Neovisni novinarski portal
12.7.2024.
oslobađanje zbilje
Aktivizam grobnica anonimizira žive i mrtve, umasovljuje ih i izručuje ih u ruke ovog ili onog Ante Ćorušića. Daleko je to od kršćanstva i Krista…

Aktivizam grobnica anonimizira žive i mrtve, umasovljuje ih i izručuje ih u ruke ovog ili onog Ante Ćorušića. Daleko je to od kršćanstva i Krista…

Udruga Betlehem, registrirana za „promicanje radosti života i ljubavi prema nerođenoj djeci i njihovim roditeljima”, podiže diljem Hrvatske, vođena posebnim vidom kršćanske ljubavi, „grobnice za nerođene”. Ove zajedničke grobnice namijenjene su za ukapanje mrtvorođene, nerođene i pobačene djece. Udruga je do sada izgradila sedam grobnica. Grobnice imaju simbol nerođenog djeteta, te, osim natpisa koji napominje da je život svet, ne sadrže nikakve podatke – nema imena, dobi, riječ je grobnicama poništavanja svakog elementa subjektiviteta, a svetost života počiva na isticanju kako je svaki život od začeća do smrti život nekog subjekta ili osobe. Pokopati nekoga u „grobnicu za nerođene” istovremeno anonimizira pokopanog, baš kao što daje značenje grobnici i onima koji iza ovog postmortalnog i predsubjektivnog aktivizma stoje. Grobnice, dakle, ipak nisu namijenjene da budu počivališta nerođenoj djeci, one su izgrađene da pošalju poruku javnosti o moralnoj nedopustivosti pobačaja. Radi se o aktivističkom činu.

Kampanja protiv abortusa preselila se i na groblja…

Kampanja o zabrani prava na prekid trudnoće, uz hodove za život i molitve ispred bolnica, preselila se i na groblja. Nema potrebe detaljno ulaziti u logiku ovog aktivizma, riječ je, najkraće, o pomaknutom nekropolitičkom kiču omotanom u celofan kršćanske ljubavi. Poznato je da religije nisu poznavateljice života, one gospodare smrću, pa je donekle i razumljivo da religiozni aktivizam nije odolio zovu grobnica i groblja. Zagovornici tzv. prava na život, a što je vidljivo i po ovim grobnicama za „nerođenu djecu”, ne mare pretjerano o individualitetu i subjektivitetu. To me uopće ne čudi. Kršćanski aktivisti ne žele svijet različitosti, poštivanja ljudskih prava, jer da to žele, stalo bi im do subjektiviteta, ne bi anonimizirali mrtve, prikazali bi njihov značaj makar ponekim, na nadgrobnu ploču uklesanim brojem. Za najobičniji broj ne treba Pitagora, dovoljno je i istinsko kršćanstvo koje počiva upravo na tome da se bog obraća svakom čovjeku (jedan bog obraća se jednom čovjeku), zaziva ga imenom, jer ne postoji ljudska egzistencija koja bi bogu bila nebitna odnosno anonimna. Bog, očito, sebe ne vidi kao grobnicu za anonimne.

Kršćanstvo grobova i anonimnih života ima neke druge ciljeve. Takvim kršćanima je potrebna umasovljena, podatna, nesvjesna, nekritička ljudskost odnosno nešto od te ljudskosti, iz jednostavnog razloga – masom je lako manipulirati. Masom je moguće manipulirati i putem grobnica, posebno onih koje se izdvajaju od ostalih grobnica. Masa treba vodstvo, a kojekakve pseudokršćanske udruge i udruženja spremno se nude da ovo naše nezrelo društvo odvedu nekamo – u ovozemaljski raj političkog kršćanstva. Samosvjesni pojedinac ili subjekt, dakle osoba lišena i najmanjih znakova anonimnosti, ne dijeli oduševljenje s kolektivnim identitetima. S takvim subjektom nije moguće manipulirati, pa sve da mu se i sam bog ukaže. On i tada ostaje subjekt. Vjera i jest, ili bi to trebala biti, svijest o tome da se čovjek i bog jedan prema drugom odnose kao dva subjekta. Ljudima mase se manipulira, takvi ljudi se odriču znanja, struke, kritičnosti, vjere i boga. Ljudi mase anonimiziraju druge kako bi, posredstvom antropološkog kiča, uspostavili dominaciju nad nekim teritorijem. Taj teritorij je, kada je riječ o antropološkom kiču u hrvatskom društvu, Republika Hrvatska. Nju se, ovakvim aktivnostima političkog kršćanstva, želi okupirati.

Ćorušić i ginekološki aktivizam političkog kršćanstva

Te famozne zajedničke „grobnice za nerođene” nisu namijenjene nerođenima, one anonimiziraju ukopane, ako takvih u tim grobnicama uopće i ima, a sve pod krinkom navodne sjedinjenosti s Kristom, tim posve nevinim, ali nipošto anonimnim mučenikom. Aktivistima političkog kršćanstva ipak treba odati priznanje – ustrajni su, sistemom malih koraka izazivaju reakcije javnosti, vidljivi su. Koliki i kakav uspjeh će polučiti, to ne ovisi o njima, nego o snazi sekularne države i kritičnosti samosvjesnih subjekata. Napomenut ću samo da živimo u državi u kojoj je, bez neke velike reakcije javnosti, moguće da KBC Zagreb predvodi čovjek koji je trebao već biti u mirovini. Taj čovjek je jednoj ženi kirurškim putem odstranio zdravi jajnik. Povremeno, u stanju rastrojenosti, mlatara vatrenim oružjem, a poznato je i da je sudjelovao u hajci protiv Mirele Čavajde. Tada je bio naoružan oružjem političkog kršćanstva. Ta hajka je bila takva da je izazvala i reakciju njegovih kolega liječnika iz Slovenije. Oni medicinu prakticiraju bez primjesa nemedicinskih, svjetonazorskih slojeva.

No, da napokon završim s njime, ovaj čovjek (Ante Ćorušić) potpuno je na liniji ginekološkog aktivizma političkog kršćanstva. Zbog toga i opstaje u ovom društvu. Doduše, jedino u ovakvom društvu netko takav i može opstati. Aktivizam grobnica anonimizira žive i mrtve, umasovljuje ih i izručuje ih u ruke ovog ili onog Ante Ćorušića. Daleko je to od kršćanstva i Krista.

Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Tags:

VEZANE VIJESTI