Nakon propasti socijalizma i takozvanog društvenog ( državnog ) vlasništva glavna mantra godinama je bila da je država najgori „gospodar”, pa, dakle, sve treba privatizirati. Kako je to izgledalo, kako je privatizacija poharala ostatke socijalističke ekonomije, poznato je. Državno ( društveno ) i ničije, tako se tada gledalo na ulogu države kao vlasnika poduzeća. Ali, stvari se, izgleda, mijenjaju. Pa sada imamo situaciju da će Vlada na svojoj redovnoj sjednici uz ostalo imati na dnevnom redu i odluku o preuzimanju riječkog brodogradilišta! Riječ je o „3.maju 1905.”, tvrtki kćeri matičnog, starog „3.maja”. Krug se time- zatvara.
Tvrtka je bila u postupku prodaje, ali prodaja nije uspjela, a natječaj je poništen. Plan je bio, piše riječki Novi list, da država prodajom tvrtke, bar djelomično podmiri svoja potraživanja prema „3.maju” koji je, uz obvezu povrata novca državi, dobio drugi kredit u iznosu od 23,45 milijuna eura kako bi završio novogradnje „Algoma Endeavour”. Plan, međutim, nije uspio pa će nakon isporuke Algoma Endeavoura ”3.maj” u stečaj. A tvrtka kćer „3.maj 1905.” nastavit će, bar neko vrijeme, pod paskom državnog CERP-a, po modelu koji je primijenjen i na „Uljanik 1856.”
Vlada bi u četvrtak trebala donijeti i odluku o prijenosu koncesije s matičnog „3.maja” na tvrtku-kćer koja već u veljači počinje s radovima na izgradnji novog Scenicovog kruzera vrijednog 250 milijuna eura. Nadajmo se da će posao obaviti do kraja i da hrvatska brodogradnja neće sasvim nestati iz svjetskog registra…
Inače, „3.maj” svoju povijest počinje od 1892. godine kada je njemačka brodogradilišna tvrtka Howaldts Werke iz Kiela podigla omanje brodogradilište na priobalnom predjelu zvanom Brgudi, nekoliko kilometara zapadno od ondašnje Rijeke, na kojem je već od ranije poslovao manji pogon za popravak drvenih brodova.
Nakon kapitulacije Italije 1943. brodogradilište pada pod vojnu upravu, a proizvodnja se jedva održava. Na kraju rata 1945. i nakon njemačkog povlačenja, vojska eksplozivom uništava sve vitalne objekte, strojeve i uređaje brodogradilišta i ostavlja ga potpuno opustošenog.
Oslobođenjem Rijeke, 3. svibnja 1945., počinje obnova brodogradilišta koja se provodila gotovo danonoćno, da bi 1948. ono već bilo osposobljeno za gradnju manjih brodova, a dobiva i novo ime „Brodogradilište 3. maj”, u spomen na oslobođenje Rijeke od okupatora. Brodogradilište 1956. sklapa svoj prvi izvozni ugovor, a 1961. počinje proizvodnja brodskih pogonskih dizel strojeva koje ugrađuje u brodove vlastite proizvodnje.
Do kraja osamdesetih godina riječki brodovi su bili izvezeni u 24 zemlje svijeta. Pred početak Domovinskog rata 1991. i riječko brodogradilište, kao i ukupno hrvatsko gospodarstvo, trpi teške udarce, ali ne i samo fizičko razaranje.
U neovisnoj Hrvatskoj, značaj brodogradnje valorizira se i podržava od establishmenta koji vjeruje da vrijeme najvećih uspjeha domaće brodogradnje tek dolazi. No, pokazat će se da se nakon ratnih događanja i neslavne hrvatske privatizacije hrvatska brodogradnja gotovo bez ostatka urušila…