Arijana Lekić – Fridrih, umjetnica i aktivistica, jedna od rijetkih koji manifestno reagiraju na muškarce koji mole i kleče na trgovima s krunicamazazivajući mušku dominaciju a žensku drugotnost, gostovala je u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2”. Tema je bila rodna ravnopravnost, položaj žena danas u društvu, molitelji na trgovima i njezin stav prema njima.
Za sebe kaže da je tvrdoglava i inatljiva, ali danas ipak manje impulzivna nego prije, a posvećena je borbi za prava žena, uz ostalo, jer je i sama žena, okružena ženama, i gotovo bi se reklo intuitivno se bavi “ženskim pitanjima”.
Aktivizam joj je ” u krvi”, još kao srednjoškolka je organizirala grupu Amnesty Internationala, djelovala je i kroz Forum mladih SDP-a, a motiv joj je, prenosi HRT, uvijek bio jednaka prava za sve.
– Ja sam nekako bila okružena siromaštvom, tim jednim postratnim, tranzicijskim i posttranzicijskim siromaštvom. Činilo mi se iznimno nepravedno da ne postoje jednake šanse, što sam vidjela već na primjeru svoje osnovne škole. Ja sam išla u jednu malu osnovnu školu na Trnju, koja i danas slovi kao jedna od najlošijih osnovnih škola. I dogodio se taj moment da sam ja završila sedmi razred osnovne škole i bacila oko na oglasnu ploču da vidim koje mi se opcije nude, koje gimnazije mi se nude. Međutim, oni su naveli samo stručne škole. Zato što evo, upravo na tom području na kojem sam ja živjela, iz te škole se nije očekivalo da netko ide dalje u gimnaziju i na fakultet- ispričala je. Iz njezinog razreda, u kojem ih je bilo 40, samo troje ih je završilo fakultet. Uvijek je mučio “koncept jednakih šansi”, i tako je krenula s tezom da svi ne počinjemo s jednakih pozicija, a poslije se okrenula ženama i ženskoj poziciji u društvu.
Ispričala je i zašto je tužila bivšeg saborskog zastupnika Ivana Pernara, iako je bila svjesna da je taj napad na nju sitnica u odnosu na ono što se događa drugim ženama. Dvojila je da li da ga prijavi ili ne, ali naposljetku je to učinila jer je apsolutno bila žrtva.
Komentirala je i molitelje na trgovima, napominjući da podržava i respektira vjernike neovisno o njihovoj vjeroispovijesti, ali smatra da molitva ne bi trebala u startu biti na glavnim gradskim trgovima, a osobito je paradoks, kaže, da se te nazovi molitve događaju, primjerice u Osijeku, ispred katedrale, kao i u Rijeci. Što je najgore, poruke s tih skupova su, smatra Lekić-Fridrih, mizogine i potiču na netoleranciju i neravnopravnost spolova.
– Kad ti muškarci traže da postanu duhovni autoriteti u obitelji, moje prvo pitanje je zapravo: Što ako žena to ne želi? Na koji način ćemo natjerati ženu da to postane? Ta su okupljanja po meni protuzakonita prema zakonu o ravnopravnosti spolova. Netko bi trebao postaviti pitanje ustavnosti s obzirom na to da nam Ustav zapravo garantira jednakost između muškaraca i žena– kazala je umjetnica u Nu2.
Svoju kontraakciju, kojom odgovara na muškarce koji kleče i mole na trgovima, nazvala je “tiha misa”, jer ona ni na koji način ne ometa njihovu molitvu, dok oni mole, ona šuti.
– Meni je ideja da se čuje za što oni zapravo mole. Ja kad dođem u bilo koji grad, ja stojim dok traje molitva i ja sam u tišini. Moja tišina je pijetet za ubijene žene, za žene žrtve nasilja, a oni mole primjerice i za to da ih Bog zaštiti od nagona koje osjećaju kada vide ženu koja nije časno odjevena. Za to se recimo moli u Splitu, ističe, dodajući kako je vidjela na tim skupovima čak i one koji ne znaju što i kako s krunicom, pa im je to na brzinu svećenik objasnio.
U udruzi Domino ne radi, niti je ta udruga financira, ali je jedna od 60 umjetnica koje je ta udruga lani podržala. Njezine aktivnosti financira udruga “Solidarna” s 200 eura po “tihoj misi”, a ukupno ih je bilo šest, i s tim su krenuli kad su shvatili da sve eskalira u nasilje. A novac koji udruga Domino dobiva od Ministarstva kulture, s obzirom na broj programa kojim prednjači, sramotno je mali.
