Prije nekoliko dana Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ( HAZU ) je na izbornoj skupštini izabrala čak 38 novih članova u tri kategorije. Zapravo, svi koje su razredi predložili su i prihvaćeni, s iznimkom povjesničara Stanka Andrića. No, Andrić je bar došao do skupštine HAZU-a, dok je prominentnog hrvatskog znanstvenika međunarodne reputacije Ivana Đikića, kojeg je predložio Razred za prirodne znanosti kao kandidata za dopisnog člana, Predsjedništvo HAZU-a po drugi put odbilo. Nije ni došao do skupštine…
U slučaju književnika i povjesničara društvene, crkvene i kulturne povijesti Slavonije, Baranje i Srijeme, Stanka Andrića, koji je godinama bio predstojnik slavonsko-brodske podružnice Hrvatskog instituta za povijest, ma koliko zvučalo prizemno i neprimjereno instituciji koja bi trebala okupljati intelektualnu i umjetničku elitu jedne zemlje, kao argument za neprihvaćanje u to zatvoreno društvo “državne elite” se navelo i da je Andrić bio protiv prijedloga da se Hrvatski institut za povijest nazove po Franji Tuđmanu. Dakle, zbog klasično političkih, a ne znanstvenih razloga, Andrića se ostavilo pred vratima HAZU-a, iako su se neki članovi i javno tome usprotivili , a tome se priklonio i Upravni odbor instituta. No, to je formalna, javna razina izjašnjavanja, glasanje je nešto drugo. A kako se u HAZU-u glasa kad se glasa tajno, pokazalo se već i time što je “nepoćudni” Andrić dobio svega 40 od ukupno 90 glasova prisutnih i ostao u akademijinoj čekaonici.
Kakvo je većinsko raspoloženje u HAZU-u, još jasnije zrcali sad već dosljedni otpora Predsjedništva Akademije prema Ivanu Đikiću, makar i kao dopisnom članu, kojega naprosto ne žele u svom “klubu”. Zašto? Znanstvenik velikog formata, kojemu su vrata davno prije otvorile i njemačka akademija znanosti Leopoldina, Američka akademija znanosti i umjetnosti i per fin Europska akademija znanosti i umjetnosti čiji je član, za Hrvatsku akademiju nije dovoljno dobar čak ni kao dopisni član! Kod kuće je i dalje nepoželjan, nepriznat…
Đikića je za dopisnog člana HAZU-a u Razredu medicinskih znanosti, prije 14 godina predložio akademik Dragan Dekaris, ali tada mu u tajnom glasanju čak ni Razred nije dao većinsku potporu.
Sada je prošao Razred za prirodne znanosti, ali je “pao” na Predsjedništvu. Nisu se udostojili ni da mu svoju odluku obrazlože. Činjenica da je Dragan Čović akademik, član HAZU-a, dakle, prihvatljiviji Hrvatskoj akademiji od znanstvenika međunarodnog ugleda, Ivana Đikića, dovoljno govori o njezinoj razini i – veličini.
Očigledno je da HAZU na neki način figurira kao produžena ruka HDZ-ovog establishmenta i svoje članove ne vrednuje njihovim znanstvenim i umjetničkim postignućima nego njihovom domoljubno-državotvornom lojalnošću prema sljednicima “tuđmanizma”.
Da je Đikić bio bliži HDZ-u i njegovoj vlasti, vjerojatno ne bi bilo nikakve zapreke za njegovo članstvo u Akademiji, štoviše, vjerojatno bi ga odavno prigrlili. No, Đikić je odbio biti apologet jedne rigidne, koruptivne vlasti, a kako je ona mjera stvari za sve i sva u ovoj zemlji, to je ovom prvorazrednom znanstveniku pomiriti se s time da u HAZU tako skoro neće, pa ni na sporedna vrata.
Đikiću zbog toga nije “pokislo perje”, kako bi tkogod očekivao. Primio je tu vijest- normalno.
-Meni članstvo kao profesionalcu ne znači puno, ali mi znači kao građaninu Hrvatske i mislim da znači puno mladima u Hrvatskoj. Jako cijenim članove akademije, pogotovo one koji rade kvalitetno, posvećen sam glavnim postulatima rada akademije- izjavio je na N1 televiziji, napominjući kako bi mu bilo draže da Akademija bira kvalitetne članove, po jasnim kriterijima. U Hrvatskoj, međutim, ima puno kvalitetnih i stručnih ljudi za koje se HAZU ne otvara, ali ima i članova koji tamo sjede ne zbog svojih kvaliteta i tu, veli Đikić, postoji određeni nesrazmjer ili nerazumijevanje.
Uputio je i apel Akademiji zbog njezinog zatvaranja prema javnosti, jer to nije dobro. Ali, nada se da će se s promjenom vodstva i to promijeniti. No, hoće li HAZU ikad biti ono što joj ime kaže- akademija znanosti i umjetnosti, neovisna institucija koja u fokusu ima vrhunske kvalitete i postignuća svojih članova, a ne njihovu “političku podobnost”?
