Srpska glumica Maja Kolundžija Zoroe, rodom iz Knina, danas s beogradskom adresom, ovih je dana priredila jedinstven doživljaj svojim zemljacima u Žegaru i Kistanjama. Izvela je za njih monodramu „Iskra” koja govori o životu i djelu Nikole Tesle, ali na novi, drugačiji način, po prvi put iz vizure njegove majke Georgine Đuke Tesla. Za Bukovčane. koliko i za glumicu, bio je to događaj za pamćenje, vatromet emocija, od suza do smijeha, oduševljenje i sasvim novi osjećaj da su dio nekog većeg svijeta koji nadilazi njihove lokalne međe, i fizičke i mentalne. Osim što je već sam „dolazak Tesle” u male Kistanje priča za sebe, ova je predstava poseban kuriozitet i za glumicu koja po prvi put, nakon odlaska iz Knina glumi u svom starom zavičaju, najbliže svome nekadašnjem domu u kojem je odrasla. S Majom Kolundžijom smo razgovarali i ne samo o predstavi, dotakli smo se i nostalgije za starim krajem i glumačkih ambicija i planova, pozicije i uloge žena uopće, napose dalmatinskih…
– Davno ste otišli iz Knina i Kolundžija, kao jedva punoljetna djevojka. Kako se vratiti u zavičaj, i to s predstavom? Jeste li osjetili nostalgiju…?
Prije rata sam živjela u kninskom predgrađu Kolundžije, četiri kilometra od Knina, i bavili smo se poljoprivredom. Otišli smo s početkom Oluje, 4. kolovoza 1995. Živim u Beogradu, završila sam Dramsku akademiju, živim od glume i presretna sam što to mogu činiti i ovdje, za ove naše ljude. Osnivačica sam i vlasnica pozorišta i škole glume „Veliki mali princ”. Ovo je za mene jedinstven doživljaj jer radi se o monodrami „Iskra” koja iz diskursa majke Đuke govori o Nikoli Tesli, po prvi put u povijesti. Inače, u Hrvatskoj sam i dosad glumila, u Zagrebu, Rijeci… ali ovo je prvi put da igram predstavu tako blizu svoje nekadašnje kuće. Poseban je to osjećaj, i radost i nostalgija, ja znam tu svaki kamen, znam naš narod, naš mentalitet. A čudan smo narod, lako okrenemo leđa jedni drugima, mada smo i velike umove dali. No, neki vrag nam ne da mira…
–Otkud monodrama o Tesli? Što vas je potaklo na tu priču, čime vas je privukla Đuka s kojom ste se tako upečatljivo uspjeli poistovjetiti u predstavi?
Možda nećete vjerovati, ali u vrijeme korone doslovce sam sanjala predstavu o Tesli. I kad sam se probudila, samo sam rekla: „Iskra”, to je to! Krčkalo se to u meni dugo, na prikupljanju podataka i na tekstu sam radila godinama. A onda sam dobila 100 stranica teksta i problem kako to sažeti na razinu jedne monodrame. Bilo je materijala realno za seriju, za bar 12 epizoda. No, zahvalna sam dramaturginji Ružici Vasić koja je radila tekst po mojim zamislima i vizijama, i redatelju Dejanu Cicimiloviću koji je zaslužan za adaptaciju teksta i režiju. U početku sam htjela napraviti predstavu s dva lika, majkom i sinom, ali sam od toga odustala i fokusirala se na majku kao ishodišta cijele priče, što dosad nitko nije napravio. O Tesli su se radili serijali, filmovi, predstave, ali nikad iz vizure njegove majke koja razotkriva obiteljske pretke, život i odrastanje Nikole, osvjetljava njegov lik cijelim snopom detalja iz njegova života koji su ga učinili onim što jest.
–Predstava je imala svoju premijeru, kako i priliči, u Smiljanu, rodnom mjestu Nikole Tesle. Kako je prošla premijera, kako su priču doživjeli Ličani?
