Dok u Rijeci traju prijepori oko murala s HOS-ovim grbom, koji se čas uklanja, čas bespravno obnavlja, šireći ideologiju mržnje pod egidom braniteljskog doprinosa obrani Hrvatske, Šibenik je dobio svoj, novi mural, posvećen velikom hrvatskom glazbeniku i antologijskom pjesniku Arsenu Dediću. Sasvim drugačije tematike i motiva od onog riječkog. Očigledno pozitivnih, no, to ga ne oslobađa prijepornih pitanja. Mural je smješten na bočnom, donjem zidu gradske tržnice, uz odbačenu ambalažu ( prazne gajbe ) i dostavna vozila, i ma koliko da je riječ o frekventnoj gradskoj točki, Arsenu definitivno tu nije mjesto! Štoviše, degradirajuće je i uvredljivo.
Ljudi kažu da se poklonjenom konju ne gleda u zube, a ovo jest poklon gradu Šibeniku i njegovim građanima od Šibenik Street Art Festivala i međunarodne grupe ZID, de facto je najvažniji rezultat njihovog recentnog drugog festivalskog izdanja u Krešimirovom gradu. Međutim, uz sve poštovanje dobrim namjerama autora teško se suspregnuti od propitkivanja efekata njihova šibenskog uratka.
Da ne bi bilo zabune i diskvalifikatorskih interpretacija tipa „ o street art umjetnosti govore oni koji o njoj ništa ne znaju” i slično, želim reći da apsolutno podržavam grafiti umjentike čiji radovi nerijetko znaju biti zbilja fascinantan umjetnički doprinos urbanitetu gradova. Naravno, to ne uključuje zločesto iscrtane škrabotine na svježe obojanim fasadama primitivnih, hejterskih poruka i simbola.
U poraću su murali dobili jednu sasvim novu kategoriju: portretnu. Na njima su se počeli pojavljivati tzv. ratni junaci, generali, vojni zapovjednici, pali branitelji, popularni sportaši, nazivi nogometnih klubova i navijačkih skupina koje su se sve češće potpisivale i kao “naručitelji”, inicijatori i “zaslužnici”. Street art se postupno pretvarao u street trash, u neku vrst ulične politike. Stvarao se dojam da navijači i ulica vode glavnu riječ, a lokalne političke nomenklature umjesto da upravljaju prostorom, sklanjale su im se s puta ostavljajući im sve veći i veći prostor za njihove „ umjetničke poruke”. Pred naletom takvih murala, za koje se često nije tražila ni suglasnost ni dozvola, koji su bili izraz puke samovolje i nasilja nad gradskim prostorom, kod dobrog dijela građana stvorio se snažan animozitet spram takvog izričaja. I kako sad, nakon tolikih murala s kojekakvim neselektivnim likovima pretvorenim u idole, prihvatiti Arsena Dedića na zidu gradske tržnice?
Ali, i street art umjetnici trebali bi znati da nije baš svakome mjesto na gradskim zidovima, pogotovo ne podno tržnica, uz hrpe smeća i dostavna vozila koja ih dobar dio dana čak i skrivaju. A to im sigurno nije bio cilj. Za Arsena Dedića koji je svojim stihovima i notama oplemenio glazbeni ukus brojnih hrvatskih generacija, mural na tržnici je u svakom pogledu pogrešan izbor. Degradirajući. Obezvrijeđujući.
Gradska vlast, ako je konzultirana, to je mogla spriječiti. Zašto nije? Arsen je u Šibeniku svojevremeno dobio posebno zdanje, Kuću umjetnosti koja nosi njegovo ime- Arsen. Mjesto je to gdje se kultura na primjeren način susreće s umjetnikom. Od art filmova, prvorazrednih premijera, filmskih i kazališnih, do koncerata. Publike nikad ne nedostaje. Ta publika, kad prođe pored bočnog zida donjeg platoa šibenske tržnice, vjerojatno osjeti trnce bolne nelagode. Srama. Arsen, uz čiji zid se gomila odbačena prazna ambalaža u kojoj je na tržnicu stigla salata, blitva, kupus, fažoleti, tikvice…?!
Gradski oci se o Arsenovom muralu nisu očitovali. Možda se najnovijim šibenskim street art uratkom i hvale. Jer, treba reći da je mural s likom Arsena Dedića zajednički rad prvoklasnih belgijskih, francuskih, talijanskih, njemačkih, kolumbijskih i hrvatskih street art umjetnika. Što ga, nažalost, ne čini prvorazrednim djelom. Naprotiv, autori su promašili i temu i lokaciju. Htjeli su na svoj način iskazati poštovanje liku i djelu velikog Arsena Dedića, ne shvaćajući da njemu nije mjesto na uličnim fasadama, jer je njegova umjetnost daleko od ulične. Netko iz Grada, netko odgovoran i ozbiljan, to im je trebao reći. A očigledno nije. Zašto?
Zbog opće kulturne regresije koja se sustavno potiče supstitucijom tradicionalne kulture surogatnom, masovnom kvazi kulturom. Kako kaže jedna moja prijateljica, cijelo društvo je dosljedno thompsonizirano, kultura napose. A gdje je Thompson najveći glazbeni idol generacija, a grafiti s porukama mržnje hrvatska svakodnevica, tu se i Arsena postavlja na tržnicu.