Govorila je i o prijetnjama kojima je izložena na društvenim mrežama, iako ona sama nikad nikome nije prijetila, no, prijetnje redovito prijavljuje, a komentare ne čita. Posebno ističe da je njezina suradnja s policijom- “odlična”.
– Prijetnje se ponavljaju, ali uglavnom dolaze od jednog vrlo neobičnog, neočekivanog profila ljudi, a to su uglavnom neki ljudi koji imaju Facebook profile koji nisu lažni, neki članovi društva koji su ugledni, koji su visoko obrazovani, ali nemaju problema napisati što bi mi sve napravili u seksualnom smislu, na koji način bi me točno pokušali ubiti, na koji način bi me ubili, da znaju gdje živim. To su sve stvari koje ja prijavljujem jer mislim da trebam- kazala je.
Štoviše, sve prijetnje koje dobiva u inbox izložila je na Trgu bana Jelačića ne cenzurirajući imena autora. Jer, kako veli, “ako oni imaju hrabrosti meni pisati u inbox što bi mi napravili, onda vjerojatno nemaju problema s time i da to šira javnost vidi, da vidi kakvi su ljudi”.
Arijana Lekić-Fridrih smatra da je najveća uvreda u Hrvatskoj biti Srpkinja ili lezbijka, a ona nije ni jedno ni drugo, no da jeste ne bi imala problem sa svojim identitetom, iako oni koji tako misle smatraju da su to dvije stvari koje bi je trebale najviše zaboljeti, ili uvrijediti. A to govori o društvenoj klimi u Hrvatskoj danas.
Nažalost, oni koji kleče na trgovima, implicitno pozivaju na nasilje, tvrdi, oni mole Boga da im pomogne kontrolirati nagone. A što će se to dogoditi ako nagone ne uspiju kontrolirati? Zašto “klečavce” smeta jednakost žena i muškaraca, zašto moraju biti autoritet, dominirati nad ženama, pita se.
-Ne vjerujem da muškarci zapravo smatraju da je njihova uloga toliko poljuljana da svoju muževnost moraju tražiti na podu. Ja mislim da je to jedan politički pokret koji za cilj ima nešto sasvim drugo– uvjerena je.
Smatra da femicid kao i drugi oblici zlostavljanja žena, proizlazi iz dinamike moći unutar obitelji. Femicid za motiv ima to da se radi o ženskoj žrtvi, da žrtva bude upravo žena i zato su bile nužne izmjene kaznenog zakona.
– Iskreno u ovom trenutku se bojim, s obzirom na Domovinski pokret koji je ušao kao manjinski partner u Vladu i odmah postavio temelje o onom što smo znali, bojim se u smislu toga da smo gledali četiri godine što se dogodilo u Poljskoj, zemlji vrlo sličnoj nama. Preko noći im se dogodila ta ekstremna desnica, a pritom je hodogram aktivnosti prije tih izbora izgledao identično ovome što se događalo u Hrvatskoj. Moja reakcija na te ljude koji mole je bila takva zato što se isto događalo i u Poljskoj. Oni su odlučili ignorirati to, a ja sam odlučila ne ignorirati to vidjevši što se dogodilo u Poljskoj. A u Poljskoj se zakonodavstvo toliko promijenilo preko noći da su žene izgubile apsolutno sva prava i neka procjena Europskog parlamenta ja da će trebati 30 godina da se vrate na ono gdje su bile tada, gdje smo mi sada- upozorila je Lekić-Fridrih, prenosi HRT.
Najgore joj je na trgovima gledati djecu koja služe, maloljetni dječaci koji zapravo ne znaju što rade. Neke snimke svjedoče kako djeca mole roditelje da ih puste van, a porazno je da na to nitko ne reagira, što je zapravo kukavičluk svih političkih opcija.
Od čega živi, što radi?
– Ja živim od rada na reklamama, nisam nikad u životu odbila posao. Srećom, završila sam likovnu akademiju, ali od toga zaista nisam mogla živjeti, tako da sam se vrlo brzo se preorijentirala na jedinu umjetničku profesiju od koje se relativno može živjeti, a to je režija. Tako da se ja zapravo bavim marketingom, bavim se snimanjem nekih reklama, promo-videa, živim od toga, jer od umjetnosti ne bi mogla živjeti- priznaje, ilustrirajući to honorarom od 300 eura koji je dobila za svoju izložbu “Dota” u Splitu u organizaciji Hrvatske udruge likovnih umjetnika. Nakon te izložbe bila je u minusu. Financijskom, naravno. A to je stvar Ministarstva kulture i alokacija novca unutar kulturnog sektora, konstatirala je Lekić- Fridrih u Nu2.