Da, imali smo pretpremijeru u Beogradu, u Kapetan Mišinom zdanju, zgradi koja je izgrađena 1805. a Tesla je u njoj bio 1892. kad je sahranjivao majku, i to je jedini put kada je uopće bio u Beogradu. Premijeru smo, naravno, priredili u Smiljanu u crkvi u kojoj je kršten Tesla. Imala sam neku čudnu tremu, Ličani su poseban kov, pomalo škrti na emocijama, ali neki su i zaplakali. Bilo je sjajno. U Smiljanu je Nikola učinio svoje prve korake, tamo se rodila ideja koja će promijeniti cijeli svijet. U predstavi vidite tu njegovu majku Đuku koja čeka da joj se sin vrati iz Amerike i da bude njezino svjetlo koje će obasjati cijelu kuću. Ali, ne strujom, nego svojim očima. Znate, kad smo radili pretpremijeru u Beogradu, preko Srbije su prošli meteori, malo sam se uplašila i pitala sam se što me čeka u Smiljanu. Ali, sve je prošlo izvanredno.
–A onda Žegar i Kistanje…
To je bilo dirljivo. U istom danu odigrala sam predstavu u Žegaru, doslovce u jednoj ruševini pred 60-ak ljudi, a samo koji sat poslije, napunili smo Dom kulture u Kistanjama. Sve je prštalo od emocija. Vidim da je taj odnos majke i sina poseban. A Đuka je univerzalna majka, majka cijelog svijeta, a tek onda i srpska majka koja je rođena izvan granica Srbije, a na kraju sam to i ja. Svi mi ostavljamo majke, idemo svojim životnim putem, one nam mašu, ispraćaju nas, i to je ona točka koja muškarce najviše pogađa, a kod nas na Balkanu taj odnos majke i sina je poseban. I Tesla je imao takav odnos s majkom, pogotovo nakon što je izgubio starijeg brata Danu kojeg je konj zbacio kad je imao 14 godina. Cijelu porodicu je to potpuno porazilo, tako da u toj kući u Smiljanu više nisu mogli ostati i sele u Gospić. Na predstavu u Kistanje došli su i moji kninski prijatelji, Hrvati, da me podrže. Bila je to posebna atmosfera, cijela dvorana je disala zajedno… Predstavu su u Kistanjama organizirali SNV, Udruženje „Duše Bukovice”, Vijeće srpske nacionalne manjine općine Kistanje i SKD „Prosvjeta”, pododbor Kistanje.
-Zašto „Iskra”? Ima li to veze s Teslinom strujnom iskrom?
Ima veze i sa strujom, ali i sa svakom iskrom u životu, sve počinje s iskrom, a i taj krug života se zatvara kad se zadnja iskra ugasi. U ovoj monodrami ta iskra je Đuka, ona čak i govori- iz mene si došao, iz moje utrobe…Ona na Nikolu ne gleda kao na onog koji je osvijetlio čovječanstvo, nego kao na svog, često nestašnog, dječaka, a istovremeno govori o nekom izvanvremenskom odnosu prema njemu. Ona je iznimno jednostavna žena i preko nje ljudi lakše razumiju cijelu tu priču.
–Što sada slijedi, kakvi su vam planovi s „Iskrom”?
Molim boga da je igram po cijelom svijetu, potpuno sam se s njom poistovjetila, dijelimo isti mentalitet, isti jezik, jer i ja, baš kao i Đuka, govorim čistu ijekavicu, a ekavicom se služim samo u poslu. Mislim da će, možda i zbog toga, ova predstava teže ići po Srbiji nego u Hrvatskoj. Ali, ja sam njezin lik gradila tako da bude autentičan, koristila sam stare izraze, ali govorim ijekavicom u predstavi kao što je govorila i Đuka. Rado bi se odazvala i na poziv iz Knina, moja je životna želja da me pozovu. Inače, imam puno novih ideja… Mada, trenutno mi je prioritet naša porodična priča, suprug i ja zajedno radimo u toj našoj kazališnoj firmi i školi glume, a i naš sin igra malog Teslu. Ali, spremna sam s ovom monodramom doći gdje god je ljudi žele vidjeti. Doživjela sam gotovo nadrealno iskustvo s „Iskrom”, na trenutke sam se i pomalo gubila. Publika je ovdje stroža prema meni nego u Srbiji. Ali, ovom predstavom nekako sam došla na svoje mjesto, ona me svela na neku dobru mjeru, ona je moja misija.
