Novinar Amin Maalouf u knjizi „U ime identiteta”spominje i traumu naroda koji imaju iskustvo, u literaturi dobro poznate „ruke stranca”. Hrvatski narod je tom rukom bio vođen stoljećima, a ona je, nažalost, odgojila i one koji se ne predstavljaju kao tuđini i ne bi trebali biti tuđini, ali se od njih ni po čemu ne razlikuju. Hrvatski političari uglavnom nemaju hrvatske ruke, njihove ruke su „ruke stranca”. Političare ne bismo trebali prosuđivati po onome što govore, nego po onome što im ruke rade. Dobro je poznato da je tzv. državotvorna stranka osuđena zbog korupcije, ali da i dalje ima najveću potporu biračkog tijela, kao i da je najpoželjniji koalicijski partner desnim opcijama koje se, dakako, diče navodno iskrenim domoljubljem. Kakvo je njihovo domoljublje, vidimo po njihovim rukama. Ruke HDZ-a ruke su osuđenih prijestupnika zbog korupcije. To su od hrvatskih građana, ali i hrvatskih (štoviše, najhrvatskijih) desnih političkih opcija, željene ruke zato što su „ruke stranca”.
Laž do pola milijuna…
Figura stranca predstavlja figuru neosjetljivosti i odsustva ljubavi – ne možeš voljeti ono čemu ne pripadaš, a ako nešto voliš, tome pripadaš, pa samim time nisi i ne možeš biti stranac. Ono što voliš i onoga koga voliš nikada nećeš opljačkati. Naša državotvorna stranka nas je opljačkala, zbog toga je osuđena. Zbog pljačke je osuđen i nekadašnji premijer i predsjednik te stranke, a ne prođe dan da se neki pripadnik ove organizacije „ruku stranaca” ne zatekne upravo u toj sramotnoj, izdajničkoj aktivnosti. Svi to znaju, a dostatnom broju hrvatskih birača to ne smeta, stoga možemo zaključiti da Hrvatima „ruke stranaca” nikada nisu smetale, oni su te ruke nacionalizirali, sakralizirali, pretvorili u relikvije, prisegnuli im i izabrali ih kao sudbinu. Ako im takve ruke nisu nametnute, oni će takve ruke izabrati. Demokracija nas je prokazala kao zadnje jadnike.
Jasno mi je ovo patetično ludovanje oko Domovinskog rata. Tom ratu ne dopuštamo da postane povijesna činjenica, zbog toga nema povijesni značaj – da ima, ne bi ga se mitologiziralo. Mit je, kada se svede na bitno, krađa povijesne događajnosti. Ovi koji se neprestano, iz dana u dan, pozivaju na Domovinski rat, pokrali su i taj rat. Krađom se povećao broj sudionika rata, on sada broji preko pola milijuna ljudi. Toliko ih nije sudjelovalo u ratu, ali je mit, zato što ne mari za istinu, omogućio da domoljubi s „rukama stranaca” nakon rata postanu ratnici u ratu kojega vidjeli nisu. Kada povijest ništa ne znači, moguće je stvoriti prošlost kakvu želiš i kakva ti treba.
Hrvati lažu skromno, ali zato nezasitno kradu. Kada lažemo o borcima za tzv. hrvatsku stvar, onda je tih boraca uvijek pola milijuna. Nebitno je nalaze li se ti borci u rovu na bojišnici ili na Hipodromu – i u jednom i u drugom slučaju ih je bilo pola milijuna. Mi, dakle, lažemo s mjerom – kada lažemo, lažemo do pola milijuna. No, kada se krade, onda se ta brojka premašuje. Da se mene pita, nacionalnim herojima bih proglasio sve one, ako tako skromnih lopova uopće ima, koji su ukrali pola milijuna eura. Ako nas je bilo pola milijuna na ratištu, ako nas je bilo pola milijuna na Hipodromu, onda je jasno na koju svotu treba pikirati istinski, domoljubni Hrvat – na točno pola milijuna eura. Tko ukrade preko te svote, izdajica je ovakvog hrvatstva.
Stvarnost sazdana od mita, lažljivaca i lopova
Da bi neka laž postala mit, ona treba poprimiti konture stvarnosti. Nama je stvarnost sazdana od mita, lažljivaca i lopova. Ruke koje nas dodiruju su ruke svojevoljno izabranih stranaca. Budućnost nam je poznata i željena. Lažljivci će lagati koliko nas u presudnim trenucima ima, a lopovi će nas i dalje krasti. Političari s „rukama stranaca” će, pozivanjem na laž, prigodno uvesti distinkciju između europskih i hrvatskih sredstava. Europska sredstva se ne kradu, ali su zato sredstva iz državnog proračuna namijenjena da ih se pokrade. Sjetite se samo slučaja Nine Obuljen Koržinek. Premijer je u njezinom slučaju pokazao kako izgledaju te „ruke stranaca” koje se predstavljaju kao hrvatske ruke. Njega je uzrujalo što netko pokušava istraživati kriminal koji je, kako on to kaže, počinjen na štetu hrvatskog proračuna.
Domoljube mita, izdaje i pljačke prepoznaje se po tome što ih ima pola milijuna odnosno, ako gledamo samo ruke, to je milijun ruku. Milijun ruku pola milijuna stranaca spremno je, u svakom trenutku, ovaj nesretni narod opljačkati i izdati. Ono što voliš ne pljačkaš, ono do čega ti je stalo ne izdaješ, ali to nikada neće spoznati jadnici koji domoljublje izjednačavaju s „rukama stranaca”.
