastite ljudskosti. Napokon je to netko, s razine sakramenta svetog reda, jasno i glasno izrekao na hrvatskom jeziku.
U ovom kontekstu treba poimati njegovu kritiku upućenu predsjedniku Zoranu Milanoviću koji je od turskog predsjednika primio kao poklon pištolj. Referirajući se na riječi napuljskog kardinala Domenica Battagliu Uzinić naglašava da svaki darovani pištolj nosi ime onoga koji pištolj prima kao dar, ali i imena onih koje taj pištolj može lišiti života. Tu se slažem i ne slažem s Battagliom i Uzinićem. Slažem se da pištolj nije i ne može biti poklon, ali kada pištolj već postoji, on treba završiti u rukama onih koji će mu oduzeti sva imena. Da mogu, sve pištolje i svo oružje bih darovao napuljskom kardinalu i riječkom nadbiskupu. Oni znaju što s oružjem treba napraviti – oduzeti mu imena i odmaknuti ga od ljudskog roda. Zoranu Milanoviću, ali i mnogim hrvatskim klericima, oružje nikada u ruke ne bih dao. Oni će ga, nesumnjivo, postaviti između sebe i drugih ljudi, ali i između sebe i boga. To su do sada radili, to čine sada, a to će, nažalost, činiti i u budućnosti.
Hrvatska nije tzv. kršćanska zemlja, ona je zemlja u kojoj se, kao i u mnogim drugim zemljama, čovjeka i boga gleda preko „nišana”. Međunarodni teološki susreti u Lovranu to prokazuju, zbog toga se redovito nalaze na „nišanu” heraklitski zadojenih vjernika. Mir i rat, ljubav i mržnja, smrt i život, prijateljstvo i neprijateljstvo, susret i odbacivanje ne mogu i nikada neće biti na istoj razini. Ratom se ne ljubi domovina, neprijateljstvom se ne vjeruje u boga. Ovo ne isključuje mogućnost tzv. pravednog rata. To je rat koji je vođen budućim mirom i prijateljstvom. Pravedan rat prerasta u pravedni mir – to je mir koji isključuje militarizaciju. U pravednom miru kršćani ulažu priziv savjesti spremnosti na rat.
Hrvatska nije zemlja mira, ona kršćanstvo još nije upoznala, da jest, o mirotvorstvu i kršćanstvu se ne bi govorilo samo u Lovranu, mirotvorstvom bi bila ispunjena srca kršćana. Naoružani kršćani objavljuju rat Kristu.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
